Proteklih dana kroz glavu su mi prolazile krilatice tipa "Svaki početak je težak", "Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti", "Što te ne ubije, ojača te", schema vam je poznata. Još prije nekoliko dana bila sam savjetnica, imala svoju referadu, organizirani i uhodani posao. OK, nisam uvijek znala odgovor na svako pitanje, ali znala sam gdje ga potražiti. Voljela sam svoj posao. Trudila sam se. Bila je to pravna struka u punom smislu tih riječi. Sada sam opet na početku - novi grad, novi posao, novi kolege. Ne smijem se žaliti - uspjela sam se vratiti kući i radim u jednoj od najljepših osječkih ulica, ali, obeshrabrujuće je kad te se nakon godina iskustva smatra početnikom i kad ti se daju poslovi koje bi moglo obaviti dijete u trećem razredu osnovnjaka. No, vrijeme brzo leti (bar tako kažu) i valjda će doći vrijeme kad na posao neću ići s grčem u želucu i kad neću odbrojavati minute do kraja radnog vremena...
Apsolutno najbolji dio novog života je pauza koju mogu provesti ispijajući čaj ili toplu čokoladu s cimetom (kava ne odgovara mom nervoznom želucu - do toga je došlo!) s najbližim prijateljicama, koje rade u istoj ulici! Takvi ukradeni trenuci raduju me neizmjerno - stvarno sam kod kuće! Poslije posla stignem obići i svoju slatku nećakinju, staru 21 mjesec, koja voli cutati ljubitastom i narantastom bojicom, i koja me vuče za rukav da s njom plešem, dok šestogodišnja nećakinja iz Našica nestrpljivo čeka da dođem za vikend i pročitam joj Sniježno kraljevestvo još jednom (ako ne znate što pokloniti šestogodišnjakinjama za Božić - neka to bude nešto u Elsa & Anna điru).
Dragi i ja tek smo u utorak uspjeli pospremati stan i pronaći mjesto za svaku stvarčicu koju smo dovukli iz Šibenika, iz dvostruko većeg stana. Čak smo, poput pravih odraslih ljudi, kupili svoju prvu perilicu rublja (Gorenje, 5 kg, 1000 okretaja, ako vam to nešto znači) - ponosna sam. Nije mnogo, ali ovaj stan, smješten u blizini osječkog lege Šetača, bit će naše malo gnijezdo, barem sljedećih nekoliko mjeseci.
Prvi tjedan na novom poslu i s novim kolegama nije ispunio moja očekivanja, ali, usprkos hladnoći i kiši koja me smočila već prvog dana (nisam nosila kišobran, poput pravog ne-vjerujem-prognozi-Dalmatinca), trudim se iz petnih žila pronaći svoje mjesto na novom poslu. Neće biti lako, nikada nije bilo, ali znam da ću uspjeti, jer, za razliku od novog početka u Šibeniku, u Osijeku je uz mene moj dobri muž, koji je vječito moj oslonac i moja sigurna luka.
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)