Preskoči na glavni sadržaj

Zlatni sat Eudore Welty

Postoji taj jedan trenutak u danu koji me čini nepodnošljivo nostalgičnom. Znate, onaj trenutak kad se sunce sprema na počinak i kad svojim zrakama pozlati sve, dokle god ti pogled seže. I koje god godišnje doba bilo, taj zlatni trenutak u kasnom popodnevu učini me sjetnom, a glava mi je puna misli o domu, o prošlosti, jer, pamtim, u to kasno popodne moji roditelji običavali su čeprkati po dvorištu punom cvijeća, pričati sa susjedima preko ograde, dok sam ja pisala dnevnik na balkonu ili sanjarila gledajući postere na zidovima, i činilo mi se da je sa svijetom sve u savršenom redu. Njihovi glasovi, zvuk kosilica za travu u susjedstvu i graja djece koja se igraju usadili su u mene sigurnost i osjećaj doma koji, sigurna sam, čini temelj onog što jesam, koji je osnova na kojoj sam gradila ostatak svog života.



Možda baš zato volim američki jug, podsjeća me na moje dvorište, na mjesto where everybody knows your name - in a good way. Volim sve te asocijacije na jug - tople pite od jabuka, hladne limunade, hlad starih stabala, country glazbu, pa i priče robova i njihovu borbu koja budi u čovjeku snagu koju nije ni poznavao.

Eudora Welty ženska je inačica Williama Faulknera. Ali, za razliku od Faulknerovih, kod nas njezine knjige nisu uopće prevedene. Od trenutka kad je Rory Gilmore spomenula da čita Eudoru Welty, ona stoji na mom to read popisu, i bilo je krajnje vrijeme da uzmem nešto njezino u ruke. Izbor je pao na "The optimist's daughter", knjigu nagrađenu Pulitzerom.


 
"You know, sir, this operation is not, in any hands, a hundred percent predictable?"
"Well, I'm an optimist."
"I didn't know there were any more such animals," said Dr. Courtland.
"Never think you've seen the last of anything."




Riječ je o noveli koja započinje odlaskom uvaženog suca McKelve i njegove druge žene Fay, zajedno s njegovom kćeri iz prvog braka, Laurel, k oftalmologu u New Orleans. Obiteljski prijatelj, dr. Courtland, dijagnosticirao je sucu McKelvi bolest mrežnice koja zahtijeva operaciju. Nakon operacije, suca obuzima očaj - Laurel mu je podrška, ali Fay bi radije pošla na festival Mardi Gras. Sudac ne uspijeva preživjeti, a Laurel i Fay vraćaju se kući, u Mount Salus, u Mississippiju, da bi ga dostojanstveno pokopale. Na karminama im se pridružuju sugrađani, prijatelji cijenjenog suca, ali i Fayina malograđanska obitelj iz Texasa. Nakon pokopa, Fay s obitelj nakratko odlazi u Texas, a Laurel ostaje u kući, sama s uspomenama na svoju pokojnu majku, ali i muža koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu.

Ovu knjigu čitam godinama. Krenem, pa stanem, detalji kojima Eudora Welty pridaje pažnju umore me. Napravim odmak, pa krenem ispočetka, silno želeći proniknuti u njezin stil pisanja u koji se kunu mnogi pisci. Osnovnu fabula možda jesam izložila, ali način na koji Eudora Welty pripovijeda specifičan je - staložen, stoički, sa svakom rječju na svom mjestu. Netko se vrpoljio na stolici, netko je uzdahnuo, netko je kucnuo žlicom o šalicu - sve te radnje karakteriziraju likove u tolikoj mjeri da oni postaju sve glasniji, sve vidljiviji. U jednom trenutku, počela sam knjigu čitati naglas i nisam se mogla zaustaviti. Željela sam čuti njihove riječi, željela sam čuti autoričin glas. Pitanja koja si postavlja Laurel, tuga i nespokoj koji ju obavijaju, krivnja koju je svalila na očevu živahnu mladenku Fay... Priča o suočavanju s gubitkom nikad nije ispričana na ovako poetičan način, s toliko vlage i predbacivanja u zraku (uz pjev nezaobilazne ptice rugalice).

"Memory returned like spring, Laurel thought. Memory had the character of spring. In some cases, it was the old wood that did the blooming."



Welty se divila književnicima kao što su Jane Austen i Virginia Woolf, njihovoj sposobnosti da u malo riječi kažu - sve. Iako je jednako vješta kao one, razlikuje se od njih upravo po južnjačkom duhu kojim odišu njezine knjige - po zajednici, kongregaciji koja nosi likove, i usprkos kojoj oni pronalaze svoje mjesto u svijetu, i suočavaju se s onim što ih progoni. Laurelina melankolija i suzdržanost na jednoj strani, a ogovaranja i impulzivnost njezinih susjeda, i Fay, na drugoj strani. Ponekad nema druge nego vratiti se na mjesto iz kojeg si potekao, kao da želi reći Eudora Welty, stara duša s Mississippija - where everybody knows yout name, a nobody mind their own business.



"But the guilt of outliving those you love is justly to be borne, she thought. Outliving is something we do to them. The fantasies of dying could be no stranger than the fantasies of living. Surviving is perhaps the strangest fantasy of them all."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...