Preskoči na glavni sadržaj

Inati se Slavonijo!

Opet me uhvatila manija popunjavanja obiteljskog stabla - kada postanem tjeskobna glede budućnosti, posvetim se prošlosti. Poplave koje su natopile naša slavonska polja, utišale zauvijek mukanje i roktanje, i ostavile bez doma 15000 Slavonaca prouzročile su u meni nemir i odvratnu bespomoćnost. Pomažemo svi namirnicama, higijenskim potrepštinama, odjećom, pozivima (0609011!!), ali kako stvarno pomoći ljudima koji su ostali bez svega što su stvarali cijeli život? Kako se uopće staviti u njihovu kožu kad u životu nismo krenuli od  nule? Za koji tračak nade se uhvatiti?

Svakodnevni poslovi mi se čini besmisleni, nemam volje ni za što daleko od Slavonije - more se plavi, sunce je upeklo, a ja ležim po cijele dane i pauze od dnevnih vijesti provodim proučavajući grane bakine obitelji - Petroviće, Mullere, Kasapoviće i Abramoviće koji su obrađivali lijepu šokačku zemlju davno prije nego li sam ja bila u planu. Bog zna kolike su poplave, suše, ratove i sisteme oni morali preživjeti da bih ja danas bila svoja, sita, slobodna!


Kad mi je u životu teško, sjetim se malenih žena od kojih sam potekla. U mojoj obitelji duga je tradicija zvana - tri kćeri. Naime, moja je šukunbaka Manda imala tri kćeri - moju prabaku Janju i njene sestre Anu i Franjku. Lozu je nastavila Janja rodivši tri kćeri (rodila ih je zapravo šest, između ostalog i blizanke, ali samo tri su preživjele djetinjstvo) - moju baku Julku i njene sestre Anicu i Veru. Moja je baka sredinom 20. stoljeća rodila kćer Janju, koja je umrla kao novorođenče - našu malu tetku, kako je od milja zovemo - te moju majku, njenu sestru, plus - nenadanog ujaka. Moja majka imala je čast nastaviti tu xx lozu stvorivši moje dvije mlađe sestre i moju malenkost. Koliko li je patnje i tuge pogodilo moje žene dok su stvarale obitelji! Rađale su i sahranjivale svoju djecu, ratovi su im ispraznili postelje, bile su gladne, žedne, a često su i same podlijegale bolestima. No, sigurna sam, bile su borci i danas bi s ponosom gledale na ono što su ispod neba ostavile za sobom.


Izgubim se ponekad gledajući požutjelu fotografiju šukunbake s tri kćeri, nastalu u dvorištu seoske škole. Zamislite moju sreću kada sam lani, u hrpi bakinih starih krpa pronašla požutjele dijelove njihove nošnje, i to iste one koje su nosile prije točno sto godina u školskom dvorištu. Čini mi se kao da nikada ranije nisam tako stvarno dodirnula svoje korijene! Dotaknuti slova koja su pratetke izvezle pod svjetlom petrolejke za mene je bilo ravno pronalasku svetog grala!


Život nikada nije bio lak, ali to ne znači da nije vrijedan življenja. Treba ga prigrliti kakav god bio, kakve god nevolje sa sobom nosio, jer svaki čovjek u sebi nosi sjeme budućnosti, koliko god se ona ponekad činila neizvjesnom. Nadam se da će Slavonci pronaći snagu u onima koji su se s prirodom borili prije njih, da će utjehu pronaći u nošnjama koje su za oštrih zima izvezle njihove šukunbake i pratetke, da će im biti lakše kad čuju zvuk tamburice i kad se ponovno, nakon što se pozdrave sa Savom, pozlate naša polja.

Visoka žuta žita 

Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

                                                            D. Tadijanović

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca