Preskoči na glavni sadržaj

Duh Sadašnjeg Božića

Savršeno je vrijeme za čitanje Božićne priče (pjesme) Charlesa Dickensa. Priča o čangrizavom Ebenezeru Scroogeu izdana je za Božić prije 171 godinu, i do danas je prekopirana, opjevana i ekranizirana nekoliko tisuća puta. Neku njezinu inačicu sigurno ste do sada u životu pogledali, ali, jeste li pročitali knjigu koju je Dickens napisao samo kako bi zaradio novac potreban za otplatu dugova? 


Ovih dana uzela sam ju ponovno u ruke i potpuno se prepustila duhovima prošlih, sadašnjih i budućih Božića, svemu što sam bila, što jesam, što ću tek odlučiti biti. Baš kao i Scroogeu, pomisao na prošle Božiće razvlači mi osmijeh preko lica. Sjećam se svake cigle, svakog pokreta, svakog kolača, samo je boja glasova potpuno iščezla. Mislim na djeda koji mi glasno čestita Božić i trlja svoju grubu bradu o moje rumene obraze, znajući da me to škakljika i tjera u smijeh. Slama je pod stolom, a bakin krispan okićen je bombonima kojima je rok trajanja istekao prije nego li sam se ja rodila. Svi smo zajedno, grleno se smijemo i otimamo za riječ. Takvi smo vam mi. Da mi se vratiti, šapnem. Bilo je to jednostavnije vrijeme... ili se takvim sve čini iz perspektive djeteta?

"Ja sam smrtnik,", prigovori Scrooge, "i podložan sam padanju."

Svakog dana pred nas se stavlja izbor - hoćemo li biti preopterećeni svojim problemima ili ćemo primijetiti svog brata koji ne traži ništa osim našeg vremena i pažnje? Prepreke koje moramo svladati ponekad nas potpuno obuzmu, i ljudi nam prestanu biti važan faktor u životu. Dok ganjamo karijere i nastojimo od sebe napraviti ljude, naš svijet može prekriti mrkli mrak, iz kojeg sami izaći ne možemo. Zbog toga nam je potrebno Svjetlo, Ljubav, Blizina, Božić, ma potreban nam je Bog. Potrebno nam je ovo vrijeme provedeno s obitelji, svima, jer svim srcem vjerujem da ono obnavlja sva prazna srca, čak i ona koja nisu ni svjesna pustinje koja u njima vlada. 

"Mnogo je toga, mnim, iz čega sam uspijevao istjerati nekakvo dobro, no od čega nikad nisam imao koristi", odvrati nećak. "Pa tako i iz Božića. Pa ipak sam siguran da u božićnim danima - pri čemu ne mislim na štovanje što ga ištu sveto ime i svetiji nastanak, ako se to, kad je riječ o ičemu što se odnosi na Božić, može ikako zanemariti - kad god bi na njih došao red, vidio nešto dobro: jer to su dani lijepi i milosrdni, puno praštanja i dobrote: i to je jedino meni poznato doba, u čitavom dugom godišnjem kalendaru, kad se čini da su muškarci i žene, kao po nekom dogovoru, spremni slobodno otvoriti srce, i spremni u ljudima što stoje pred njima zaista vidjeti suputnike do groba, a ne tek pripadnike druge rase, stvorenja što putuju nekim drugim putovima. I stoga, ujače, iako mi to nikad nije u džep spustilo ni trunak ni zlata nni srebra, ja ipak vjerujem da sam od toga imao koristi, te da ću je imati i ubuduće; i stoga velim, neka bi ga Bog blagoslovio!"


Nitko ne želi svjesno postati Ebenezer Scrooge, a, ipak, toliko je mrguda oko nas, toliko onih koji nisu spremni oprostiti ni sebi, niti onima koji čeznu za njihovim oprostom. Našom zemljom vladaju loše vijesti i još lošije prognoze. Ipak, nadam se da ćemo svi ovoga Božića - bez obzira na neostvarene ciljeve, razočaranja ili rane - pronaći mir u svojoj duši i odlučiti biti svijeća koja obasjava tamu oko sebe.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...