Preskoči na glavni sadržaj

Duh Sadašnjeg Božića

Savršeno je vrijeme za čitanje Božićne priče (pjesme) Charlesa Dickensa. Priča o čangrizavom Ebenezeru Scroogeu izdana je za Božić prije 171 godinu, i do danas je prekopirana, opjevana i ekranizirana nekoliko tisuća puta. Neku njezinu inačicu sigurno ste do sada u životu pogledali, ali, jeste li pročitali knjigu koju je Dickens napisao samo kako bi zaradio novac potreban za otplatu dugova? 


Ovih dana uzela sam ju ponovno u ruke i potpuno se prepustila duhovima prošlih, sadašnjih i budućih Božića, svemu što sam bila, što jesam, što ću tek odlučiti biti. Baš kao i Scroogeu, pomisao na prošle Božiće razvlači mi osmijeh preko lica. Sjećam se svake cigle, svakog pokreta, svakog kolača, samo je boja glasova potpuno iščezla. Mislim na djeda koji mi glasno čestita Božić i trlja svoju grubu bradu o moje rumene obraze, znajući da me to škakljika i tjera u smijeh. Slama je pod stolom, a bakin krispan okićen je bombonima kojima je rok trajanja istekao prije nego li sam se ja rodila. Svi smo zajedno, grleno se smijemo i otimamo za riječ. Takvi smo vam mi. Da mi se vratiti, šapnem. Bilo je to jednostavnije vrijeme... ili se takvim sve čini iz perspektive djeteta?

"Ja sam smrtnik,", prigovori Scrooge, "i podložan sam padanju."

Svakog dana pred nas se stavlja izbor - hoćemo li biti preopterećeni svojim problemima ili ćemo primijetiti svog brata koji ne traži ništa osim našeg vremena i pažnje? Prepreke koje moramo svladati ponekad nas potpuno obuzmu, i ljudi nam prestanu biti važan faktor u životu. Dok ganjamo karijere i nastojimo od sebe napraviti ljude, naš svijet može prekriti mrkli mrak, iz kojeg sami izaći ne možemo. Zbog toga nam je potrebno Svjetlo, Ljubav, Blizina, Božić, ma potreban nam je Bog. Potrebno nam je ovo vrijeme provedeno s obitelji, svima, jer svim srcem vjerujem da ono obnavlja sva prazna srca, čak i ona koja nisu ni svjesna pustinje koja u njima vlada. 

"Mnogo je toga, mnim, iz čega sam uspijevao istjerati nekakvo dobro, no od čega nikad nisam imao koristi", odvrati nećak. "Pa tako i iz Božića. Pa ipak sam siguran da u božićnim danima - pri čemu ne mislim na štovanje što ga ištu sveto ime i svetiji nastanak, ako se to, kad je riječ o ičemu što se odnosi na Božić, može ikako zanemariti - kad god bi na njih došao red, vidio nešto dobro: jer to su dani lijepi i milosrdni, puno praštanja i dobrote: i to je jedino meni poznato doba, u čitavom dugom godišnjem kalendaru, kad se čini da su muškarci i žene, kao po nekom dogovoru, spremni slobodno otvoriti srce, i spremni u ljudima što stoje pred njima zaista vidjeti suputnike do groba, a ne tek pripadnike druge rase, stvorenja što putuju nekim drugim putovima. I stoga, ujače, iako mi to nikad nije u džep spustilo ni trunak ni zlata nni srebra, ja ipak vjerujem da sam od toga imao koristi, te da ću je imati i ubuduće; i stoga velim, neka bi ga Bog blagoslovio!"


Nitko ne želi svjesno postati Ebenezer Scrooge, a, ipak, toliko je mrguda oko nas, toliko onih koji nisu spremni oprostiti ni sebi, niti onima koji čeznu za njihovim oprostom. Našom zemljom vladaju loše vijesti i još lošije prognoze. Ipak, nadam se da ćemo svi ovoga Božića - bez obzira na neostvarene ciljeve, razočaranja ili rane - pronaći mir u svojoj duši i odlučiti biti svijeća koja obasjava tamu oko sebe.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta