Driving in the fast lane
Counting mile marker signs
The empty seat beside me
Keeps you on my mind
Counting mile marker signs
The empty seat beside me
Keeps you on my mind
Livin’ in the heartache
Was never something I pursued
I can’t keep on chasing
What I can’t be for you
Was never something I pursued
I can’t keep on chasing
What I can’t be for you
Ooh skies are black and blue
I’m thinking about you
Here in the calm after the storm.
I’m thinking about you
Here in the calm after the storm.
Glazba je nešto bez čega život ne bi imao smisla. Da, pisana riječ je super, ali ponekad glazba može izreći toliko više od bilo koje riječi. Baš kao što fotografija ponekad ispriča priču bolje od filma.
Ljudi koji su živjeli sa mnom znaju da sam sklona preslušavanju jedne te iste pjesme do besvijesti - jednako činim i s onima koje me nenormalno usrećuju, ali i s onima koje u meni bude nostalgiju, tugu, sjetu. Tom obrazcu ponašanja mogu svjedočiti i moji dolački susjedi ove svibanjske nedjelje.
Jedan sam od malo živućih obožavatelja Eurovizije pa sam subotnju večer provela gledajući bradatu ženu Toma Kobasu kako dramtizira "Oh my God" i zahvaljuje se cijelom svijetu što ju/ga je proglasio pobjednikom ovog europskog natjecanja za najbolju pjesmu, ili čega već.
Ali, moju pažnju zaokupili su Nizozemci, duo The Common Linnets, koji izvode glazbu nalik onoj The Civil Warsa, onoj koja uvijek dirne najusamljenije dijelove mog bića. Da, onoj koju običavam opsesivno preslušavati danima. Uz nezaobilazno buljenje u retro fotografije koje su toliko romantičnije i ljepše od današnjih selfija i sličnih izmišljotina. Smiješno je osjećati sjetu za vremenima u kojima nisam ni postojala.
Slušam o praznom sjedalu u autu na cesti i opraštanjima, i iako je moja ljubav uzvraćena, a nebo je još uvijek sunčano, i u mojim očima stvara se voda koja mora prsnuti. Prokleta nedjelja postaje još praznija uz glasove ptičica Ilse DeLange i Waylona. To je moć glazbe, čak i one eurovizijske.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)