Kad smo krali konje

Kad magle zamjene sparine, a kolovoz se pretvori u rujan, uvuče se u mene neki nemir. Zajedno sa suncem, nestane i zadnja natruha ljetne bezbrižnosti - stiže promjena, stiže hladnoća, a ja sam tako neprilagodljiva. Ljudi mi počinju smetati. Knjige ne pomažu - što ih više čitam, više tražim tišinu. Poželim se preseliti u šumu, na vrh neke osamljene planine.

Baš kao i Trond Sander, pripovjedač u knjizi "Kad smo krali konje", sprijateljujem se s mukom (ili bar nastojim, uz turbo trogodišnjaka i glasnu šestogodišnjakinju). Pročitala sam negdje da je norveški pisac Per Petterson spontano napisao ovaj roman, ne znajući kamo će ga odvesti lik krepkog šezdesetisedmogodišnjaka koji živi "u kućici pokraj jezera na krajnjem istoku" Norveške. Ipak, "Kad smo krali konje" postao je medunarodni hit, norveška inačica "Waldena".

Miris borova, jela i šum breza ono su što godinama privlači čitatelje ovoj melankoličnoj priči o čovjeku koji je sahranio dvije supruge, othranio djecu, i koji je uvijek čeznuo o mjestu savršene tišine. Trond živi sa psom u brvnari, uz namreškano jezero i pucketanje vatre u peći. Pobožno se drži svojih pravila, svog reda, svoje rutine. Iz ravnoteže ga uspijeva izbaciti samo Lars, poznanik iz prošlosti, brat njegovog nekadašnjeg prijatelja Jona, koji ga navodi na razmišljanje o očevima, njihovim grijesima, i o koracima koji su odveli njegov život u određenom smjeru. Trond se prisjeća 1948., godina nakon rata, posljednjeg ljeta kojeg je proveo s ocem u brvnari. Prisjeća se Jona koji uništava gnijezda zlatoglavih kraljića, smrti Jonova mlađeg brata, njihovih očeva kojima se pogledi nikada ne susreću, dana kad je posljednji put vidio svog oca.

"Dvije stvari najviše pamtim s Oddova pogreba. Jedna je da se moj i Jonov otac niti jedan jedini put nisu pogledali u oči. Moj mu je otac pružio ruku i kazao "sućut", i ta je riječ zazvučala potpuno tuđe, nitko je drugi osim njega toga dana nije kazao, no oni nisu pogledali jedan drugog."

Roman je pisan u zanimljivoj formi - nesavršenim jezikom ostarjelog gospodina koji uživa u svojim malim ritualima, i iako njegova obiteljska priča uključuje ljubavne afere i naciste, njegov odmjereni ton (koji počesto graniči s emocionalnom distancom) umiruje čitatelja. Čitajući ovu knjigu, poželjela sam dodati cjepanice u Trondovu vatru, slušati Bon Ivera ili Eddieja Veddera, ili nekog trećeg zaduženog za soundtracke filmova o divljini. Biti dlakava i slobodna, da parafraziram autora.

"Za mjesec dana obje su umrle, i nakon njihove smrti nije me zapravo toliko ni zanimalo druženje s ljudima. Zbilja ne znam ni o čemu bih to s nekim razgovarao. Pa to i jest jedan od razloga što ovdje živim. Drugi razlog je šuma. Ona je bila dio mog života prije mnogo godina, i to na način kao što kasnije ništa nije bilo, a onda je dugo, dugo nestala, i kad je odjednom oko mene nastala potpuna tišina, shvatio sam koliko mi ona nedostaje. Domalo ni na što drugo i nisam mislio doli na nju, i ako ću i ja umrijeti, mislio sam, neka to bude upravo u šumi. Tako je bilo, i to tako jednostavno. I još uvijek je tako."

"Kad smo krali konje" ekraniziran je nekoliko puta, uvijek u želji da prikaže običnog čovjeka koji rezimira svoj život na izoliranom mjestu, okružen prirodom. Iako se čitatelju čini da je Trond pomiren sa sobom, pa i sa smrću koja mu neminovno predstoji, roman otkriva pitanja koja ga muče, kosture iz ormara, slike iz prošlosti koje nastoji razabrati i razumijeti. Može li čovjek raščistiti sam sa sobom ono što ga boli jednom kad odu oni koji su ga povrijedili, i može li doista sam odlučiti kada i koliko će ga boljeti - saznajte u ovom norveškom romanu, odmoru za dušu željnu mira i tišina.

Fotografije su snimljene na jezeru Lapovac u Našicama i voljela bih reći da pri snimanju nije stradala niti jedna životinja.