Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (1)

Dugo nisam izdvojila omiljene mi stvari, a kojima odajem počast svim onim sitnicama koje su me uveseljavale, jer važno je u životu biti zahvalan i sreću pronaći u malim stvarima.

Ako me nešto veseli, to je onda peckarenje kolača, i to u kući moje majke koja mi uvijek kaže da sam rođena za peckarenje, pogotovo kad mi je ona sudoperka (ja pravim kolače i pravim nered, a ona sprema za mnom). Obitelj mog muža voli kolač bajaderu pa sam pokušala pronaći alternativu tom kolaču koji baš ne ljubim. Recept možete pronaći ovdje - vanilin bajadera, a voljet će ga i oni koji vole klasičnu bajaderu, ali i oni koji nisu njezini obožavatelji, zahvaljujući mirisu naranče, lješnjaka i kakaa koji savršeno pristaju uz kremu od vanilije.


Kad smo već kod klope, dobro smo klopali u osječkoj Rustici, ali i u vukovarskoj Dunavskoj golubici, koju smo posjetili prije promocije nove knjige Ivane Šojat Kuči - Jom Kipur, koja se održavala u Centru Bono u Vukovaru. Preporučujem puretinu punjenu špinatom i sirom uz njoke na sezamu!


Teško mi je ukratko sročiti dojmove o Jom Kipuru, dugoočekivanoj knjizi legice Ivane, kojoj je dosadilo da se hrvatski branitelji prikazuju kao beznadni slučajevi koji su paraziti našeg društva. Budući da je i sama ostavila studij i postala braniteljica, ovu knjigu posvetila je budućim naraštajima koji su dužni upoznati se s ratnim stradanjima iz perspektive jednog običnog čovjeka koji je za Hrvatsku, koja danas propada, bio spreman dati svoj život. Glavni lik romana o praštanju i preživljavanju je dragovoljac Josip Matijević koji se nalazi na psihijatriji i kojeg liječi neiskusni mladi doktor Grgur Romić, koji se i sam bori sa svojim demonima. Knjigu o Vukovaru i o Osijeku, te njihovim hrabrim borcima pročitajte još ove zime, u spomen na one koji su svoje živote dali, ali i na one koji ih još žive, usprkos ranama koje ne mogu zacijeliti.


Napokon smo dopremili ostatak stvari iz Šibenika i punim plućima se upustili u osječku avanturu. Naši dobri stanodavci poslali su nam, zajedno sa stvarima, suvenir Šibenika - glavu s katedrale, i to one najljepše, koja, kako kažu, prikazuje kći Juraja Dalmatinca, lijepu Jelenu. Ja je ipak ne mogu pogledati, a da ne vidim Brešanovu Klotildu, zbog čega ću je rado izložiti na zidu jednog dana, kad izblijede sve tužne uspomene koje vežem uz šibenske kale.


Svoj vikend već uobičajeno poklanjam svojoj šestogodišnjoj nećakinji koja jedva čeka taj petak samo da me opet vidi (nenamjerna referenca na Vlatku Pokos). Proteklog vikenda gledale smo jedan od mojih omiljenih crtića iz djetinjstva - Svi psi idu u nebo (zbog čega sam bila prisiljena odgovorati na pitanja tipa "A kako umreš? A šta je raj? A tko tamo živi? Je li tamo Bogo? Kako da ja dođem tamo? I jesu tamo stvarno svi psi?", te crtić Snježnu kraljicu, koji je nastao na temelju istoimene knjige H. C. Andersena. Nisam joj imala srca reći da je Frozen nastao od Snježne kraljice, pustila sam ju da mi objasni kako je Elsa Annu pogodila ledom baš kao što je Snježna kraljica pogodila dječaka Kaja, ali nije to namjerno napravila, nego slučajno! Tko to more platit'!


Omiljena stvar ovih dana mi je moje novo radno mjesto. Svakog dana dobivam sve više posla, a i kolege su zadovoljne mojim radom. OK, još uvijek sam nervozna kad primim spise u rad i kad se od mene očekuje da ih samostalno riješim, ali uživam u učenju, kao i u činjenici da mi da radni dan proleti!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...