Preskoči na glavni sadržaj

Mislima oko svijeta

Indija, Afrika, Sjeverna Amerika, autobusom, jedrima, avionom, biciklom – o svemu tome mogu ovih dana u Šibeniku čuti posjetitelji Croatian travel festivala. Zvuči predivno, ali i žalosno budući da prosječnom Hrvatu putovanja predstavljaju nedostižan luksuz. Ma ne treba ti novac, ima načina – reći će avanturisti, ali čovjek koji sanja o budućnosti, dok ima vremena, ulaže ga u nešto što će mu osigurati život, a tek što posao nađe, nađu ga i silni troškovi života koje mora platiti. Kad je plaća, pak, redovita, nema se dovoljno dana godišnjeg odmora na raspolaganju i slično, i tako se vrtimo u krug.


Još u osnovnoj školi maštala sam o dalekim zemljama čitajući Drvo znanja (zamislite – doba bez wikipedije! – toliko sam stara). Razglednice (koje još skupljam) su krasile moju tinejdžersku sobu i bile prvo što bih izjutra ugledala. Sanjala sam da ću jesti pekinšku patku u Pekingu, popeti se Španjolskim stubama, upoznati Spiceice u Londonu, klizati se u Central parku. Zabuljila bih se ponekad u kartu svijeta, kao da donosim odluku o sljedećem putovanju, stojeći u svojoj ljubičasto - žutoj sobi, s glavom punom želja.


Već sam govorila o opsjednutosti moje majke knjigom Heidi, pa ne čudi da je prva od stranih zemalja za koju sam čula bila upravo Švicarska iz koje potječe ta čudnovata djevojčica. Tko god je slušao moju mamu kako priča o planinama, poželio je živjeti u kolibi i čuvati koze. I jesti zemičke – da, zemičke! - to je bio jedan od mojih top razloga za posjet Alpama! Planove o putovanju mogla sam odgoditi za bolja vremena – sve dok sam imala kumu koja nam je iz Švicarske, gdje je na baušteli radio njen muž, donosila ponajbolje švicarske čokolade.

Čini mi se kao da sam većinu djetinjstva mašatala o planinskim kolibama i netaknutim šumskim prostranstvima kao o jedinim mjestima u kojima čovjek može biti sretan. Film Aljaska pogledala sam 1996./'97. u kinu s razredom na jednom od tadašnjih casual friday kino izleta. Osim zanimljive fabule i likova koji su nam prirasli k srcu, sve nas je dirnula ljepota snježne Aljaske, njezin mir, svježina zraka koja se gotovo mogla osjetiti i preko kino platna. Polarni medvjedi, kajaci koji su prometalo na hladnim aljaškim vodama, pošta i namirnice koje s kopna stižu aviončekom, sve je to za mene bila čista idila. 


Amerika je i meni dugo bila obećana zemlja - odavno sam napravila plan putovanja kojim bih okružila SAD na koji me navukao Hollywood. Kad sam imala 11 godina, cilj mi je bio Seattle. Ne, tad nisam imala pojma da je to užasno mjesto za život jer kiša pada devet mjeseci godišnje (što je garant razlog zašto se Kurt Cobain ubio), znala sam samo da je Seattle pravo mjesto za kulere kao što je Kat Startford. Ako i dalje ne znate tko je to, informirajte se na blogu, duh!
U drugoj fazi putovanja kroz Ameriku, bila sam zagrijana za istočnu obalu. Ne znam odakle seže taj interes, ali u mojoj obitelji uvijek su se voljeli filmovi s vješticama, onim pravim vješticama - kao, iz Hocus Pocusa. Zbog vještica iz Salema, Ally McBeal u Bostonu do Gilmoreice u gradu mojih snova (bilo mi je veliko razočaranje saznati da on zapravo ne postoji!) koji se nalazi u državi Connecticut, gdje želim doživjeti barem jednu jesen u svom životu, kad velike narančaste bundeve i lišće svih boja vladaju ulicama, Nova Engleska je još uvijek place to be.


A tko nije bio u New York state of mindu? Breakfast at Tiffany's, Sex and the city, Serendipity, Two week notice, How to lose a guy in 10 days, Taxi driver, The devil wears Prada, Manhattan Woodyja Allena, All about Eve, Night at the museum...samo su neki od filmova snimljenih upravo u Velikoj Jabuci!
Iz New Yorka zaputila bih se na predivni jug Amerike na koji su me inspirirale Pohane zelene rajčice, jedan od omiljenih mi filmova u djetinjstvu! Towandaaaaa! Nakon kave u Whistle Stopu zaputila bih se u Alabamu, dom uma velikog srca - Martina Luthera Kinga, pa u Tennessee gdje je rođen Elvis, a koji je i danas meka za sve ljubitelje country glazbe. New Orleans, San Francisco, Napa dolina - bili bi šećer na kraju mog američkog sna.


Knjige i umjetnost, ali i kuhinja zaslužni su za moju grand amour prema Francuskoj. Muzeji, dvorci, mala sela s vinogradima, nevjerojatna povijest i predivna groblja ono su što želim doživjeti svojim osjetilima. Ma o Francuskoj ne moram pričati, postoji već cijeli post o njoj na ovom blogu!


Dok sam išla u osnovnu školu, naša profesorica glazbenog željela je da svi naučimo svirati blok flautu, iliti frulu. I svi smo je doista pokušavali svirati, tj. svi osim Ivana koji je svirao melodiku jer su je njegovi otprije imali doma. Koliko god kajkavske popevke zvučale iritantno na fruli, kad sam se susrela s glazbom irske grupe The Corrs, koju čine multitalentirane sestre i brat, zahvaljivala sam profesorici Maji jer nas je mučila stiskanjem tih nesretnih rupica. Corrsi su moderni pop provlačili kroz tradicionalne irske melodije koje sve odreda zvuče kao da su skladane u zelenoj, rosom okupanoj, šumi - pa tko ne bi volio Irsku! Logičan slijed nakon Corrsa bio je U2, koji me podučio i irskoj povijesti koja je, kao i naša, puna sukoba i borbe za samostalnošću. Dubliners, The Pogues, Trinity college, P. S. I love you, The commitments, Leap year - samo su neki od razloga zašto volim Irsku i zašto sam zamišljala da ćemo moj dragi i ja medeni mjesec provesti u jednoj od cottagesa u irskom seocetu, danju šećući zelenim prostranstvima, a noću pijući u lokalnom pubu.


Primijetili ste nešto? Moja željena odredišta nikada nisu bila nužno vezana za more (iako sam žudjela za Italijom dok sam čitala Eat, pray, love Liz Gilbert), nikada nisam htjela posjetiti suncem okupane zemlje (osim eventualno Californije) ili se izležavati na nekoj pješčanoj plaži - uvijek su mi draže bile planine, livade i šume u kojima se izmjenjuju sva godišnja doba.

Pazi što želiš, da ti se ne bi ostvarilo, kaže se s razlogom – sada putujem barem jednom mjesečno na drugi kraj države. Razglednice su u kutiji, a ja mislim samo na ljubičasto - žutu sobu, na moje susjedstvo u kojem se trava kosi sinkronizirano, a susjedi nose tanjuriće s kolačima na degustaciju. I koliko god bilo naporno i skupo putovati iz Šibenika do podnožja Krndije, ne bih odlaske kući zamijenila ni sa čim jer ni Peking ni Pariz ne mogu u meni stvoriti onaj osjećaj - aaaah, doma sam.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta