Dugo nisam izdvojila omiljene mi stvari, a kojima odajem počast svim onim sitnicama koje su me uveseljavale, jer važno je u životu biti zahvalan i sreću pronaći u malim stvarima.
Ako me nešto veseli, to je onda peckarenje kolača, i to u kući moje majke koja mi uvijek kaže da sam rođena za peckarenje, pogotovo kad mi je ona sudoperka (ja pravim kolače i pravim nered, a ona sprema za mnom). Obitelj mog muža voli kolač bajaderu pa sam pokušala pronaći alternativu tom kolaču koji baš ne ljubim. Recept možete pronaći ovdje - vanilin bajadera, a voljet će ga i oni koji vole klasičnu bajaderu, ali i oni koji nisu njezini obožavatelji, zahvaljujući mirisu naranče, lješnjaka i kakaa koji savršeno pristaju uz kremu od vanilije.
Kad smo već kod klope, dobro smo klopali u osječkoj Rustici, ali i u vukovarskoj Dunavskoj golubici, koju smo posjetili prije promocije nove knjige Ivane Šojat Kuči - Jom Kipur, koja se održavala u Centru Bono u Vukovaru. Preporučujem puretinu punjenu špinatom i sirom uz njoke na sezamu!
Teško mi je ukratko sročiti dojmove o Jom Kipuru, dugoočekivanoj knjizi legice Ivane, kojoj je dosadilo da se hrvatski branitelji prikazuju kao beznadni slučajevi koji su paraziti našeg društva. Budući da je i sama ostavila studij i postala braniteljica, ovu knjigu posvetila je budućim naraštajima koji su dužni upoznati se s ratnim stradanjima iz perspektive jednog običnog čovjeka koji je za Hrvatsku, koja danas propada, bio spreman dati svoj život. Glavni lik romana o praštanju i preživljavanju je dragovoljac Josip Matijević koji se nalazi na psihijatriji i kojeg liječi neiskusni mladi doktor Grgur Romić, koji se i sam bori sa svojim demonima. Knjigu o Vukovaru i o Osijeku, te njihovim hrabrim borcima pročitajte još ove zime, u spomen na one koji su svoje živote dali, ali i na one koji ih još žive, usprkos ranama koje ne mogu zacijeliti.
Napokon smo dopremili ostatak stvari iz Šibenika i punim plućima se upustili u osječku avanturu. Naši dobri stanodavci poslali su nam, zajedno sa stvarima, suvenir Šibenika - glavu s katedrale, i to one najljepše, koja, kako kažu, prikazuje kći Juraja Dalmatinca, lijepu Jelenu. Ja je ipak ne mogu pogledati, a da ne vidim Brešanovu Klotildu, zbog čega ću je rado izložiti na zidu jednog dana, kad izblijede sve tužne uspomene koje vežem uz šibenske kale.
Svoj vikend već uobičajeno poklanjam svojoj šestogodišnjoj nećakinji koja jedva čeka taj petak samo da me opet vidi (nenamjerna referenca na Vlatku Pokos). Proteklog vikenda gledale smo jedan od mojih omiljenih crtića iz djetinjstva - Svi psi idu u nebo (zbog čega sam bila prisiljena odgovorati na pitanja tipa "A kako umreš? A šta je raj? A tko tamo živi? Je li tamo Bogo? Kako da ja dođem tamo? I jesu tamo stvarno svi psi?", te crtić Snježnu kraljicu, koji je nastao na temelju istoimene knjige H. C. Andersena. Nisam joj imala srca reći da je Frozen nastao od Snježne kraljice, pustila sam ju da mi objasni kako je Elsa Annu pogodila ledom baš kao što je Snježna kraljica pogodila dječaka Kaja, ali nije to namjerno napravila, nego slučajno! Tko to more platit'!
Omiljena stvar ovih dana mi je moje novo radno mjesto. Svakog dana dobivam sve više posla, a i kolege su zadovoljne mojim radom. OK, još uvijek sam nervozna kad primim spise u rad i kad se od mene očekuje da ih samostalno riješim, ali uživam u učenju, kao i u činjenici da mi da radni dan proleti!
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)