Preskoči na glavni sadržaj

Blogorođendanske spoznaje

Prije točno dvije godine slušala sam Katy Perry uvjerava „Baby you're a firework...“ sa suzama u očima, grijući se na jedan maleni radijator na struju u petnaestak kvadrata stana kojeg sam u Šibeniku unajmila od brkatog barba Branka. Do tog vremena već sam devet mjeseci živjela u Krešimirovom gradu, ali nisam još uvijek od života u njemu mogla izvući ono najbolje – i dalje mi se činilo kao da ne živim život punim plućima, što mi je oduvijek bio jedini cilj. Nikoga ovdje nije zanimalo tko sam i što sam, a ponajmanje odakle dolazim, a neki kod kuće procijenjivali su da imam – pogrešan stav. Neke se stvari ne mogu popraviti can-do-spiritom, a jedna od njih je i usamljenost koja paralizira čak i one koji nikada ranije nisu imali poteškoća s upoznavanjem novih ljudi i sklapanjem prijateljstava. Nedostajao mi je dečko, nedostajali su mi roditelji i sestre, nedostajali su mi čak i prijatelji koji se nisu htjeli ili mogli postaviti u moje šibenske postole, ali najviše od svega nedostajao mi je moj rodni grad – moja ravnica. Jedino što sam mogla jest obećati sebi da ću u svakom danu naučiti nešto novo, da ću održati veze s ljudima koje volim, da ću dopustiti sebi da budem kakva jesam i da ću pokušati biti hrabrija i učiniti ovo iskustvo pozitivnim. Danas živim u većem podstanarskom stanu s pogledom na more, na šibensku tvrđavu sveti Mihovil i na šibenski most. Ne spavam sama u hladnom krevetu, nego me grije moj muž u čiji zagrljaj trčim s posla (dok sam se ranije grozila kraja radnog vremena jer me čekao prazan stan). Moji dani šareniji su i ispunjeniji. Završila sam s pripravništvom, položila sam pravosudni ispit i postala sam savjetnik na neodređeno vrijeme. Upoznala sam u Šibeniku drage ljude, i zahvalna sam im na svakoj minuti koju su odvojili na mene, ali neka se oni ne ljute – oni nisu moji ljudi. Ipak me nitko ovdje ne poznaje dvadeset godina, ne znaju ono neizgovoreno, a na poslu, u zgradi u kojoj radi dvjestotinjak ljudi, još uvijek gotovo da i nemam s kime popiti kavu jer kao najmlađi službenik nikada nisam uspjela postati dio uhodane klike. Znam da ljudi koji se nisu našli u sličnoj situaciji to ne mogu shvatiti, ali u ovakvim slučajevima čovjek je primoran izmisliti novog sebe kako bi se prilagodio i približio ljudima u novoj sredini - odreći se jednog dijela sebe. A kad se čovjek pokušava ugurati u neku drugačiju kožu, i smetnuti s uma osobu kakva bi bio da je na svom terenu - nije uvijek ugodno. Uz to, kad s ljudima ne provodimo vrijeme svakodnevno, teško je uspostaviti dublje odnose, i ne biste vjerovali koliko postupaka ili riječi bude pogrešno protumačeno jer se nikada nije zagreblo ispod površine – pogotovo kad se nalazite u gradu u kojem je ljudi od vas razlikuju po jeziku i mentalitetu. Lijep je ovo grad, pogotovo ljeti, ali još uvijek tu nisam kod kuće, iako poznajem njegovu povijest bolje nego neki starosjedioci i iako uživam u vremenu kojeg mogu posvetiti samo svom mužu i šetnjama uz more. Krenulo je jesensko jugo, i opet će kod mene krenuti nervoza za povratkom u Slavoniju, a dok on ne bude moguć, mogu se samo prisjetiti što sam u ove dvije godine pisanja bloga naučila: 

1. Naučila sam da nas rodna gruda oblikuje više nego što joj želimo priznati 

U Dalmaciji nisam smiješna, nego sam eventualno smišna - mojim forama u Šibeniku nitko ne smije, a najgore je kad pokušavam biti duhovita na radnom mjestu (čemu sam sklona u stresnoj situaciji). Slavonski humor, a pogotovo naše famozno sprdanje, velik dio Dalmatinaca neće razumjeti, a nemogućnost uporabe internih šala nešto je što mi najviše nedostaje. Upravo samo oblikujući svoje misli rečenice na laptopu shvatila razlike između svijeta u kojem sam ranije živjela i u kojem sada živim! 

