Moj je otac jedan od onih očeva starog kova. Mamin je posao bila briga o djeci, a na njemu je bilo da trubi u autu dok mama sprema nas tri, i sebe, za izlazak iz kuće. Tako se to tada radilo. Tate nisu brisali guze, nisu se igrali s barbikama, nisu tješili kad razbiješ koljeno. Očevi su skrivali osjećaje i bili dužni za sve imati kojekakvu mudrost i računicu. Takvi ne sanjaju, takvi ne strepe, takvi ne čeznu, uvijek sam mislila.
"Svaki otac ima snove za svoju obitelj", netko je rekao u nekom filmu. Malo me to zaboljelo. Namjerno sam tu rečenicu smetnula s uma i nisam razmišljala o njoj sve do trenutka kad me muž trbušastu, uslijed pucanja vodenjaka, ostavio na hitnom prijemu ginekologije, rekavši da ide na misu. Dotad sam bila ljuta na njega i na majku prirodu - kud baš ja moram preživjeti muke da bih donijela naše dijete na svijet! Lako njemu. Biti tata. No, iznenadnom pobožnošću oborio bi me s nogu da već nisam ležala raširenih kukova. Nije mogao roditi naše dijete, ali bio uplašen gotovo koliko i ja, pa možda i trunčicu više - mogao nas je izgubiti obje ako porod pođe po zlu. Stvarno nas je želio, i volio. To mi je bilo dovoljno da preživim porod - iscrpljena od trudova, zamišljala sam ga s našim djetetom u naručju. Možda doista svaki muškarac sanja svoju djecu, palo mi je na pamet.
Pripovjedač ove knjige suvremeni je muškarac u hrvatskom društvu. On ima malu plaću, sekiraju ga nepravda i uhljebi, a njegova supruga silno želi imati dijete koje joj on ne može dati. Želi ga i on, iako mu idu na živce razgovori o kakici i kašicama. Nisu oduvijek zaluđeni tom idejom roditeljstva - nekoć je on je živio život kakav je želio, a ona je bila cura o kojoj je maštao. Dvije ptice koje čeznu za gnijezdom. No, gnijezdo je ostajalo prazno pa se par odlučio na umjetnu oplodnju. "Zašto baš mi ne možemo imati djecu?", iskreno se pitao.
"Slobodno me mrzi, ali tako je bilo. Jesam li zato gora osoba? Jer sam želio da imaš tri, a ne devet godina? Što sam želio biti s tobom od najmanjih nogu? Ili što nisam htio da budeš mentalno hendikepirana, ili kako se to već danas smije nazvati. Što sam htio da budeš zdrava, lijepa i pametna. Svaki otac to želi za svoje dijete. I ja sam htio za svoje."
Nisam znala ništa o Marku Greguru, osim da je autor nagrađivanog "Vošickog", ali već nakon desetak stranica sam imala osjećaj da ga poznajem (jeeej, spomenuo je Našice, i Gooniese, i Flipped!), i znala sam da je ovaj roman utemeljen na autobiografskoj želji autora za tim trećim ptićem. Osjeti se to, kad pisac prosipa svoje osjećaje po papiru, uvjerljivije je od svake fikcije.
"Djeci u nasljeđe možemo ostaviti samo dvije trajne ostavštine: korijene i krila", rekao je, razmišljajući o posvojenju djeteta. Preplavila me sućut, jer moji su mi korijeni vrlo bitni. Ali što ponuditi djetetu kojemu nisi dao svoju krv? Riječi. Priče. Brevijar uspomena - molitvi za dijete koje nestrpljivo tražiš po svijetu. Spomenar u kojem crtaš obrise ljudi koji su od tebe napravili čovjeka, zapisuješ njihove riječi i trenutke vrijedne prepričavanja. Sve to naš pripovjedač ostavlja svojoj djevojčici u baletnoj suknjici, uz obećanje da će ju voljeti najviše na svijetu ("I'm not crying! You're crying!").
"Ništa ne moram biti. Ništa ne želim biti. Želim samo Janu i tebe, sjećanje na vrtnu restauraciju, i bezbroj malih trenutaka, za velik mozaik života."
Trudnoću, pa i roditeljstvo, sveli smo na žensku temu. Ne baš popularnu, ali žensku. ("Samo znam da se nikako ne mogu složiti s tvrdnjom koju je izrekla jedna pristalica prava na pobačaj, da je to ženina stvar, njezino tijelo i da ima pravo odlučiti. Jer nije tako. To je i moja stvar. Najvažnija u životu.") Kad su u pitanju djeca, naše društvo nema očekivanja od muškaraca. Zato je ova knjiga zanimljiva, i vrijedna pažnje. Nije to zbog isticanja tema koje se u književnosti ne spominju, kao što su posvojiteljstvo i umjetna oplodnja, nego zbog ljubavi koja čuči u tom jednom muškarcu. Jednostavna u izričaju, dirljiva u istini, "Mogla bi se zvati Leda" savršeni je primjer suvremenog muškog pisma koje nudi neočekivano emotivnu perspektivu. Onakvu kakvu bismo pronašli u svojim očevima i muževima, kad bismo je tražili. Jer, ako je žensko srce ocean tajni, kako je rekla baka Ruža u "Titanicu", srce muškarca Marijanska je brazda.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)