Šljokičasta žena

Proteklih dana kroz glavu su mi prolazile krilatice tipa "Svaki početak je težak", "Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti", "Što te ne ubije, ojača te", schema vam je poznata. Još prije nekoliko dana bila sam savjetnica, imala svoju referadu, organizirani i uhodani posao. OK, nisam uvijek znala odgovor na svako pitanje, ali znala sam gdje ga potražiti. Voljela sam svoj posao. Trudila sam se. Bila je to pravna struka u punom smislu tih riječi. Sada sam opet na početku - novi grad, novi posao, novi kolege. Ne smijem se žaliti - uspjela sam se vratiti kući i radim u jednoj od najljepših osječkih ulica, ali, obeshrabrujuće je kad te se nakon godina iskustva smatra početnikom i kad ti se daju poslovi koje bi moglo obaviti dijete u trećem razredu osnovnjaka. No, vrijeme brzo leti (bar tako kažu) i valjda će doći vrijeme kad na posao neću ići s grčem u želucu i kad neću odbrojavati minute do kraja radnog vremena... Apsolutno najbolji dio novog živo...

Neke se stvari ne mogu opisati riječima – ljubav majke, zagrljaj nekoga koga dugo nismo vidjeli, ostvarenje nečega o čemu sanjamo godinama. Iskreno, nisam mislila da će ikada doći ovaj dan i teško mi je sabrati se i reći sve što se reći mora. U Šibenik sam se doselila prije gotovo tri godine, nakon što sam godinu dana bezuspješno tražila posao. Tog dana u siječnju u Šibenik su me dovezli, zajedno sa starim televizorom i grijalicom na struju, mama i tata. Nakon potrage za stanom, izabrala sam stančić, točnije, sobu, od petnaestak kvadrata, s pločicama na podu, s dvije grijače ploče umjesto štednjaka. Grad me dočekao s burom, a roditelji su me morali ostaviti u stanu i vratiti se kući. Tog dana svi smo plakali, a ostatak vikenda nisam se mogla prisiliti da išta pojedem. Samo sam sjedila na starom kauču i plakala od nemoći. Naposljetku sam se sabrala samo zato jer se nisam prvoga dana na novom poslu htjela pojaviti s natečenim očima. Tako je počela moja karijera pravnika. Kad sam...

Svaki zaposleni čovjek mrzi ponedjeljak jer ponedjeljak predstavlja rano buđenje, nervozno koračanje do posla, nepotrebno čavrljanje s kolegama prije jutarnje kave, a onda - strka i galama preostalih 7 sati i 45 minuta. I dok prosječni obožavatelj Brucea Springsteena (koji je junak radne klase - za neupućene) mrzi ponedjeljak iz čiste lijenosti, svaki prosječni Hrvat, koji boravi na burzi rada, sanja o danu kad će kasniti na posao i cijeloga dana obavljati posao koji ga nimalo ne ispunjava. Nemam utješnih riječi niti za zaposlene, a niti za nezaposlene, i sama se balansiram negdje između te dvije sfere, ali i jednima i drugima savjetujem sljedeće - ne odustajte, nemojte prolupati, a inspiraciju pronađite u filmovima!  Dok sam bila nezaposlena, svoj filmofilski način života dovela sam do savršenstva -  nisam ni sama bila svjesna koliko sam filmova u jednom danu sposobna pogledati. Trenutno sam zaposlena, ali filmovi su i dalje dio mog života. Danas u njima ne tražim mo...