Preskoči na glavni sadržaj

Za to sam se ja spremna potući

Ivana Simić Bodrožić zainteresirala me prije par godina svojom knjigom Hotel Zagorje u kojoj opisuje svoj izbjeglički život za vrijeme Domovinskog rata. Divim se hrabrosti i poštujem svaki, a posebno vukovarski, život, ali, za razliku od njenog romana, u njenim televizijskim, pomalo diplomatskim, nastupima uvijek me nešto smetalo. Uvijek se držala kao da je čovjek koji izabire stranu loš čovjek (a budimo realni, u svakom ratu, strana se mora izabrati). Jedva sam čekala njezinu sljedeću knjigu, i priliku da me razuvjeri.


U knjizi Za što sam se spremna potući skupila je svoje kolumne iz Večernjeg lista, a koje su, sve na isti kalup, zapravo osvrti na televizijski program i kritiku svega i svačega, a ponajviše Katoličke crkve, njenih pripadnika i svega što im je bitno. Književna kritika opisala je njezine riječi kao riječi borca za pravdu koji vjeruje da su promjene moguće, ali ja, koliko god se trudila biti otvorenog uma, ne mogu nekoga tko, neupućen i pun predrasuda (da, zamislite, taj know-it-all stav ponekad je ništa drugo no - predrasuda), po tisućiti put reciklira senzacionalističke naslove modernih, liberalnih, medija, nazvati aktivistom ili borcem za pravdu. Razočarala me Ivana. Razočarao me njen cinizam, i natjerao me da si ponovno pomislim: "Bože, hvala Ti - jesam pesimistična, i jesam često malodušna, ali ovako žalosna nisam."

Na koricama knjige Zoran Ferić je napisao: "..u knjizi mogu pročitati jednostavne istine kao što je ona da čovjek nije Meksikanac, ni peder, ni crnac, ni katolik nego prvenstveno čovjek, i da je to ono što ga najviše određuje."
Ivana govori o djeci koja su opterećena ranama svojih roditelja, o čovjeku koji je prvenstveno čovjek, a ja ne mogu, a da se ne zapitam - nisu li razlike među nama ono što nas ipak najviše određuje kao pojedince na ovom svijetu? Priznali mi ili ne, to što smo rođeni u jednoj obitelji, to što smo rođeni baš na određenoj duljini i širini ili to što smo bili učenici baš svoje škole čini nas osobama koje smo danas - zbog njih danas idemo crkvu ili ne idemo, zbog njih smo odabrali baš ovu, a ne onu, profesiju, zbog njih možda preferiramo sladoled od jagode, a ne od čokolade. Pa i naš stav prema različitostima je ono po čemu se razlikujemo - netko razlike poštuje, netko ne.
Mislim da mnogi, baš poput nje, neopravdano okrivljuju razlike za razdore među ljudima i narodima te ih zbog toga žele prikazati kao nešto čovjeku nepotrebno. Imagine there's no countries... Zamislite da smo svi potpuno jednakog mišljenja - pa tko bi u tom svijetu htio živjeti? Može li jedino odbacivanje svih uvjerenja i običaja rezultirati mirom na zemlji? 

Jer, ako je svaki čovjek prvenstveno čovjek i ako treba zanemariti činjenicu da je Meksikanac, crnac ili katolik, zašto ljudi uopće proučavaju svoju povijest, zašto uopće svaki narod ima svoj jezik i svoju kulturu? Zašto bi nam uopće bilo bitno tko je s kim ratovao prije deset godina ili tisućama godinama prije nas?


Čovjek bi trebao učiti na greškama svojih praotaca, a razlike bi trebale unaprijediti i obogatiti našu zajednicu na Zemlji.

Teret je težak, i nepodnošljiv kad podrazumjeva smrtna stradanja koja su u generacijama stvorila prazninu. Djeca ne bi trebala nositi tuđe rane za koje nisu odgovorna, ali ako ih olako odbace, kako će se nositi s ikojom odgovornosti, kako će izvući neku pouku iz života onih koji su ih stvorili? 


Nositi teret je teško, ali možemo li uopće obiteljske probleme, mane u karakteru i nesretne događaje u našim kućama odvojiti od sebe samih? Možemo oprostiti (trebamo oprostiti!), možemo isisati gorčinu, ali razlike koje su oni u nama stvorili ostat će u našoj srži. Na nama je samo da odaberemo kako ćemo se s njima nositi. 

Koliko god bile krvave, ne želim odbaciti rane, one su naše, one su moje - pokušat ću nositi na svojim plećima sve teškoće koje su moji preci izdržali da bih ja danas disala na ovom svijetu. Ako su griješili, pokušat ću ne ponoviti njihovu grešku. Ako su me nečemu naučili, prenijet ću pouku na koljeno svog djeteta, jer neke stvari se ne smije zaboraviti, i niti jedna duša ne smije se zaboraviti. Jer, ja sam, prije svega, dijete moje mame i moga tate, sestra mojih sestara, unuka mojih baka i djedova, a tek onda sam čovjek koji pripada ovom nesretnom svijetu. I za to sam se ja spremna potući.

Primjedbe

  1. Tvoju knjigu bi ja veoma rado voljela pronaći na policama :)

    OdgovoriIzbriši
  2. A nekako sam se baš dvoumila uzeti tu knjigu u ruke ili ne. Eto - tvoj post je prevagnuo. Moje geslo: i tolerancija ima granice.

    OdgovoriIzbriši
  3. Cudno je kako uvijek oni koji se smatraju najliberalnijima i najtolerantnijima zapravo ne podnose razlicite od sebe!

    OdgovoriIzbriši
  4. Pročitala sam Hotel Zagorje prije par godina i oduševila se, djelomično jer sam i sama prošla dio onoga što je i ona, u puno blažoj verziji. Čak sam se autorici javila na jednoj društvenoj mreži i rekla koliko mi se knjiga sviđa, ne očekujući odgovor, međutim, odgovorila je i pristojno se zahvalila.
    Nakon toga, veselila sam se njezinim budućim književnim i televizijskim nastupima da bi ostala - razočarana. Počevši od njezinog gostovanja kod Stankovića do nekih drugih članaka na koje sam s vremenom nailazila. Imala sam osjećaj da to nije ista osoba koja je napisala Hotel. Ili ga ja nisam dobro shvatila...
    Potpisujem sve, ama baš sve ovo što si rekla. Nikada mi nije bila jasna Lennonova ideja iz Imagine, čovjek može biti čovjek i kad je Hrvat-katolik ili Amerikanac-Židov, pitanje je htijenja, a ne odricanja od identiteta i sl....

    P.S. Kako sam relativno nedavno otkrila tvoj blog, ne zamjeri na ovim retrogradnim komentarima, polako iščitavam tekstove i komentiram, ako osjetim potrebu!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam točno o čemu pričaš!
      Samo komentiraj, svaki komentar me veseli! :) :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...