2. Naučila sam da te ne može sve u životu ojačati, nešto te ipak i ubije 

Oduvijek sam mrzila taj izraz, i voljela bih da mogu reći da se isplatilo preseliti na drugi kraj zemlje bez ijednog poznanika na vidiku, da me to iskustvo obogatilo kao nijedno drugo te da bih, kad bi mi se preseljenje ponudilo, promislila o njemu. Istina, profesionalno sam napredovala i zahvalna sam na toj prilici, ali činjenica jest da sam obavljala praksu koju sam teoretski mogla obaviti i kod kuće, jer svaki gradić ima svoj sud, a i pravosudni ispit sam položila ne zahvaljujući Šibeniku, nego bih rekla – unatoč Šibeniku. Od kolega sam zaista mnogo naučila, ali emocionalno me ovo iskustvo iscrpilo toliko da sam jedva skupila dovoljno snage da taj ispit i položim, što je iskustvo koje me u životu moglo i zaobići. Bilježeći sretne trenutke na blogu hranila sam svoje izmučeno srce, bez obzira jesu li moji postovi bili čitani ili ne, i nekako uspjela ostvariti svoje profesionalne ciljeve. 

3. Naučila sam da ljubav ne poznaje granice 

Ako ste ikada sumnjali u ljubav na daljinu, nemojte! Dokaz sam da će onaj tko vas voli ostati uz vas bez obzira na daljinu – u dobru i u zlu. Roditelji, sestre, prijatelji i muž pomogli su mi da preživim, a pokazalo se da ona daleko od očiju ne znači nužno i daleko od srca – štoviše, sve njih još intenzivnije, vjernije i zahvalnije volim i cijenim, jer jedino su oni ovo iskustvo dijelili sa mnom – ljudi koje sam ovdje upoznala ne poznaju osobu kakva sam bila prije dolaska u Šibenik, ne znaju koga sam doma ostavila, za kime i čime sam plakala. Pišući blog posvetila sam puno postova i ljudima koje volim i na taj način im još jednom pokazala koliko su mi dragocjeni jer je to najmanje što sam mogla učiniti. 

4. Naučila sam da čovjek nije stvoren da bi bio sam 

U redu, možda je krasno neko vrijeme biti samostalan mladi čovjek, izaći iz kuće kad želiš, gdje želiš, i raditi što te volja, biti u pidžami cijeloga vikenda, jesti špagete četiri dana zaredom, piti kavu na rivi sam sa sobom, pogledati brdo filmova i pročitati hrpetinu knjiga, živjeti bez obaveza, ali budite sigurni – nakon nekog vremena, i to dosadi. Ljudski kontakt ništa od navedenog ne može zamijeniti, pogotovo ako ste, kao ja, odrasli u kući u kojoj je uvijek neka strka i galama. Tišina ne može čovjeku biti najbolji prijatelj na duge staze, a život je u svakako zanimljiviji kad uključuje obveze i društvena zbivanja. Čini se čudnim, ali tek sam u Šibeniku shvatila da sam najsretnija bila kad je moj život bio kaotičan i bučan, a pisanje bloga projekt je kojem sam se odlučila posvetiti i koji mi je svakog dana predstavljao obvezu i veselje. 

