Preskoči na glavni sadržaj

Muke na neodređeno

Kad proživljavam emocionalnu krizu, često ne mogu za nju naći riječi. Pokušavam se sama uhvatiti u koštac s panikom i stresom, svjesna da ljudi zaziru od zabrinutih lica, ta uvijek se kaže – odbaci one koji unose negativu u tvoj život! Zaboravljaju ljudi da i ta negativa ima svoj uzrok i da je izlječiva. Ponekad joj je potreban zagrljaj, ponekad tišina, a ponekad lijepe riječi.

„Odjednom shvatimo da nas svi jednostavno ne mogu voljeti, da u ljudskim srcima ipak postoji, klija i buja zavist. Shvatimo da je tako malo ljudi koji nam jednostavno žele dobro, koji vole slušati euforije naših radosti, ljudi koji žalopojke naše slušaju kako bi nam pomogli, a ne da bi se nasladili spoznajom da se i mi ponekad batrgamo u kanalizacijskim odvodima nesreće... Shvatimo da je prijateljstvu opća imenica koja se rijetko sklanja u množini.“

Ovih dana liječile su me lijepe riječi Ivane Šojat Kuči - napokon sam pročitala njenu zbirku eseja I past će sve maske. Nisam sigurna u kojoj fazi života ju je stvarala, ali jedno je sigurno – ta žena upoznala je samoću, prepoznala je očaj, i nije ih nikada ignorirala.


Esejima ova Essekerka na izravan i autentičan način progovara o bojama samoće, o čovjekovim teretima, maskama, korijenima i pripadnosti narodu, o sjećanjima kojima se čovjek hrani, o gradu koji ih čuva u svom krilu, o Proustu kojeg oni bombardirani pubertetskim hormonima, vimlicama i ludošću ne mogu pročitati, a shvatiti još manje, o obiteljskim tajnama koje ne smijemo iznositi iz kuće, o samoći koja dovodi do ludila, o smrti koja krade vrijeme, o uskrsnuću u koje vjerujemo, o kršćanstvu, o bijesu, o prijateljstvu, otuđenju, o žrtvi, o babarogama, o roditeljstvu i strepnjama, o sivom gospodinu Očaju u odurnom kaputu smrdljiva klošara, o umjetnosti, o idejama i simbolima za koje smo vezani, o izdajama snova i darovitosti s kojima smo se rodili u svrhu prodaje, o želji čovjeka da pobjegne u divljinu, daleko od normi, slobodan da bude slobodan.

„U smrti, na smrtnoj postelji, ili kad na odru konačno zanijemimo, uvijek nas prate nečije suze, bol koja će oplakivati prazninu zbog našeg iščeznuća. Pri rođenju uvijek nas čekaju nečije ruke, ruke liječnika, babice, majčine ruke koje nas privijaju uz svoje grudi. Uvijek nas netko čeka ili ispraća. A ipak samo sami. Zato što ni one ruke, ni one suze ne znaju kako nam je. Uvijek postoji tajna koju ne možemo ni s kim podijeliti.“

„Nitko u samoći, istinskoj, dubokoj i mučnoj, nije spoznao sebe – spoznao je i otkrio samo vlastitu gorčinu, slabost, granice do kojih može izdržati, baš kao i razmjere tuđe ravnodušnosti.“

„Samoća zaskoči čovjeka i hrani se njime. Prvo pojede osmijeh, pa nadu, zatim smisao i vjeru, a bez smisla i vjere nema ni volje, ni snage, ni borbenosti, ni rječitosti, nema razloga zašto bismo otvorili ulazna vrata, spustili se stubama, prešli ulicu i kupili hljeb svagdašnji. Samoća je gost s kojim nitko ne sjeda za stol da bi objedoavo. Ona je avet koju čovjek uzaludno pokušava ugušiti u plićaku čaše. Ili moru gorčine.“

Kad god čitam njene tekstove divim se načinu na koji niže obične istrošene riječi u rečenice koje nalikuju aforizmima. Čini se kao da svaka njena riječ klizi mojim jezikom, i da me hrani na način kako samo riječi pjesnika to mogu. Rijetki su ljudi koji mi svojom nježnošću i empatijom izazovu onaj užasni ugly cry kakav žene prakticiraju samo u osamljenosti tuša, ali majka Understadta me uvijek gane.


