Preskoči na glavni sadržaj

Both sides now

Pitam se hoću li ikada odrasti, odrasti na način samostalna-sam-žena-i-ne-trebam-svoju-mamicu. Svakodnevno ju gnjavim porukama tipa "Plačem k'o budala, al' je Rajko znao napisati pjesmu" (dok gledam HRT-ovu A stranu), "Znaš da Jasna Zlokić i ja imamo rođendan isti dan?" (dok mahnito guglam sve i svašta), "Djeca su me danas nasekirala k'o nikad, ništ' me ne slušaju" (svakodnevno) ili legendarnom "Ja sam najgroznija mama na svijetu" (svako malo, svjesna ironije - gnjavim svoju mamu jer moja djeca gnjave svoju mamu). Gnjavim ju, ali navika je to koje se ne želim otarasiti.

Ne želim zamisliti dane onih koji su bili primorani odviknuti se od takvih navika, onih koji su zaboravili telefonske brojeve svojih majki, onih koji se, ipak, i godinama nakon gubitka roditelja, nadaju njihovom pozivu. Odbijala sam zamisliti se u koži Cheryl Strayed čije intervjue i motivacijske govore sam slušala godinama. Pogledala sam i film snimljen po njezinim memoarima, s Reese Witherspoon u glavnoj ulozi, a briljantnim Nickom Hornbyjem kao jednim od scenarista, i, unatoč kukavičluku, kopkala me divlja narav žene koja je na početku svog odraslog života izgubila majku, a potom i sebe. Poželjela sam pročitati njezinu knjigu, čuti svaku njezinu riječ, kao pravi knjiški mazohist. 

Cheryl Strayed bila je studentica kad je njezina majka Bobbi iznenada umrla od raka pluća. Imala je samo 45 godina, a iza sebe je ostavila troje odrasle djece i muškarca s kojim je dijelila život, ali ne i roditeljski poziv. Nakon njezine smrti članovi obitelji udaljili su se jedni od drugih, a Cherylini planovi pali su u vodu. Njezina je mama bila mrtva. Djevojka sa svijetom na dlanu pretvorila se u ženu s rupom u srcu. Rupom koju pokušala sakriti dodirima nepoznatih muškaraca, a na koncu, putovanjem na Planet Heroin, "gdje nije bilo boli". Nakon razvoda od muškarca kojeg je voljela, ali čija nije znala biti, na benzinskoj je postaji vidjela vodič za planinarenje stazom dugom 2.000 kilometara, od pustinje Mojave preko Kalifornije i Oregona sve do države Washington. Bez iskustva, ali s voljom očajnika, dala je otkaz i uputila se na Stazu pacifičkih vrhova.

"Morala sam se promijeniti - bila je misao koja me gonila u tim mjesecima planiranja. Ne u drugu osobu, nego natrag u osobu koja sam nekad bila - jaka i odgovorna, bistrih očiju i marljiva, etička i dobra. I SPV će me učiniti takvom."


Potpuno sama, natovarila je na svoja leđa ogromnu planinarsku naprtnjaču (zvanu Čudovište), i stavila jednu nogu ispred druge, strahujući od žuljeva, čegrtuša i planinskih lavova, ali ne i od života. Naposljetku, što je moglo poći po zlu? Njezine najgore noćne more već su se ostvarile.

"Ono što mi je toga ljeta, tijekom planinarenja po Stazi pacifičkih vrhova, bilo tako teško - a istodobno, kao većina stvari, ipak vrlo jednostavno - bilo je koliko sam malo izbora imala i koliko sam često morala učiniti baš ono što uopće nisam željela učiniti. Nije bilo bijega ili poricanja. Nikakva umrtvljivanja s pomoću martinija ili prekrivanja pomoću malo valjanja u sijenu."


"Bilo je ugodnih jutara i dražesnih poslijepodneva, razdaljina od 16 kilometara preko kojih bih lako klizala, ne osjećajući gotovo ništa. Voljela sam s izgubiti u ritmu svojih koraka i kuckanja skijaškog štapa po stazi, dok su mi se u glavi izmjenjivali tišina, i pjesme, i rečenice. Voljela sam planine, i stijene, i jelene, i kuniće koji su bježali među drveće i bube i žabe koje su skakale preko staze. Ali svakog bi dana došao trenutak u kojemu to više nisam voljela, u kojemu je bilo monotono i teško i moj se um prebacio u prvu brzinu u kojoj nije bilo ničega osim kretanja prema naprijed. I hodala sam dok hodanje nije postalo nesnosno, dok nisam povjerovala da ne mogu hodati više ni koraka, pa sam stala i ulogorila ase, učinkovito obavila sve potrebne poslove, trudeći se da što brže stignem do blaženog trenutka u kojem ću se srušiti, krajnje iscrpljena, u šator."

Njezina knjiga "Divljina" objavljena je 2012., a nastala je kao podsjetnik na put koji je Cheryl prešla from lost to found 1995. Daleko od svih koje je poznavala, u planinama koje "nisu brojale dane", upoznala je velikodušne planinare, veličanstvenu prirodu, naučila je koristiti pročišćivače vode i pilule joda, preživjeti s par dolara u džepu i hladnim Snappleom na pameti. Djevojka kojoj je bilo nezamislivo živjeti u svijetu u kojem nema njezine majke, naučila je živjeti u nemilosrdnoj divljini, na žegi sunca, na kiši koja moči kosti, na snijegu u kojima koraci zapinju. Naučila je da ne mora grabiti život, i da ne može imati odgovor na svako pitanje.

"Bilo je toliko drugih zaprepašćujućih stvari na ovom svijetu. One su navirale u meni kao rijeka. Kao da nisam znala mogu li udahnuti, a onda sam udahnula. Nasmijala sam se od radosti zbog toga i u idućem sam trenutku zaplakala prvim suzama na SPV. Nisam plakala zato što sam bila sretna. Nisam plakala zato što sam bila tužna. Nisam plakala zbog majke, ili oca, ili Paula. Plakala sam jer sam bila puna. Od onih pedesetak tegobnih dana na stazi i onih 9760 dana koji su prošli prije njih."


Predivna je ovo knjiga o duhu koji je itekako lomljiv, koji se da pokolebati, zastrašiti, uništiti, ali i o ljekovitom učinku prirode, spavanja u šatoru, osamljivanja i hodanja sa svim našim teretima, bolima i prazninama. "Uvijek ću biti prazna zdjela koju nitko neće moći napuniti", napisala je Cheryl, nesvjesna ljepote i ljubavi koje život nosi onima koji se ne boje suza i tišine. Predivna knjiga, i predivni hommage jednoj nesavršenoj majci, obojen mirisima ljetnog cvijeća i glazbom ljupke Judy Collins, koji je napisalo jedno voljeno dijete, pomalo slično djetetu koje porukama o Rajku Dujmiću želi reći da je sretno jer je odraslo u kući punoj glazbe, koje porukama o dijeljenju rođendana s J. Zlo zapravo želi reći da je zahvalno na darovanom životu, a porukama o neposlušnoj djeci pokušava sakriti svoje najveće strahove: "Mama, bojim se, kad odrastu, da me neće voljeti i trebati onoliko koliko ja volim i trebam tebe."

Oh, but now old friends they're acting strange
And they shake their heads and they tell me that I've changed
Well something's lost, but something's gained
In living every day
I've looked at life from both sides now
From win and lose and still somehow
It's life's illusions I recall
I really don't know life at all.

                                                      Joni Mitchell

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...