Ovaj tjedan Damir Karakaš izdao je novi roman pa sam, pokunjeno, posudila "Proslavu", budući da niti jedno djelo spomenutog pisca iz Like nisam pročitala. To je najmanje što mogu učiniti u spomen pradjedu Juri koji je pobjegao početkom stoljeća iz siromašne Poljane u bogatu i plodnu Slavoniju (e, Juro, da vidiš sad ovu našu žitnicu, psovao bi im sve po spisku!).
Protagonist romana je Mijo koji se s puškom na krilu skriva u šumi, a sve zbog govornika koji se s cilindrom na glavi popeo na pozornicu u gradu G. i govorio o komunizmu. Vjerovao mu je Mijo, pa je sad bjegunac. Iako pripadnik poražene vojske, strpljiv je Mijo, a misli su mu okupirane zvukovima šume, sjećanjima na oca i majku, i na tu vražju proslavu uspostave dugo sanjane države, s kojom je sve počelo. Dok sanja o slobodi, Mijo priziva prošlost - pred oči mu dolazi pas kojeg je morao ostaviti zavezanog za drvo u šumi jer je neki tamo cucak ugrizao jednog od predstavnika vlasti, njegova Drenka krvavih ruku, njezin brat Rude, a i nesretni pijetao, pa naposljetku i otac, koji je bio prisiljen žrtvovati vlastitog oca, Mijinog djeda.
Čitajući ovaj roman sjetila sam se svoje nastavnice iz hrvatskog jezika i onog njenog pitanja: "Koje pjesničke slike pronalazite u tekstu?" Vjetar koji u šumi svira kroz nečije šuplje kosti, psi koji laju, krikovi šiljastih ptica iz golih krošnji, debele naslage lišća, namočen dlan koji trlja usijani potiljak, topla para iz nozdrva goveda, zvuk mokraće koja curi iz krave po utabanoj zemlji... Na samom početku je jasno da je ovaj roman neprekinuti niz glasnih pjesničkih slika koje privijaju čitatelja k sebi, kojima se ne može otrgnuti, čak ni kad bi to htio. Tamo si, u toj šumi, na toj škrtoj zemlji, skriven među deblima, osluškuješ, čekaš s Mijom neko bolje sutra.
"Kod divlje trešnje stao je i osluškivao kako na njoj glasno dozrijevaju crni plodovi: otrgnuo je trešnju, progutao (rasprsnula mu se u ustima), ispljunuo košticu, nabio je nogom i nastavio hodati do obližnjeg gaja: puteljak je bio migoljav, pun kukaca i svaki korak po tom putu, uraslu u travu, pravio je razliku između živog i neživog stvora."
Divlja, ali lirska narav ovog teksta podsjetila me na "Mladenku Kostonogu" - sestru po naslovnici. Naime, Lana Cavar i Narcisa Vukojević autorice su dizajna ovih ljepotica u izdanju "OceanMore". Međutim, za razliku od priče o Gili, priča o Miji ne ostavlja mjesta satiri, šarmantnim likovima i opjevanim pustolovinama - Ličani su oduvijek škrti na riječima, a život je težak i surov. Glad komandira pa ni uranjanje u političke zavrzlame nije uvijek nadahnuto iskrenim zanosom likova. Podijeljen u četiri nepovezana poglavlja, roman opisuje bijedu utisnutu u povijest našeg naroda. Ne spominju se tu ustaše i partizani, ali toliko je toga između redaka... Nema tu pobjeda, ni narodnih heroja, tek žrtava. Žrtava i povijesti koja se ponavlja unatoč tim žrtvama. I zla, i nevolje. I šume - pasivne, neprohodne, prazne, crne, i gluhe. Stišćući čeljusti, hodaš njome uz Miju i nadaš se čistini, i jednom trenutku netaknute sreće.
"Ustao je, izišao pred kuću, protrljao lice dlanom, osluškujući iz obližnje kuće zvuk grebanja žlice po dnu limene posude; smirio se stiskanjem šaka, u kojima su se glasno pomicale kosti; zažmirio je, a posred mu se čela kao nevidljivim nožem urezala duboka okomita bora; vjetar se ponovno divlje zalijetao, povijao do zemlje žilave grane drveća, kidao u pukotinama drvenih nastamba stare i nove paukove mreže. Muškarac je razmišljao da li da se vrati unutra ili da ostane još malo vani; počeo je nesabranim koracima šetati oko kuće; vukao je za sobom duge i teške noge. Kod ćoškastog boka kuće naglo se zaustavio pa, ne znajući što bi, gdje bi, na tren mu se učinilo da je noć, pa opet dan koji se iza kuće vratio, proučavao je svoje nokte na rukama, pune crna i skorena blata; sagnuo se, dohvatio komad trijeske i stao skidati to masno crnilo ispod noktiju, miješajući krv i blato, onda je otišao do čabra s vodom i temeljito oprao ruke i krvave prste."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)