četvrtak, 15. svibnja 2014.

Za to sam se ja spremna potući

Ivana Simić Bodrožić zainteresirala me prije par godina svojom knjigom Hotel Zagorje u kojoj opisuje svoj izbjeglički život za vrijeme Domovinskog rata. Divim se hrabrosti i poštujem svaki, a posebno vukovarski, život, ali, za razliku od njenog romana, u njenim televizijskim, pomalo diplomatskim, nastupima uvijek me nešto smetalo. Uvijek se držala kao da je čovjek koji izabire stranu loš čovjek (a budimo realni, u svakom ratu, strana se mora izabrati). Jedva sam čekala njezinu sljedeću knjigu, i priliku da me razuvjeri.


U knjizi Za što sam se spremna potući skupila je svoje kolumne iz Večernjeg lista, a koje su, sve na isti kalup, zapravo osvrti na televizijski program i kritiku svega i svačega, a ponajviše Katoličke crkve, njenih pripadnika i svega što im je bitno. Književna kritika opisala je njezine riječi kao riječi borca za pravdu koji vjeruje da su promjene moguće, ali ja, koliko god se trudila biti otvorenog uma, ne mogu nekoga tko, neupućen i pun predrasuda (da, zamislite, taj know-it-all stav ponekad je ništa drugo no - predrasuda), po tisućiti put reciklira senzacionalističke naslove modernih, liberalnih, medija, nazvati aktivistom ili borcem za pravdu. Razočarala me Ivana. Razočarao me njen cinizam, i natjerao me da si ponovno pomislim: "Bože, hvala Ti - jesam pesimistična, i jesam često malodušna, ali ovako žalosna nisam."

Na koricama knjige Zoran Ferić je napisao: "..u knjizi mogu pročitati jednostavne istine kao što je ona da čovjek nije Meksikanac, ni peder, ni crnac, ni katolik nego prvenstveno čovjek, i da je to ono što ga najviše određuje."
Ivana govori o djeci koja su opterećena ranama svojih roditelja, o čovjeku koji je prvenstveno čovjek, a ja ne mogu, a da se ne zapitam - nisu li razlike među nama ono što nas ipak najviše određuje kao pojedince na ovom svijetu? Priznali mi ili ne, to što smo rođeni u jednoj obitelji, to što smo rođeni baš na određenoj duljini i širini ili to što smo bili učenici baš svoje škole čini nas osobama koje smo danas - zbog njih danas idemo crkvu ili ne idemo, zbog njih smo odabrali baš ovu, a ne onu, profesiju, zbog njih možda preferiramo sladoled od jagode, a ne od čokolade. Pa i naš stav prema različitostima je ono po čemu se razlikujemo - netko razlike poštuje, netko ne.
Mislim da mnogi, baš poput nje, neopravdano okrivljuju razlike za razdore među ljudima i narodima te ih zbog toga žele prikazati kao nešto čovjeku nepotrebno. Imagine there's no countries... Zamislite da smo svi potpuno jednakog mišljenja - pa tko bi u tom svijetu htio živjeti? Može li jedino odbacivanje svih uvjerenja i običaja rezultirati mirom na zemlji? 

Jer, ako je svaki čovjek prvenstveno čovjek i ako treba zanemariti činjenicu da je Meksikanac, crnac ili katolik, zašto ljudi uopće proučavaju svoju povijest, zašto uopće svaki narod ima svoj jezik i svoju kulturu? Zašto bi nam uopće bilo bitno tko je s kim ratovao prije deset godina ili tisućama godinama prije nas?


Čovjek bi trebao učiti na greškama svojih praotaca, a razlike bi trebale unaprijediti i obogatiti našu zajednicu na Zemlji.

Teret je težak, i nepodnošljiv kad podrazumjeva smrtna stradanja koja su u generacijama stvorila prazninu. Djeca ne bi trebala nositi tuđe rane za koje nisu odgovorna, ali ako ih olako odbace, kako će se nositi s ikojom odgovornosti, kako će izvući neku pouku iz života onih koji su ih stvorili? 


Nositi teret je teško, ali možemo li uopće obiteljske probleme, mane u karakteru i nesretne događaje u našim kućama odvojiti od sebe samih? Možemo oprostiti (trebamo oprostiti!), možemo isisati gorčinu, ali razlike koje su oni u nama stvorili ostat će u našoj srži. Na nama je samo da odaberemo kako ćemo se s njima nositi. 

Koliko god bile krvave, ne želim odbaciti rane, one su naše, one su moje - pokušat ću nositi na svojim plećima sve teškoće koje su moji preci izdržali da bih ja danas disala na ovom svijetu. Ako su griješili, pokušat ću ne ponoviti njihovu grešku. Ako su me nečemu naučili, prenijet ću pouku na koljeno svog djeteta, jer neke stvari se ne smije zaboraviti, i niti jedna duša ne smije se zaboraviti. Jer, ja sam, prije svega, dijete moje mame i moga tate, sestra mojih sestara, unuka mojih baka i djedova, a tek onda sam čovjek koji pripada ovom nesretnom svijetu. I za to sam se ja spremna potući.

Broj komentara: 6:

  1. Tvoju knjigu bi ja veoma rado voljela pronaći na policama :)

    OdgovoriIzbriši
  2. A nekako sam se baš dvoumila uzeti tu knjigu u ruke ili ne. Eto - tvoj post je prevagnuo. Moje geslo: i tolerancija ima granice.

    OdgovoriIzbriši
  3. Cudno je kako uvijek oni koji se smatraju najliberalnijima i najtolerantnijima zapravo ne podnose razlicite od sebe!

    OdgovoriIzbriši
  4. Pročitala sam Hotel Zagorje prije par godina i oduševila se, djelomično jer sam i sama prošla dio onoga što je i ona, u puno blažoj verziji. Čak sam se autorici javila na jednoj društvenoj mreži i rekla koliko mi se knjiga sviđa, ne očekujući odgovor, međutim, odgovorila je i pristojno se zahvalila.
    Nakon toga, veselila sam se njezinim budućim književnim i televizijskim nastupima da bi ostala - razočarana. Počevši od njezinog gostovanja kod Stankovića do nekih drugih članaka na koje sam s vremenom nailazila. Imala sam osjećaj da to nije ista osoba koja je napisala Hotel. Ili ga ja nisam dobro shvatila...
    Potpisujem sve, ama baš sve ovo što si rekla. Nikada mi nije bila jasna Lennonova ideja iz Imagine, čovjek može biti čovjek i kad je Hrvat-katolik ili Amerikanac-Židov, pitanje je htijenja, a ne odricanja od identiteta i sl....

    P.S. Kako sam relativno nedavno otkrila tvoj blog, ne zamjeri na ovim retrogradnim komentarima, polako iščitavam tekstove i komentiram, ako osjetim potrebu!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam točno o čemu pričaš!
      Samo komentiraj, svaki komentar me veseli! :) :) :)

      Izbriši

Speak up! :)