5. Naučila sam da je najvažnija – zahvalnost 

Život nas neće uvijek maziti, ali ako smo na kraju dana zahvalni Bogu na bar jednoj sitnici, uspjet ćemo preživjeti noć, i spremno se uhvatiti u koštac sa sutrašnjim problemima. Naši su nam problemi najveći i najvažniji, ali situacija koja nas okružuje svakodnevno nas podsjeća da imamo u životu nešto zbog čega se vrijedi boriti. Svakome tko ima probleme poručila bih da se čvrsto uhvati za tu jednu sitnicu i moli Bogu da mu ona bude dostatna da ga izvede iz mraka. Neki bi rekli da sam luda, ta ljudi nemaju što jesti – ali čak i oni možda imaju krov nad glavom. Oni koji žive na ulici, možda, pak, imaju topao kaput. Možda vas je zdravlje napustilo, ali u borbi s bolešću možda niste sami, nego imate nekoga tko o vama brine. Spoznaja da uvijek može biti gore od ovoga pomogla mi je da preživim depresiju (od koje sam patila unatoč činjenici da sam bila jedna od sretnica koja se u ovoj državi uspjela zaposliti) i uzmem svoj život u svoje ruke, bar u onom dijelu u kojem sam mogla biti kovač svoje sreće. Zahvalnost Bogu koji mi nije dao teret koji ne bih bila sposobna ponijeti i teške odluke koje sam imala hrabrosti donijeti učinile su me osobom kakva sam danas – sretna. Zahvaljujući blogu koji mi je zamijenio dnevničke zapise, danas obraćam pažnju na svijet oko sebe i pokušavam uživati u trenutku, ne opterećujući se sutrašnjim danom. I zbog toga ću pisati dokle god budem imala što reći!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

La furija me ofurila

Sasvim slučajno, netom nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem su borili Argentinci i Španjolci, nakon čitanja knjige argentinske književnice, posegnula sam za knjigom španjolskog pisca. Kao i uvijek, pod utjecajem latino ritmova koji ljeti dopiru s radio prijemnika, zaželjela sam se kastiljske književnosti, a Javier Marías ime je jednog od najcjenjenijih španjolskih književnika. Iako je "Srce tako bijelo" roman koji se u njegovom opusu najviše spominje, "Tako počinje zlo" je primjerak koji je bio dostupan u mojoj knjižnici. Roman je ovo kojeg, s odmakom, ispisuje asistent zaboravljenog filmskog redatelja, mlađahni Juan de Vere. Njegov osebujan poslodavac, Eduard Muriel, umjetnik "živog morskog oka i mrtvog magnetičnog poveza", s visokim razdjeljkom i tankim brčićima, pripovijeda mu o svom životu i u njegovoj prisutnosti promišlja o tome što poduzeti uslijed spoznaje da tvoj prijatelj nije osoba koja si mislio da jest. "... nemoguće je vra...

"Evelyn Waugh was a man"

"Nemamo ovu, ali imamo neke druge od te Evelyn", rekao je knjižničar. "Hm, a htjela sam baš tu...", uvrnula sam nosom i propustila priliku da poput kakve osječke Charlotte iz kultnog Coppolinog "Lost in Translation" kažem: " Evelyn Waugh was a man. " Naposljetku sam ipak izašla iz knjižnice s "tom drugom knjigom" - slavnim djelom Evelyna Waugha, "Povratkom u Brideshead", od kojeg valjda valja početi, prije nego uzmem u ruke "The Loved one", izraubanu knjigu koju mi je sestra donijela iz Londona skupa s britanskim biscuitsima (strogo sam joj zabranila kupovinu novih novcatih knjiga i poželjela knjiški suvenir koji je dirao neki anonimni Englez).  Za "Brideshead Revisited" prvi sam put čula u Gilmoreicama, u epizodi 16, sezone 6., naslovljenoj " Bridesmaids Revisited ". U toj epizodi, Logan dovodi Rory na sestrino vjenčanje, gdje na scenu stupaju visoko društvo i familija Huntzberger i all hell br...