Da se nije prst sudbine umiješao (Više je suza proliveno nad uslišanim molitvama, nego neuslišanima), ovih dana ja bih pakirala stvari i radovala se povratku kući (radost bi brzo izblijedjela kad bih shvatila da sam opet nezaposlena, ZNAM!). (Zašto su neki osuđeni na izbor između dva zla?) Umjesto toga, preselila sam se u treći podstanarski stan, ribam kupaonicu, slažem pekmeze u špajz, trudim se od hladnih bijelih zidova (nikad do sada nisam živjela između dosadnih bijelih zidova!) napraviti dom i trudim se pomiriti s onom riječi koju sam do sada ignorirala – neodređeno. 
Nekome tko nije živio daleko od kuće, pogotovo ne sasvim sam, nisu jasni moji problemi. Reći će mi da dramatiziram, da imam pogrešan stav i klišejizirati moju usamljenost na najgori mogući način. Nezahvalna sam i malodušna, ma sve mi je u teoriji kristalno jasno, ali zašto onda još uvijek u glavi odbrojavam dane i čekam da moj život počne? Do sada sam uvijek imala neki rok za koji bih se uhvatila, no, za što da se čovjek uhvati kad mu se neodređenost ispriječi na putu?

„Grad trpi nasilnike koji ne znaju, kojima nitko nije rekao da klupa – obična, natrula klupa ispod kandelabra ili stoljetnog, divljeg kestena može biti spomenik trenutku kad su prvi put udijelili poljubac, kad su poljubac prvi put primili. Nisu znali koliko je lijepo sjećati se oznojenih i mlakih dlanova prve ljubavi, imati mjesto za koje će čitav život vezivati onaj roj leptirića u utrobi. Zato, valjda, čupaju klupe, razbijaju kandelabre. Zato krše ljuljačke na čija su klatna za nekoliko desetljeća mogle sletjeti uspomene nečijeg djetinjstva.“

Lijep je ovo grad, ali ja nisam nikad bila go with the flow cura - meni treba korijenje, a ovdje ga nemam, a  nisam sigurna niti da ga želim pustiti. Ovdje nemam uspomena, meni je klupa samo klupa, zgrada je samo zgrada, sladoled samo sladoled – ovdje nisam igrala gumi gumi, ovdje nisam lizala Šoipove kivi i jagodu poslije nedjeljne mise, ovdje nisam sklopila prva prijateljstva, ovdje nisam dobila svoj prvi poljubac, spoznala sebe i odlučila što želim biti kad odrastem. Jasno mi je, vrijeme liječi sve, stvara nove uspomene, ali vrijeme i otupljuje, i u zaborav gura ono za što se grčevito držimo.

Riječi su kao ruke, kaže Ivana, a ovih dana bile su mi utješan zagrljaj. Lijepo je znati da te netko tamo daleko, gotovo potpuno nepoznat, razumije i, kao i ti, vjeruje da čovjek ima dovoljno ludosti, strpljenja i snage da preživi svako zlo. Ponekad je samo to dovoljno da, po ne znam koji put, pokupim rasute komadiće volje i krenem u novo sutra. 


„Različite kuće gradimo jer različitu građu odabiremo za ono što bi trebala biti jedinstvenost, samo nama svojstven životni labirint, samo naša utvrda,. U jednom smo, međutim, jednaki: svi mi želimo da se u vrtu, pokraj one potleušice, ljetnikovca ili dvoraca okreće vrtuljak s plastičnim konjićima, želimo neumorni vergl, šećernu vatu, cičavi smijeh djece i lavež pasa koji skaču kroz šarene, plastične kolutove.“

„Nahranite nekoga jednom lijepom riječju, napojite žednog pogledom, nemojte šutnuti psa zato što je šugav. Pogledajte oblak! Onaj tamo! Baš onu bijelu kovrču vlage na koju bi vaši snovi možda htjeli zasjesti prije nego što se pretvore u noćnu moru. Život je lijep. Život je...sve ono što zaboravljamo zaboravljajući druge...“

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit