Preskoči na glavni sadržaj

Both sides now

Pitam se hoću li ikada odrasti, odrasti na način samostalna-sam-žena-i-ne-trebam-svoju-mamicu. Svakodnevno ju gnjavim porukama tipa "Plačem k'o budala, al' je Rajko znao napisati pjesmu" (dok gledam HRT-ovu A stranu), "Znaš da Jasna Zlokić i ja imamo rođendan isti dan?" (dok mahnito guglam sve i svašta), "Djeca su me danas nasekirala k'o nikad, ništ' me ne slušaju" (svakodnevno) ili legendarnom "Ja sam najgroznija mama na svijetu" (svako malo, svjesna ironije - gnjavim svoju mamu jer moja djeca gnjave svoju mamu). Gnjavim ju, ali navika je to koje se ne želim otarasiti.

Ne želim zamisliti dane onih koji su bili primorani odviknuti se od takvih navika, onih koji su zaboravili telefonske brojeve svojih majki, onih koji se, ipak, i godinama nakon gubitka roditelja, nadaju njihovom pozivu. Odbijala sam zamisliti se u koži Cheryl Strayed čije intervjue i motivacijske govore sam slušala godinama. Pogledala sam i film snimljen po njezinim memoarima, s Reese Witherspoon u glavnoj ulozi, a briljantnim Nickom Hornbyjem kao jednim od scenarista, i, unatoč kukavičluku, kopkala me divlja narav žene koja je na početku svog odraslog života izgubila majku, a potom i sebe. Poželjela sam pročitati njezinu knjigu, čuti svaku njezinu riječ, kao pravi knjiški mazohist. 

Cheryl Strayed bila je studentica kad je njezina majka Bobbi iznenada umrla od raka pluća. Imala je samo 45 godina, a iza sebe je ostavila troje odrasle djece i muškarca s kojim je dijelila život, ali ne i roditeljski poziv. Nakon njezine smrti članovi obitelji udaljili su se jedni od drugih, a Cherylini planovi pali su u vodu. Njezina je mama bila mrtva. Djevojka sa svijetom na dlanu pretvorila se u ženu s rupom u srcu. Rupom koju pokušala sakriti dodirima nepoznatih muškaraca, a na koncu, putovanjem na Planet Heroin, "gdje nije bilo boli". Nakon razvoda od muškarca kojeg je voljela, ali čija nije znala biti, na benzinskoj je postaji vidjela vodič za planinarenje stazom dugom 2.000 kilometara, od pustinje Mojave preko Kalifornije i Oregona sve do države Washington. Bez iskustva, ali s voljom očajnika, dala je otkaz i uputila se na Stazu pacifičkih vrhova.

"Morala sam se promijeniti - bila je misao koja me gonila u tim mjesecima planiranja. Ne u drugu osobu, nego natrag u osobu koja sam nekad bila - jaka i odgovorna, bistrih očiju i marljiva, etička i dobra. I SPV će me učiniti takvom."


Potpuno sama, natovarila je na svoja leđa ogromnu planinarsku naprtnjaču (zvanu Čudovište), i stavila jednu nogu ispred druge, strahujući od žuljeva, čegrtuša i planinskih lavova, ali ne i od života. Naposljetku, što je moglo poći po zlu? Njezine najgore noćne more već su se ostvarile.

"Ono što mi je toga ljeta, tijekom planinarenja po Stazi pacifičkih vrhova, bilo tako teško - a istodobno, kao većina stvari, ipak vrlo jednostavno - bilo je koliko sam malo izbora imala i koliko sam često morala učiniti baš ono što uopće nisam željela učiniti. Nije bilo bijega ili poricanja. Nikakva umrtvljivanja s pomoću martinija ili prekrivanja pomoću malo valjanja u sijenu."


"Bilo je ugodnih jutara i dražesnih poslijepodneva, razdaljina od 16 kilometara preko kojih bih lako klizala, ne osjećajući gotovo ništa. Voljela sam s izgubiti u ritmu svojih koraka i kuckanja skijaškog štapa po stazi, dok su mi se u glavi izmjenjivali tišina, i pjesme, i rečenice. Voljela sam planine, i stijene, i jelene, i kuniće koji su bježali među drveće i bube i žabe koje su skakale preko staze. Ali svakog bi dana došao trenutak u kojemu to više nisam voljela, u kojemu je bilo monotono i teško i moj se um prebacio u prvu brzinu u kojoj nije bilo ničega osim kretanja prema naprijed. I hodala sam dok hodanje nije postalo nesnosno, dok nisam povjerovala da ne mogu hodati više ni koraka, pa sam stala i ulogorila ase, učinkovito obavila sve potrebne poslove, trudeći se da što brže stignem do blaženog trenutka u kojem ću se srušiti, krajnje iscrpljena, u šator."

Njezina knjiga "Divljina" objavljena je 2012., a nastala je kao podsjetnik na put koji je Cheryl prešla from lost to found 1995. Daleko od svih koje je poznavala, u planinama koje "nisu brojale dane", upoznala je velikodušne planinare, veličanstvenu prirodu, naučila je koristiti pročišćivače vode i pilule joda, preživjeti s par dolara u džepu i hladnim Snappleom na pameti. Djevojka kojoj je bilo nezamislivo živjeti u svijetu u kojem nema njezine majke, naučila je živjeti u nemilosrdnoj divljini, na žegi sunca, na kiši koja moči kosti, na snijegu u kojima koraci zapinju. Naučila je da ne mora grabiti život, i da ne može imati odgovor na svako pitanje.

"Bilo je toliko drugih zaprepašćujućih stvari na ovom svijetu. One su navirale u meni kao rijeka. Kao da nisam znala mogu li udahnuti, a onda sam udahnula. Nasmijala sam se od radosti zbog toga i u idućem sam trenutku zaplakala prvim suzama na SPV. Nisam plakala zato što sam bila sretna. Nisam plakala zato što sam bila tužna. Nisam plakala zbog majke, ili oca, ili Paula. Plakala sam jer sam bila puna. Od onih pedesetak tegobnih dana na stazi i onih 9760 dana koji su prošli prije njih."


Predivna je ovo knjiga o duhu koji je itekako lomljiv, koji se da pokolebati, zastrašiti, uništiti, ali i o ljekovitom učinku prirode, spavanja u šatoru, osamljivanja i hodanja sa svim našim teretima, bolima i prazninama. "Uvijek ću biti prazna zdjela koju nitko neće moći napuniti", napisala je Cheryl, nesvjesna ljepote i ljubavi koje život nosi onima koji se ne boje suza i tišine. Predivna knjiga, i predivni hommage jednoj nesavršenoj majci, obojen mirisima ljetnog cvijeća i glazbom ljupke Judy Collins, koji je napisalo jedno voljeno dijete, pomalo slično djetetu koje porukama o Rajku Dujmiću želi reći da je sretno jer je odraslo u kući punoj glazbe, koje porukama o dijeljenju rođendana s J. Zlo zapravo želi reći da je zahvalno na darovanom životu, a porukama o neposlušnoj djeci pokušava sakriti svoje najveće strahove: "Mama, bojim se, kad odrastu, da me neće voljeti i trebati onoliko koliko ja volim i trebam tebe."

Oh, but now old friends they're acting strange
And they shake their heads and they tell me that I've changed
Well something's lost, but something's gained
In living every day
I've looked at life from both sides now
From win and lose and still somehow
It's life's illusions I recall
I really don't know life at all.

                                                      Joni Mitchell

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...