Preskoči na glavni sadržaj

Mislima oko svijeta

Indija, Afrika, Sjeverna Amerika, autobusom, jedrima, avionom, biciklom – o svemu tome mogu ovih dana u Šibeniku čuti posjetitelji Croatian travel festivala. Zvuči predivno, ali i žalosno budući da prosječnom Hrvatu putovanja predstavljaju nedostižan luksuz. Ma ne treba ti novac, ima načina – reći će avanturisti, ali čovjek koji sanja o budućnosti, dok ima vremena, ulaže ga u nešto što će mu osigurati život, a tek što posao nađe, nađu ga i silni troškovi života koje mora platiti. Kad je plaća, pak, redovita, nema se dovoljno dana godišnjeg odmora na raspolaganju i slično, i tako se vrtimo u krug.


Još u osnovnoj školi maštala sam o dalekim zemljama čitajući Drvo znanja (zamislite – doba bez wikipedije! – toliko sam stara). Razglednice (koje još skupljam) su krasile moju tinejdžersku sobu i bile prvo što bih izjutra ugledala. Sanjala sam da ću jesti pekinšku patku u Pekingu, popeti se Španjolskim stubama, upoznati Spiceice u Londonu, klizati se u Central parku. Zabuljila bih se ponekad u kartu svijeta, kao da donosim odluku o sljedećem putovanju, stojeći u svojoj ljubičasto - žutoj sobi, s glavom punom želja.


Već sam govorila o opsjednutosti moje majke knjigom Heidi, pa ne čudi da je prva od stranih zemalja za koju sam čula bila upravo Švicarska iz koje potječe ta čudnovata djevojčica. Tko god je slušao moju mamu kako priča o planinama, poželio je živjeti u kolibi i čuvati koze. I jesti zemičke – da, zemičke! - to je bio jedan od mojih top razloga za posjet Alpama! Planove o putovanju mogla sam odgoditi za bolja vremena – sve dok sam imala kumu koja nam je iz Švicarske, gdje je na baušteli radio njen muž, donosila ponajbolje švicarske čokolade.

Čini mi se kao da sam većinu djetinjstva mašatala o planinskim kolibama i netaknutim šumskim prostranstvima kao o jedinim mjestima u kojima čovjek može biti sretan. Film Aljaska pogledala sam 1996./'97. u kinu s razredom na jednom od tadašnjih casual friday kino izleta. Osim zanimljive fabule i likova koji su nam prirasli k srcu, sve nas je dirnula ljepota snježne Aljaske, njezin mir, svježina zraka koja se gotovo mogla osjetiti i preko kino platna. Polarni medvjedi, kajaci koji su prometalo na hladnim aljaškim vodama, pošta i namirnice koje s kopna stižu aviončekom, sve je to za mene bila čista idila. 


Amerika je i meni dugo bila obećana zemlja - odavno sam napravila plan putovanja kojim bih okružila SAD na koji me navukao Hollywood. Kad sam imala 11 godina, cilj mi je bio Seattle. Ne, tad nisam imala pojma da je to užasno mjesto za život jer kiša pada devet mjeseci godišnje (što je garant razlog zašto se Kurt Cobain ubio), znala sam samo da je Seattle pravo mjesto za kulere kao što je Kat Startford. Ako i dalje ne znate tko je to, informirajte se na blogu, duh!
U drugoj fazi putovanja kroz Ameriku, bila sam zagrijana za istočnu obalu. Ne znam odakle seže taj interes, ali u mojoj obitelji uvijek su se voljeli filmovi s vješticama, onim pravim vješticama - kao, iz Hocus Pocusa. Zbog vještica iz Salema, Ally McBeal u Bostonu do Gilmoreice u gradu mojih snova (bilo mi je veliko razočaranje saznati da on zapravo ne postoji!) koji se nalazi u državi Connecticut, gdje želim doživjeti barem jednu jesen u svom životu, kad velike narančaste bundeve i lišće svih boja vladaju ulicama, Nova Engleska je još uvijek place to be.


A tko nije bio u New York state of mindu? Breakfast at Tiffany's, Sex and the city, Serendipity, Two week notice, How to lose a guy in 10 days, Taxi driver, The devil wears Prada, Manhattan Woodyja Allena, All about Eve, Night at the museum...samo su neki od filmova snimljenih upravo u Velikoj Jabuci!
Iz New Yorka zaputila bih se na predivni jug Amerike na koji su me inspirirale Pohane zelene rajčice, jedan od omiljenih mi filmova u djetinjstvu! Towandaaaaa! Nakon kave u Whistle Stopu zaputila bih se u Alabamu, dom uma velikog srca - Martina Luthera Kinga, pa u Tennessee gdje je rođen Elvis, a koji je i danas meka za sve ljubitelje country glazbe. New Orleans, San Francisco, Napa dolina - bili bi šećer na kraju mog američkog sna.


Knjige i umjetnost, ali i kuhinja zaslužni su za moju grand amour prema Francuskoj. Muzeji, dvorci, mala sela s vinogradima, nevjerojatna povijest i predivna groblja ono su što želim doživjeti svojim osjetilima. Ma o Francuskoj ne moram pričati, postoji već cijeli post o njoj na ovom blogu!


Dok sam išla u osnovnu školu, naša profesorica glazbenog željela je da svi naučimo svirati blok flautu, iliti frulu. I svi smo je doista pokušavali svirati, tj. svi osim Ivana koji je svirao melodiku jer su je njegovi otprije imali doma. Koliko god kajkavske popevke zvučale iritantno na fruli, kad sam se susrela s glazbom irske grupe The Corrs, koju čine multitalentirane sestre i brat, zahvaljivala sam profesorici Maji jer nas je mučila stiskanjem tih nesretnih rupica. Corrsi su moderni pop provlačili kroz tradicionalne irske melodije koje sve odreda zvuče kao da su skladane u zelenoj, rosom okupanoj, šumi - pa tko ne bi volio Irsku! Logičan slijed nakon Corrsa bio je U2, koji me podučio i irskoj povijesti koja je, kao i naša, puna sukoba i borbe za samostalnošću. Dubliners, The Pogues, Trinity college, P. S. I love you, The commitments, Leap year - samo su neki od razloga zašto volim Irsku i zašto sam zamišljala da ćemo moj dragi i ja medeni mjesec provesti u jednoj od cottagesa u irskom seocetu, danju šećući zelenim prostranstvima, a noću pijući u lokalnom pubu.


Primijetili ste nešto? Moja željena odredišta nikada nisu bila nužno vezana za more (iako sam žudjela za Italijom dok sam čitala Eat, pray, love Liz Gilbert), nikada nisam htjela posjetiti suncem okupane zemlje (osim eventualno Californije) ili se izležavati na nekoj pješčanoj plaži - uvijek su mi draže bile planine, livade i šume u kojima se izmjenjuju sva godišnja doba.

Pazi što želiš, da ti se ne bi ostvarilo, kaže se s razlogom – sada putujem barem jednom mjesečno na drugi kraj države. Razglednice su u kutiji, a ja mislim samo na ljubičasto - žutu sobu, na moje susjedstvo u kojem se trava kosi sinkronizirano, a susjedi nose tanjuriće s kolačima na degustaciju. I koliko god bilo naporno i skupo putovati iz Šibenika do podnožja Krndije, ne bih odlaske kući zamijenila ni sa čim jer ni Peking ni Pariz ne mogu u meni stvoriti onaj osjećaj - aaaah, doma sam.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...