Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (1)

Dugo nisam izdvojila omiljene mi stvari, a kojima odajem počast svim onim sitnicama koje su me uveseljavale, jer važno je u životu biti zahvalan i sreću pronaći u malim stvarima.

Ako me nešto veseli, to je onda peckarenje kolača, i to u kući moje majke koja mi uvijek kaže da sam rođena za peckarenje, pogotovo kad mi je ona sudoperka (ja pravim kolače i pravim nered, a ona sprema za mnom). Obitelj mog muža voli kolač bajaderu pa sam pokušala pronaći alternativu tom kolaču koji baš ne ljubim. Recept možete pronaći ovdje - vanilin bajadera, a voljet će ga i oni koji vole klasičnu bajaderu, ali i oni koji nisu njezini obožavatelji, zahvaljujući mirisu naranče, lješnjaka i kakaa koji savršeno pristaju uz kremu od vanilije.


Kad smo već kod klope, dobro smo klopali u osječkoj Rustici, ali i u vukovarskoj Dunavskoj golubici, koju smo posjetili prije promocije nove knjige Ivane Šojat Kuči - Jom Kipur, koja se održavala u Centru Bono u Vukovaru. Preporučujem puretinu punjenu špinatom i sirom uz njoke na sezamu!


Teško mi je ukratko sročiti dojmove o Jom Kipuru, dugoočekivanoj knjizi legice Ivane, kojoj je dosadilo da se hrvatski branitelji prikazuju kao beznadni slučajevi koji su paraziti našeg društva. Budući da je i sama ostavila studij i postala braniteljica, ovu knjigu posvetila je budućim naraštajima koji su dužni upoznati se s ratnim stradanjima iz perspektive jednog običnog čovjeka koji je za Hrvatsku, koja danas propada, bio spreman dati svoj život. Glavni lik romana o praštanju i preživljavanju je dragovoljac Josip Matijević koji se nalazi na psihijatriji i kojeg liječi neiskusni mladi doktor Grgur Romić, koji se i sam bori sa svojim demonima. Knjigu o Vukovaru i o Osijeku, te njihovim hrabrim borcima pročitajte još ove zime, u spomen na one koji su svoje živote dali, ali i na one koji ih još žive, usprkos ranama koje ne mogu zacijeliti.


Napokon smo dopremili ostatak stvari iz Šibenika i punim plućima se upustili u osječku avanturu. Naši dobri stanodavci poslali su nam, zajedno sa stvarima, suvenir Šibenika - glavu s katedrale, i to one najljepše, koja, kako kažu, prikazuje kći Juraja Dalmatinca, lijepu Jelenu. Ja je ipak ne mogu pogledati, a da ne vidim Brešanovu Klotildu, zbog čega ću je rado izložiti na zidu jednog dana, kad izblijede sve tužne uspomene koje vežem uz šibenske kale.


Svoj vikend već uobičajeno poklanjam svojoj šestogodišnjoj nećakinji koja jedva čeka taj petak samo da me opet vidi (nenamjerna referenca na Vlatku Pokos). Proteklog vikenda gledale smo jedan od mojih omiljenih crtića iz djetinjstva - Svi psi idu u nebo (zbog čega sam bila prisiljena odgovorati na pitanja tipa "A kako umreš? A šta je raj? A tko tamo živi? Je li tamo Bogo? Kako da ja dođem tamo? I jesu tamo stvarno svi psi?", te crtić Snježnu kraljicu, koji je nastao na temelju istoimene knjige H. C. Andersena. Nisam joj imala srca reći da je Frozen nastao od Snježne kraljice, pustila sam ju da mi objasni kako je Elsa Annu pogodila ledom baš kao što je Snježna kraljica pogodila dječaka Kaja, ali nije to namjerno napravila, nego slučajno! Tko to more platit'!


Omiljena stvar ovih dana mi je moje novo radno mjesto. Svakog dana dobivam sve više posla, a i kolege su zadovoljne mojim radom. OK, još uvijek sam nervozna kad primim spise u rad i kad se od mene očekuje da ih samostalno riješim, ali uživam u učenju, kao i u činjenici da mi da radni dan proleti!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta