Preskoči na glavni sadržaj

Mad about you baby

Ne žive svi ljudi opsjednuti glazbom i filmovima, ali oni najbolji - žive. Najboljim ljudima uvijek su filmske scene asocijacija na sve, oni uvijek vrte neku melodiju u glavi, ne boje se priznati koji šund od filma ili reality emisije su gledali sinoć, koja K-pop grupa im je guilty pleasure, i uvijek u rukavu imaju bar jednu kulturnu preporuku za sve željne preporuka. Tako mi je prijatelj na svom kućnom pragu (ah, ti rastanci knjiških moljaca uvijek potraju) tutnuo u ruke knjigu Paula Reisera, jer zna da sam opsjednuta kulturom devedesetih. Evo, evo, uzmi. Dobro, dobro. Ne znam ništa o tom Paulu Reiseru, ali daj ga amo!

Devedesete su je bile čarobno doba kad si na televizijskom programu imao tek nekoliko serija, i sve su bile humoristične, i zarazne, i oh so casual. Jedna od tih serija bila je i "Mad about you" sa spomenutim Paulom Reiserom u ulozi Paula i Helent Hunt u ulozi njegove supruge Jamie. Paul ne samo da je glumio glavnu ulogu, nego je bio i jedan od tvoraca serije, pa čak i theme pjesme. That's right! Ovaj obrazovani glazbenik odglumivši Modella u "Dineru" postao je glumac, a potom i producent, ali i pisac (u jednom je intervju rekao da je pisati počeo samo zato sto svoje ideje nije znao usmeno izložiti - ta sam! trebate čuti mene kad preporučujem knjige ljudima face to face...jao). 


Knjigu "Couplehood" napisao je u trenutku kad je "Mad about you" (1992.-1999.) bila na vrhuncu popularnosti, a posvetio ju je svojoj supruzi Pauli s kojom je u braku od 1988. (i s kojom je naknadno imao dvoje djece). "Couplehood" je knjiga o - pa, jasno je, životu u paru. Znam, znam što ćete reći, koga briga što on ima za reći o tome (i da, znam da celebrityjima plaćaju da pišu knjige o sebi jer ih mi, obični smrtnici, volimo čitati), ali valja naglasiti da je Paul Reiser prije svega komičar, i da čak i njegova novela o Victoria's secret katalogu čovjeku može uljepšati dan. Osim toga, ako gledamo "Couplehood" iz današnje pozicije, činjenica da su žena i muškarac u braku tri desetljeća dovoljan je razlog da se zainteresiram za njihovu priču i pročitam je za vrijeme pauze, gutajući svježi sir, naravno.

"We put a lot of pressure on cottage cheese. We've convinced ourselves it's a Miracle Food. If it's on your plate, you're on a diet. Doesn't matter what else is on the plate. It could be three cheeseburgers and a mountain of lard. Drop a scoop of cottage cheese on there - it's a Diet Plate."


U knjizi "Couplehood", bestseleru New York Timesa, Paul govori o the final frontier - daje praktične savjete kako prepoznati onu pravu, o svakodnevnim obvezama koje stoje na putu romantici, o zajedničkom tuširanju, zajedničkom čitanju novina, o dijeljenju jakne, o tajmingu i sebičnosti, o kućanskim poslovima ("There are things that nobody really likes, but one of you hates more than the other person does."), natjecanju parova u razgovoru tijekom večere ("It's like the Conversation Olympics."), o obvezama koje možete podijeliti ("It's a military operation, and the two of you are a precision drill team."), o svim mušicama koje imamo i koje naš bračni partner tolerira. Plus, ova knjiga je savršeni retro predmet za sve nostalgičare koji se vole prisjetiti telefonskih sekretarica, ispunjavanja adresara, slanja pošte i unajmljivanja videokazeta. Život je bio jednostavniji, čak i u paru, čini mi se.

"One of the reasons people get married is suntan lotion; you're going to need help. There are parts of your back that you simply can't get to by yourself, and quite frankly, no one is going to do it for you who isnt' married to you. "

"And for me, that is a great weekend. Doing Nothing. Shutting off the phones, lying on the couch with the woman of my dreams, and just reading - I can't really ask for more than that."


Iako su njegova trkeljanja fragmenti njegovog stand up nastupa, knjiga me ponukala da razmislim malo o svom životu u paru. Da se sjetim tog prepoznavanja onog pravog (Paul ima teoriju o tome, uključuje prste), trenutaka u kojima mi je muž prvi put ispričao svoje priče (Paul smatra da nakon nekog vremena znamo sve priče svog supružnika, ali ja kažem - s obzirom koliko pažljivo slušamo jedno drugo, neke priče ispričamo i nekoliko puta prije nego ih zapamtimo), svih njegovih mušica (npr., nikad nije siguran koja salata ide uz koje jelo, majice pegla s unutarnje strane, i njegovo kihanje najiritantnije je kihanje na svijetu) i svega što mu smeta na meni (kako uvijek primijeti kad ostavim mlijeko izvan hladnjaka, ali ne primijeti da bi krevet valjalo pospremiti!?), i svih nježnosti i svih planova, i svega izgovorenog i neizgovorenog, svih predbacivanja i čudnovatih komplimenata ("Izgledaš mršavije. Jesi bila na WC-u?"), načina na koji smo podijelili obveze (ne znam kako, ali ja sam izvukla deblji kraj - zadužena sam za kakanje i povraćanje), svega što me dovodi do zaključka - da, uvijek postoji bolje, možda i savršeno, netko s kim bi ples bio jednostavniji. Ali, let's be honest, nisam ni ja neka plesačica, a moja ruka tako fino stoji u njegovoj. On je moj čovjek. Nema tu pomoći.

"But the beauty part is, in any couple only one person has to be sane at a time."

"You have to appreciate these Little Things in life, because the Big Things may never get here, and then you've hung around for nothing."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...