Preskoči na glavni sadržaj

Nova misija: zavoljeti svoj posao

Proteklih dana kroz glavu su mi prolazile krilatice tipa "Svaki početak je težak", "Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti", "Što te ne ubije, ojača te", schema vam je poznata. Još prije nekoliko dana bila sam savjetnica, imala svoju referadu, organizirani i uhodani posao. OK, nisam uvijek znala odgovor na svako pitanje, ali znala sam gdje ga potražiti. Voljela sam svoj posao. Trudila sam se. Bila je to pravna struka u punom smislu tih riječi. Sada sam opet na početku - novi grad, novi posao, novi kolege. Ne smijem se žaliti - uspjela sam se vratiti kući i radim u jednoj od najljepših osječkih ulica, ali, obeshrabrujuće je kad te se nakon godina iskustva smatra početnikom i kad ti se daju poslovi koje bi moglo obaviti dijete u trećem razredu osnovnjaka. No, vrijeme brzo leti (bar tako kažu) i valjda će doći vrijeme kad na posao neću ići s grčem u želucu i kad neću odbrojavati minute do kraja radnog vremena...


Apsolutno najbolji dio novog života je pauza koju mogu provesti ispijajući čaj ili toplu čokoladu s cimetom (kava ne odgovara mom nervoznom želucu - do toga je došlo!) s najbližim prijateljicama, koje rade u istoj ulici! Takvi ukradeni trenuci raduju me neizmjerno - stvarno sam kod kuće! Poslije posla stignem obići i svoju slatku nećakinju, staru 21 mjesec, koja voli cutati ljubitastom i narantastom bojicom, i koja me vuče za rukav da s njom plešem, dok šestogodišnja nećakinja iz Našica nestrpljivo čeka da dođem za vikend i pročitam joj Snježno kraljevestvo još jednom (ako ne znate što pokloniti šestogodišnjakinjama za Božić - neka to bude nešto u Elsa & Anna điru).



Dragi i ja tek smo u utorak uspjeli pospremati stan i pronaći mjesto za svaku stvarčicu koju smo dovukli iz Šibenika, iz dvostruko većeg stana. Čak smo, poput pravih odraslih ljudi, kupili svoju prvu perilicu rublja (Gorenje, 5 kg, 1000 okretaja, ako vam to nešto znači) - ponosna sam. Nije mnogo, ali ovaj stan, smješten u blizini osječkog lege Šetača, bit će naše malo gnijezdo, barem sljedećih nekoliko mjeseci.


Prvi tjedan na novom poslu i s novim kolegama nije ispunio moja očekivanja, ali, usprkos hladnoći i kiši koja me smočila već prvog dana (nisam nosila kišobran, poput pravog ne-vjerujem-prognozi-Dalmatinca), trudim se iz petnih žila pronaći svoje mjesto na novom poslu. Neće biti lako, nikada nije bilo, ali znam da ću uspjeti, jer, za razliku od novog početka u Šibeniku, u Osijeku je uz mene moj dobri muž, koji je vječito moj oslonac i moja sigurna luka.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...