Preskoči na glavni sadržaj

Zlatni sat Eudore Welty

Postoji taj jedan trenutak u danu koji me čini nepodnošljivo nostalgičnom. Znate, onaj trenutak kad se sunce sprema na počinak i kad svojim zrakama pozlati sve, dokle god ti pogled seže. I koje god godišnje doba bilo, taj zlatni trenutak u kasnom popodnevu učini me sjetnom, a glava mi je puna misli o domu, o prošlosti, jer, pamtim, u to kasno popodne moji roditelji običavali su čeprkati po dvorištu punom cvijeća, pričati sa susjedima preko ograde, dok sam ja pisala dnevnik na balkonu ili sanjarila gledajući postere na zidovima, i činilo mi se da je sa svijetom sve u savršenom redu. Njihovi glasovi, zvuk kosilica za travu u susjedstvu i graja djece koja se igraju usadili su u mene sigurnost i osjećaj doma koji, sigurna sam, čini temelj onog što jesam, koji je osnova na kojoj sam gradila ostatak svog života.



Možda baš zato volim američki jug, podsjeća me na moje dvorište, na mjesto where everybody knows your name - in a good way. Volim sve te asocijacije na jug - tople pite od jabuka, hladne limunade, hlad starih stabala, country glazbu, pa i priče robova i njihovu borbu koja budi u čovjeku snagu koju nije ni poznavao.

Eudora Welty ženska je inačica Williama Faulknera. Ali, za razliku od Faulknerovih, kod nas njezine knjige nisu uopće prevedene. Od trenutka kad je Rory Gilmore spomenula da čita Eudoru Welty, ona stoji na mom to read popisu, i bilo je krajnje vrijeme da uzmem nešto njezino u ruke. Izbor je pao na "The optimist's daughter", knjigu nagrađenu Pulitzerom.


 
"You know, sir, this operation is not, in any hands, a hundred percent predictable?"
"Well, I'm an optimist."
"I didn't know there were any more such animals," said Dr. Courtland.
"Never think you've seen the last of anything."




Riječ je o noveli koja započinje odlaskom uvaženog suca McKelve i njegove druge žene Fay, zajedno s njegovom kćeri iz prvog braka, Laurel, k oftalmologu u New Orleans. Obiteljski prijatelj, dr. Courtland, dijagnosticirao je sucu McKelvi bolest mrežnice koja zahtijeva operaciju. Nakon operacije, suca obuzima očaj - Laurel mu je podrška, ali Fay bi radije pošla na festival Mardi Gras. Sudac ne uspijeva preživjeti, a Laurel i Fay vraćaju se kući, u Mount Salus, u Mississippiju, da bi ga dostojanstveno pokopale. Na karminama im se pridružuju sugrađani, prijatelji cijenjenog suca, ali i Fayina malograđanska obitelj iz Texasa. Nakon pokopa, Fay s obitelj nakratko odlazi u Texas, a Laurel ostaje u kući, sama s uspomenama na svoju pokojnu majku, ali i muža koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu.

Ovu knjigu čitam godinama. Krenem, pa stanem, detalji kojima Eudora Welty pridaje pažnju umore me. Napravim odmak, pa krenem ispočetka, silno želeći proniknuti u njezin stil pisanja u koji se kunu mnogi pisci. Osnovnu fabula možda jesam izložila, ali način na koji Eudora Welty pripovijeda specifičan je - staložen, stoički, sa svakom rječju na svom mjestu. Netko se vrpoljio na stolici, netko je uzdahnuo, netko je kucnuo žlicom o šalicu - sve te radnje karakteriziraju likove u tolikoj mjeri da oni postaju sve glasniji, sve vidljiviji. U jednom trenutku, počela sam knjigu čitati naglas i nisam se mogla zaustaviti. Željela sam čuti njihove riječi, željela sam čuti autoričin glas. Pitanja koja si postavlja Laurel, tuga i nespokoj koji ju obavijaju, krivnja koju je svalila na očevu živahnu mladenku Fay... Priča o suočavanju s gubitkom nikad nije ispričana na ovako poetičan način, s toliko vlage i predbacivanja u zraku (uz pjev nezaobilazne ptice rugalice).

"Memory returned like spring, Laurel thought. Memory had the character of spring. In some cases, it was the old wood that did the blooming."



Welty se divila književnicima kao što su Jane Austen i Virginia Woolf, njihovoj sposobnosti da u malo riječi kažu - sve. Iako je jednako vješta kao one, razlikuje se od njih upravo po južnjačkom duhu kojim odišu njezine knjige - po zajednici, kongregaciji koja nosi likove, i usprkos kojoj oni pronalaze svoje mjesto u svijetu, i suočavaju se s onim što ih progoni. Laurelina melankolija i suzdržanost na jednoj strani, a ogovaranja i impulzivnost njezinih susjeda, i Fay, na drugoj strani. Ponekad nema druge nego vratiti se na mjesto iz kojeg si potekao, kao da želi reći Eudora Welty, stara duša s Mississippija - where everybody knows yout name, a nobody mind their own business.



"But the guilt of outliving those you love is justly to be borne, she thought. Outliving is something we do to them. The fantasies of dying could be no stranger than the fantasies of living. Surviving is perhaps the strangest fantasy of them all."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...