Preskoči na glavni sadržaj

Dugo sanjani novi život

Neke se stvari ne mogu opisati riječima – ljubav majke, zagrljaj nekoga koga dugo nismo vidjeli, ostvarenje nečega o čemu sanjamo godinama. Iskreno, nisam mislila da će ikada doći ovaj dan i teško mi je sabrati se i reći sve što se reći mora.

U Šibenik sam se doselila prije gotovo tri godine, nakon što sam godinu dana bezuspješno tražila posao. Tog dana u siječnju u Šibenik su me dovezli, zajedno sa starim televizorom i grijalicom na struju, mama i tata. Nakon potrage za stanom, izabrala sam stančić, točnije, sobu, od petnaestak kvadrata, s pločicama na podu, s dvije grijače ploče umjesto štednjaka. Grad me dočekao s burom, a roditelji su me morali ostaviti u stanu i vratiti se kući. Tog dana svi smo plakali, a ostatak vikenda nisam se mogla prisiliti da išta pojedem. Samo sam sjedila na starom kauču i plakala od nemoći. Naposljetku sam se sabrala samo zato jer se nisam prvoga dana na novom poslu htjela pojaviti s natečenim očima.

Tako je počela moja karijera pravnika. Kad sam upisivala pravni fakultet, nisam niti pomišljala na žrtve koje ću možda u budućnosti morati podnijeti da bih radila u struci. Ta pravo je širok pojam, i pravnika treba imati svaka tvrtka – glasile su poznate parole. Uostalom, svi smo htjeli biti odvjetnici poput Ally McBeal – samo što onda pojma nismo imali da je, da bismo otvorili odvjetnički ured, potrebno položiti pravosudni ispit i najmanje tri godine raditi u odvjetničkom uredu ili u pravosuđu, barem ako ne želimo sami masno platiti upis u Odvjetničku komoru. Eh, da. 

 Ovo je sve što nosim iz svog ureda

Ne mogu reći da sam se na poslu u potpunosti pronašla. Još uvijek, nakon godina radnog iskustva, često nemam pojma što radim i redovito kopam po literaturi ili hvatam iskusnije kolege za rukav. Jer, pravo doista jest širok pojam, i ne mogu zamisliti da će ikada doći dan u kojem ću moći reći da pravom vladam u potpunosti. Ipak, ovdje sam stekla potrebno iskustvo, uspješno položila pravosudni ispit, popela se stepenicu više. Dala sam svoj maksimum, u to sam sigurna.

 OK, kad osječki komarci zagrizu, poželjet ću na sekundu imati ovakav pogled

Život u Šibeniku nije mi bio lak. Prvih mjesec dana na poslu sam sjedila na klupčici u hodniku, jer nisu imali mjesta za mene, da bih potom dobila stolicu u knjižnici. Putem s posla plakala sam znajući da me u stanu nitko ne čeka i da ću večer opet provesti uz Skajp. Tek sam nakon mjesec dana upoznala Anu - koja mi je postala kolegica i kompanjon za kavu. Ona je isto bila vježbenica, ali na drugom tijelu, i mogla me razumjeti. Kava s njom bila mi je najsvjetlija točka u danu. Prigrlila me, upoznala sa svojim prijateljima i ostala mi prijateljica do dana današnjeg. Nedjeljom sam išla na mise u šibensku katedralu, izvikati se na Boga, i slušati zbor koji je zvučao kao da mu je potrebna potpora. Ipak, dva tjedna skupljala sam hrabrost da ih pitam mogu li im se pridružiti. Nakon mise prišla sam veseloj grupi i za rukav povukla jednu od djevojaka (kasnije sam saznala da se zove Bruna), i već sljedećeg utorka bila sam zborašica. Na zboru sam upoznala još jednu Slavonku u Šibeniku, te ostale ljude s kojima pjevam cijelo ovo vrijeme. Dugo nakon selidbe bila sam ljuta na Boga i stalno sam se borila sama sa sobom, ali njihovo društvo mi je zacijelilo rane i pronašla sam način kako da se nosim sa situacijom. Nakon godinu dana, zbližila sam se i sa Zoranom, čija me obitelj toplo primila, a vrlo brzo postala mi je draga i Matea, koja je bila prva djevojka koju sam pozvala na dejt, znajući da živi u Šibeniku i da, kao i ja, piše blog. Ne poznaju me ti ljudi onako kako me poznaju prijatelji doma, oni s kojima sam odrasla i koji su me naučili voljeti ovakvu kakva jesam, ali zahvaljujući njima uspjela sam preživjeti daleko od obitelji, u gradu na moru kojemu nikada nisam bila sklona.

Ipak, život mi se u posljednje tri godine svodio na brojanje dana do sljedećeg odlaska kući, gdje su me čekali dečko, obitelj i prijatelji. Upravo zato, ne mogu vjerovati da je ovo što pišem istina, bojim se da će to, ako napišem, postati manje stvarno. Naime, početkom ovog tjedna saznala sam da mi je odobren premještaj u Osijek, grad u kojem sam studirala, koji je od mog rodnog grada udaljen pedeset kilometara, u kojem imam rodbinu i najbliže prijatelje. Na takve stvari državni službenici čekaju godinama, a baš sam ja imala sreće - spazila sam priliku, poduzela sam sve što je bilo u mojoj moći, a sve drugo bilo je u Božjim rukama. Srećom, On je valjda smatrao da sam živeći u Šibeniku naučila što sam trebala naučiti, da sam upoznala koga sam trebala upoznati i da sam svoju svrhu ostvarila dotaknuvši barem jedan šibenski život. U jednom danu moj se život okrenuo naglavačke – sada moram poslove privesti kraju, otkazati stan, platiti račune, organizirati selidbu, pozdraviti drage mi ljude! 

 Adventsko vrijeme ipak ćemo dočekati kod kuće

Neka mi nitko ne zamjeri, lijep je ovo grad, ali neće mi ništa iz Šibenika nedostajati! Kad živiš ondje gdje ti nije mjesto, ne možeš ni osjećat kao da ćeš išta izgubiti odlaskom. Moj život cijelo vrijeme zapravo se trebao odvijati negdje drugdje. Ljude koje sam upoznala ovdje neću nikada zaboraviti - oni imaju posebno mjesto u mom srcu, ne samo kao prijatelji, nego kao i oni koji su me uvijek iznova spašavali od usamljenosti, možda i nesvjesni koliko mi je teško. Hvala im na tome! Bez obzira na njihove osmijehe i zagrljaje, pa i tužne poglede koje mi upućuju posljednjih dana, ne mogu dočekati da se posljednji put odjavim s računala u sobi broj 2 i da zatvorim svoju referadu broj 18, jer znam da će mi Šibenik biti najdraži kad ga za dva dana budem ostavljala iza sebe, na putu u novi život o kojem sam sanjala sve ove godine!


Primjedbe

  1. Drago mi je zbog tebe! Sretno u Osijeku!

    OdgovoriIzbriši
  2. Aaaaaaa jeeeeeeeeeej, sjećam se kad sam pronašla tvoj post i kako nisi bila sretna, i baš mi je drago da sam eto pročitala i ovaj post koji frca od sreće i zadovoljstva! Dokaz si da se rad i žrtva isplate! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Lijepo kad se stvari poslože, a često se poslože kad se najmanje nadamo. Čestitam i sretno! Nemoj prestati pisati kad se preseliš, falila bi :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bas tako! Hvala ti puno na lijepim rijecima! Nadam se da cu naci vremena za osjecke postove! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...