Preskoči na glavni sadržaj

Draže su mi karamele

Bit ću najbolja mama na svijetu - misliš gladeći si trudnički trbuh. Pogledaš sve epizode Gilmoreica nekoliko puta i (zlo)pamtiš sve propuste svoje majke, koliko teško može biti? Onda rodiš. I shvatiš. Ugledaš svoju majku nekim drugim očima, upoznaš ju, razumiješ. Odjednom pronađeš opravdanje za svaku riječ koju si joj ranije predbacivala. Ili?

Sve mi strepimo da ćemo postati kao naše majke, a one rijetke, one sretne, nadaju se da će im biti nalik. Protagonistica romana "Zagoreni šećer", znanog i kao "Burnt sugar"/"Girl in white cotton", spada u prvospomenutu grupu žena. Iako bi uspomene na djetinjstvo trebale biti slatke, Atarina sjećanja gorkog su okusa. Njezina suprotnost, majka Tara, od prvog ju je dana smatrala neprijateljicom, nepotrebnim privjeskom koji ju onemogućava u življenju punim plućima. Nesretni brak (i život sa svekrvom, need I say more?) okončala je otišavši s Atarom u ašram, gdje je godinama bila ljubavnica gurua. Atara je povjerena na čuvanje drugoj ženi, nekadašnjoj priležnici duhovnog vođe, a potom, nakon izlaska iz ašrama, odvedena u internat. Otac u njezinom životu nije imao niti sporednu ulogu (zar zaista, ili ju sjećanje vara?).

"Tog dana misli o ocu zatvorila sam u neki periferni prostor, prostor koji zauzima malo mjesta, prostor koji ne zahtijeva nimalo pažnje."


Sada, kad je odrasla, kad je u braku s "lijepim" i "ljubaznim" Dilipom, kad se pokušava ostvariti kao umjetnica, njezina majka pokazuje prve znakove demencije. Tara zaboravlja, ili se pretvara da zaboravlja, zbog čega Atara gubi tlo pod nogama, strahujući da će zauvijek izgubiti sve ono što je bila, i što je mogla biti. Atarino sjećanje ovisno je o sjećanju majke koja je onesposobljena prisjetiti se i okajati svoje grijehe. Atara, pak, nema izbora, ona uranja u živa sjećanja, jer "prošlost ima snagu koja sadašnjosti nedostaje".

"Na trenutak nije znala tko sam i taj trenutak bila sam nitko."

Ovaj roman prezentiran je kao roman o odnosu majke i kćeri, ali u tristotinjak stranica čitatelj ima uvid samo u Atarinu stranu priče, pa ne možemo govoriti o odnosu, nego tek o životu jedne žene i njezinoj naučenoj čežnji, čekanju, traganju za samom sobom. Na početku priče Atara se čini ženom koja "želi život slobodan od nejasnih rubova", ona se zna nositi s neugodom, i ne boji se suočiti s Tarom.

"Da su naši razgovori itinerari, pokazali bi da se uvijek vraćamo u istu praznu, slijepu ulicu iz koje ne možemo pobjeći."


Atara je "bezmirisna", za razliku od grada Punea u kojem živi, čiji bučni mirisi stvaraju njezinu "zasebnu stvarnost", toliko drukčiju od one u kojoj živi Tara, žena koju zove majkom, a koja je uvijek spremna nabrojiti joj mane i nametnuti osjećaj grižnje savjesti, ljubomorno i prokleto. Svojim riječima Atara oživljava mladu Taru pa čitatelj upoznaje njezine roditelje, odnos s mužem i vrlo lako proniče njezinu potrebu za slobodom i nježnošću koju traži u rukama muškaraca.

"Nani stavi ruku na obraz. "Tvoja se majka grozno udebljala. Zglobovi su joj se udvostručili od natečenosti. Kako ćemo joj skinuti nakit s ruku kad umre?"

Odjednom, čitatelj oprašta Tari, dok Atara postaje ona kojoj se ne može vjerovati, ona "nepouzdana". Ona koja iz dana u dan slika isto lice, koja razbija glavu reperkusijama svojih postupaka, koja opterećeno promatra svoj život kroz ogledala, u ogledalima, ali i izbjegavajući ogledala - ona čiji život je nalik nijemom vrištanju.


"Razmišljam o svim odlukama koje sam donijela do ovog trenutka, odlukama zbog kojih sam sad ovdje gdje jesam, i pitam se koliko sam toga u životu učinila zato što je tako bilo lakše."

Debitantski roman američke spisateljice indijskog podrijetla, Avni Doshi, zasluženo se našao u užem izboru Bookera 2020. Skromna Avni Doshi navodi Akhila Sharmu i njegov "Family life" kao velik utjecaj pa ne čudi da je ispisala roman o nekoliko generacija nesretnih indijskih žena čiji se demoni prenose s koljena na koljeno. Konačni, ispolirani tekst "Zagorenog šećera" odiše mučnom tišinom ašrama, iz njega vrište topli mirisi cimeta, kardamoma i sandalovine, a u njemu ništa nije onakvo kakvim se čini. Svaka se rečenica može tumačiti i doslovno i metaforički (svi spoileri ovog svijeta ne bi mogli narušiti ljepotu jezika mudre Doshi), i svaka otkriva zamršeni svijet bolnih sjećanja koji, iako skriveni u mračnoj nutrini, već sutra mogu biti nasilno iščupani i bačeni na zasljepljujuće svjetlo dana(šnjice).

"Još uvijek zaustavljam osjećaj nelagode prezirom. Odbacujem da ne bih bila odbačena."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...