Preskoči na glavni sadržaj

Draže su mi karamele

Bit ću najbolja mama na svijetu - misliš gladeći si trudnički trbuh. Pogledaš sve epizode Gilmoreica nekoliko puta i (zlo)pamtiš sve propuste svoje majke, koliko teško može biti? Onda rodiš. I shvatiš. Ugledaš svoju majku nekim drugim očima, upoznaš ju, razumiješ. Odjednom pronađeš opravdanje za svaku riječ koju si joj ranije predbacivala. Ili?

Sve mi strepimo da ćemo postati kao naše majke, a one rijetke, one sretne, nadaju se da će im biti nalik. Protagonistica romana "Zagoreni šećer", znanog i kao "Burnt sugar"/"Girl in white cotton", spada u prvospomenutu grupu žena. Iako bi uspomene na djetinjstvo trebale biti slatke, Atarina sjećanja gorkog su okusa. Njezina suprotnost, majka Tara, od prvog ju je dana smatrala neprijateljicom, nepotrebnim privjeskom koji ju onemogućava u življenju punim plućima. Nesretni brak (i život sa svekrvom, need I say more?) okončala je otišavši s Atarom u ašram, gdje je godinama bila ljubavnica gurua. Atara je povjerena na čuvanje drugoj ženi, nekadašnjoj priležnici duhovnog vođe, a potom, nakon izlaska iz ašrama, odvedena u internat. Otac u njezinom životu nije imao niti sporednu ulogu (zar zaista, ili ju sjećanje vara?).

"Tog dana misli o ocu zatvorila sam u neki periferni prostor, prostor koji zauzima malo mjesta, prostor koji ne zahtijeva nimalo pažnje."


Sada, kad je odrasla, kad je u braku s "lijepim" i "ljubaznim" Dilipom, kad se pokušava ostvariti kao umjetnica, njezina majka pokazuje prve znakove demencije. Tara zaboravlja, ili se pretvara da zaboravlja, zbog čega Atara gubi tlo pod nogama, strahujući da će zauvijek izgubiti sve ono što je bila, i što je mogla biti. Atarino sjećanje ovisno je o sjećanju majke koja je onesposobljena prisjetiti se i okajati svoje grijehe. Atara, pak, nema izbora, ona uranja u živa sjećanja, jer "prošlost ima snagu koja sadašnjosti nedostaje".

"Na trenutak nije znala tko sam i taj trenutak bila sam nitko."

Ovaj roman prezentiran je kao roman o odnosu majke i kćeri, ali u tristotinjak stranica čitatelj ima uvid samo u Atarinu stranu priče, pa ne možemo govoriti o odnosu, nego tek o životu jedne žene i njezinoj naučenoj čežnji, čekanju, traganju za samom sobom. Na početku priče Atara se čini ženom koja "želi život slobodan od nejasnih rubova", ona se zna nositi s neugodom, i ne boji se suočiti s Tarom.

"Da su naši razgovori itinerari, pokazali bi da se uvijek vraćamo u istu praznu, slijepu ulicu iz koje ne možemo pobjeći."


Atara je "bezmirisna", za razliku od grada Punea u kojem živi, čiji bučni mirisi stvaraju njezinu "zasebnu stvarnost", toliko drukčiju od one u kojoj živi Tara, žena koju zove majkom, a koja je uvijek spremna nabrojiti joj mane i nametnuti osjećaj grižnje savjesti, ljubomorno i prokleto. Svojim riječima Atara oživljava mladu Taru pa čitatelj upoznaje njezine roditelje, odnos s mužem i vrlo lako proniče njezinu potrebu za slobodom i nježnošću koju traži u rukama muškaraca.

"Nani stavi ruku na obraz. "Tvoja se majka grozno udebljala. Zglobovi su joj se udvostručili od natečenosti. Kako ćemo joj skinuti nakit s ruku kad umre?"

Odjednom, čitatelj oprašta Tari, dok Atara postaje ona kojoj se ne može vjerovati, ona "nepouzdana". Ona koja iz dana u dan slika isto lice, koja razbija glavu reperkusijama svojih postupaka, koja opterećeno promatra svoj život kroz ogledala, u ogledalima, ali i izbjegavajući ogledala - ona čiji život je nalik nijemom vrištanju.


"Razmišljam o svim odlukama koje sam donijela do ovog trenutka, odlukama zbog kojih sam sad ovdje gdje jesam, i pitam se koliko sam toga u životu učinila zato što je tako bilo lakše."

Debitantski roman američke spisateljice indijskog podrijetla, Avni Doshi, zasluženo se našao u užem izboru Bookera 2020. Skromna Avni Doshi navodi Akhila Sharmu i njegov "Family life" kao velik utjecaj pa ne čudi da je ispisala roman o nekoliko generacija nesretnih indijskih žena čiji se demoni prenose s koljena na koljeno. Konačni, ispolirani tekst "Zagorenog šećera" odiše mučnom tišinom ašrama, iz njega vrište topli mirisi cimeta, kardamoma i sandalovine, a u njemu ništa nije onakvo kakvim se čini. Svaka se rečenica može tumačiti i doslovno i metaforički (svi spoileri ovog svijeta ne bi mogli narušiti ljepotu jezika mudre Doshi), i svaka otkriva zamršeni svijet bolnih sjećanja koji, iako skriveni u mračnoj nutrini, već sutra mogu biti nasilno iščupani i bačeni na zasljepljujuće svjetlo dana(šnjice).

"Još uvijek zaustavljam osjećaj nelagode prezirom. Odbacujem da ne bih bila odbačena."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...