Preskoči na glavni sadržaj

Mad about you baby

Ne žive svi ljudi opsjednuti glazbom i filmovima, ali oni najbolji - žive. Najboljim ljudima uvijek su filmske scene asocijacija na sve, oni uvijek vrte neku melodiju u glavi, ne boje se priznati koji šund od filma ili reality emisije su gledali sinoć, koja K-pop grupa im je guilty pleasure, i uvijek u rukavu imaju bar jednu kulturnu preporuku za sve željne preporuka. Tako mi je prijatelj na svom kućnom pragu (ah, ti rastanci knjiških moljaca uvijek potraju) tutnuo u ruke knjigu Paula Reisera, jer zna da sam opsjednuta kulturom devedesetih. Evo, evo, uzmi. Dobro, dobro. Ne znam ništa o tom Paulu Reiseru, ali daj ga amo!

Devedesete su je bile čarobno doba kad si na televizijskom programu imao tek nekoliko serija, i sve su bile humoristične, i zarazne, i oh so casual. Jedna od tih serija bila je i "Mad about you" sa spomenutim Paulom Reiserom u ulozi Paula i Helent Hunt u ulozi njegove supruge Jamie. Paul ne samo da je glumio glavnu ulogu, nego je bio i jedan od tvoraca serije, pa čak i theme pjesme. That's right! Ovaj obrazovani glazbenik odglumivši Modella u "Dineru" postao je glumac, a potom i producent, ali i pisac (u jednom je intervju rekao da je pisati počeo samo zato sto svoje ideje nije znao usmeno izložiti - ta sam! trebate čuti mene kad preporučujem knjige ljudima face to face...jao). 


Knjigu "Couplehood" napisao je u trenutku kad je "Mad about you" (1992.-1999.) bila na vrhuncu popularnosti, a posvetio ju je svojoj supruzi Pauli s kojom je u braku od 1988. (i s kojom je naknadno imao dvoje djece). "Couplehood" je knjiga o - pa, jasno je, životu u paru. Znam, znam što ćete reći, koga briga što on ima za reći o tome (i da, znam da celebrityjima plaćaju da pišu knjige o sebi jer ih mi, obični smrtnici, volimo čitati), ali valja naglasiti da je Paul Reiser prije svega komičar, i da čak i njegova novela o Victoria's secret katalogu čovjeku može uljepšati dan. Osim toga, ako gledamo "Couplehood" iz današnje pozicije, činjenica da su žena i muškarac u braku tri desetljeća dovoljan je razlog da se zainteresiram za njihovu priču i pročitam je za vrijeme pauze, gutajući svježi sir, naravno.

"We put a lot of pressure on cottage cheese. We've convinced ourselves it's a Miracle Food. If it's on your plate, you're on a diet. Doesn't matter what else is on the plate. It could be three cheeseburgers and a mountain of lard. Drop a scoop of cottage cheese on there - it's a Diet Plate."


U knjizi "Couplehood", bestseleru New York Timesa, Paul govori o the final frontier - daje praktične savjete kako prepoznati onu pravu, o svakodnevnim obvezama koje stoje na putu romantici, o zajedničkom tuširanju, zajedničkom čitanju novina, o dijeljenju jakne, o tajmingu i sebičnosti, o kućanskim poslovima ("There are things that nobody really likes, but one of you hates more than the other person does."), natjecanju parova u razgovoru tijekom večere ("It's like the Conversation Olympics."), o obvezama koje možete podijeliti ("It's a military operation, and the two of you are a precision drill team."), o svim mušicama koje imamo i koje naš bračni partner tolerira. Plus, ova knjiga je savršeni retro predmet za sve nostalgičare koji se vole prisjetiti telefonskih sekretarica, ispunjavanja adresara, slanja pošte i unajmljivanja videokazeta. Život je bio jednostavniji, čak i u paru, čini mi se.

"One of the reasons people get married is suntan lotion; you're going to need help. There are parts of your back that you simply can't get to by yourself, and quite frankly, no one is going to do it for you who isnt' married to you. "

"And for me, that is a great weekend. Doing Nothing. Shutting off the phones, lying on the couch with the woman of my dreams, and just reading - I can't really ask for more than that."


Iako su njegova trkeljanja fragmenti njegovog stand up nastupa, knjiga me ponukala da razmislim malo o svom životu u paru. Da se sjetim tog prepoznavanja onog pravog (Paul ima teoriju o tome, uključuje prste), trenutaka u kojima mi je muž prvi put ispričao svoje priče (Paul smatra da nakon nekog vremena znamo sve priče svog supružnika, ali ja kažem - s obzirom koliko pažljivo slušamo jedno drugo, neke priče ispričamo i nekoliko puta prije nego ih zapamtimo), svih njegovih mušica (npr., nikad nije siguran koja salata ide uz koje jelo, majice pegla s unutarnje strane, i njegovo kihanje najiritantnije je kihanje na svijetu) i svega što mu smeta na meni (kako uvijek primijeti kad ostavim mlijeko izvan hladnjaka, ali ne primijeti da bi krevet valjalo pospremiti!?), i svih nježnosti i svih planova, i svega izgovorenog i neizgovorenog, svih predbacivanja i čudnovatih komplimenata ("Izgledaš mršavije. Jesi bila na WC-u?"), načina na koji smo podijelili obveze (ne znam kako, ali ja sam izvukla deblji kraj - zadužena sam za kakanje i povraćanje), svega što me dovodi do zaključka - da, uvijek postoji bolje, možda i savršeno, netko s kim bi ples bio jednostavniji. Ali, let's be honest, nisam ni ja neka plesačica, a moja ruka tako fino stoji u njegovoj. On je moj čovjek. Nema tu pomoći.

"But the beauty part is, in any couple only one person has to be sane at a time."

"You have to appreciate these Little Things in life, because the Big Things may never get here, and then you've hung around for nothing."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...