Preskoči na glavni sadržaj

Mislima oko svijeta

Indija, Afrika, Sjeverna Amerika, autobusom, jedrima, avionom, biciklom – o svemu tome mogu ovih dana u Šibeniku čuti posjetitelji Croatian travel festivala. Zvuči predivno, ali i žalosno budući da prosječnom Hrvatu putovanja predstavljaju nedostižan luksuz. Ma ne treba ti novac, ima načina – reći će avanturisti, ali čovjek koji sanja o budućnosti, dok ima vremena, ulaže ga u nešto što će mu osigurati život, a tek što posao nađe, nađu ga i silni troškovi života koje mora platiti. Kad je plaća, pak, redovita, nema se dovoljno dana godišnjeg odmora na raspolaganju i slično, i tako se vrtimo u krug.


Još u osnovnoj školi maštala sam o dalekim zemljama čitajući Drvo znanja (zamislite – doba bez wikipedije! – toliko sam stara). Razglednice (koje još skupljam) su krasile moju tinejdžersku sobu i bile prvo što bih izjutra ugledala. Sanjala sam da ću jesti pekinšku patku u Pekingu, popeti se Španjolskim stubama, upoznati Spiceice u Londonu, klizati se u Central parku. Zabuljila bih se ponekad u kartu svijeta, kao da donosim odluku o sljedećem putovanju, stojeći u svojoj ljubičasto - žutoj sobi, s glavom punom želja.


Već sam govorila o opsjednutosti moje majke knjigom Heidi, pa ne čudi da je prva od stranih zemalja za koju sam čula bila upravo Švicarska iz koje potječe ta čudnovata djevojčica. Tko god je slušao moju mamu kako priča o planinama, poželio je živjeti u kolibi i čuvati koze. I jesti zemičke – da, zemičke! - to je bio jedan od mojih top razloga za posjet Alpama! Planove o putovanju mogla sam odgoditi za bolja vremena – sve dok sam imala kumu koja nam je iz Švicarske, gdje je na baušteli radio njen muž, donosila ponajbolje švicarske čokolade.

Čini mi se kao da sam većinu djetinjstva mašatala o planinskim kolibama i netaknutim šumskim prostranstvima kao o jedinim mjestima u kojima čovjek može biti sretan. Film Aljaska pogledala sam 1996./'97. u kinu s razredom na jednom od tadašnjih casual friday kino izleta. Osim zanimljive fabule i likova koji su nam prirasli k srcu, sve nas je dirnula ljepota snježne Aljaske, njezin mir, svježina zraka koja se gotovo mogla osjetiti i preko kino platna. Polarni medvjedi, kajaci koji su prometalo na hladnim aljaškim vodama, pošta i namirnice koje s kopna stižu aviončekom, sve je to za mene bila čista idila. 


Amerika je i meni dugo bila obećana zemlja - odavno sam napravila plan putovanja kojim bih okružila SAD na koji me navukao Hollywood. Kad sam imala 11 godina, cilj mi je bio Seattle. Ne, tad nisam imala pojma da je to užasno mjesto za život jer kiša pada devet mjeseci godišnje (što je garant razlog zašto se Kurt Cobain ubio), znala sam samo da je Seattle pravo mjesto za kulere kao što je Kat Startford. Ako i dalje ne znate tko je to, informirajte se na blogu, duh!
U drugoj fazi putovanja kroz Ameriku, bila sam zagrijana za istočnu obalu. Ne znam odakle seže taj interes, ali u mojoj obitelji uvijek su se voljeli filmovi s vješticama, onim pravim vješticama - kao, iz Hocus Pocusa. Zbog vještica iz Salema, Ally McBeal u Bostonu do Gilmoreice u gradu mojih snova (bilo mi je veliko razočaranje saznati da on zapravo ne postoji!) koji se nalazi u državi Connecticut, gdje želim doživjeti barem jednu jesen u svom životu, kad velike narančaste bundeve i lišće svih boja vladaju ulicama, Nova Engleska je još uvijek place to be.


A tko nije bio u New York state of mindu? Breakfast at Tiffany's, Sex and the city, Serendipity, Two week notice, How to lose a guy in 10 days, Taxi driver, The devil wears Prada, Manhattan Woodyja Allena, All about Eve, Night at the museum...samo su neki od filmova snimljenih upravo u Velikoj Jabuci!
Iz New Yorka zaputila bih se na predivni jug Amerike na koji su me inspirirale Pohane zelene rajčice, jedan od omiljenih mi filmova u djetinjstvu! Towandaaaaa! Nakon kave u Whistle Stopu zaputila bih se u Alabamu, dom uma velikog srca - Martina Luthera Kinga, pa u Tennessee gdje je rođen Elvis, a koji je i danas meka za sve ljubitelje country glazbe. New Orleans, San Francisco, Napa dolina - bili bi šećer na kraju mog američkog sna.


Knjige i umjetnost, ali i kuhinja zaslužni su za moju grand amour prema Francuskoj. Muzeji, dvorci, mala sela s vinogradima, nevjerojatna povijest i predivna groblja ono su što želim doživjeti svojim osjetilima. Ma o Francuskoj ne moram pričati, postoji već cijeli post o njoj na ovom blogu!


Dok sam išla u osnovnu školu, naša profesorica glazbenog željela je da svi naučimo svirati blok flautu, iliti frulu. I svi smo je doista pokušavali svirati, tj. svi osim Ivana koji je svirao melodiku jer su je njegovi otprije imali doma. Koliko god kajkavske popevke zvučale iritantno na fruli, kad sam se susrela s glazbom irske grupe The Corrs, koju čine multitalentirane sestre i brat, zahvaljivala sam profesorici Maji jer nas je mučila stiskanjem tih nesretnih rupica. Corrsi su moderni pop provlačili kroz tradicionalne irske melodije koje sve odreda zvuče kao da su skladane u zelenoj, rosom okupanoj, šumi - pa tko ne bi volio Irsku! Logičan slijed nakon Corrsa bio je U2, koji me podučio i irskoj povijesti koja je, kao i naša, puna sukoba i borbe za samostalnošću. Dubliners, The Pogues, Trinity college, P. S. I love you, The commitments, Leap year - samo su neki od razloga zašto volim Irsku i zašto sam zamišljala da ćemo moj dragi i ja medeni mjesec provesti u jednoj od cottagesa u irskom seocetu, danju šećući zelenim prostranstvima, a noću pijući u lokalnom pubu.


Primijetili ste nešto? Moja željena odredišta nikada nisu bila nužno vezana za more (iako sam žudjela za Italijom dok sam čitala Eat, pray, love Liz Gilbert), nikada nisam htjela posjetiti suncem okupane zemlje (osim eventualno Californije) ili se izležavati na nekoj pješčanoj plaži - uvijek su mi draže bile planine, livade i šume u kojima se izmjenjuju sva godišnja doba.

Pazi što želiš, da ti se ne bi ostvarilo, kaže se s razlogom – sada putujem barem jednom mjesečno na drugi kraj države. Razglednice su u kutiji, a ja mislim samo na ljubičasto - žutu sobu, na moje susjedstvo u kojem se trava kosi sinkronizirano, a susjedi nose tanjuriće s kolačima na degustaciju. I koliko god bilo naporno i skupo putovati iz Šibenika do podnožja Krndije, ne bih odlaske kući zamijenila ni sa čim jer ni Peking ni Pariz ne mogu u meni stvoriti onaj osjećaj - aaaah, doma sam.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca