Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za izgubljenim girl powerom

Jedna od mojih prijateljica, novopečena majka, nedavno je na sastanku našeg čitateljskog kluba naglas maštala o onome što želi za svoju novorođenu djevojčicu (čitala se Clarice Lispector - ženske teme bile su na repertoaru). Imala je podvojene želje, što je razumljivo, jer teško se odlučiti hoće li ti jednomjesečna kći biti tenisačica ili gimnastičarka. Sve smo ju pažljivo slušale dok su nam misli u rojevima zujale u glavama - svaka od nas pokušavala je vlastitu filozofiju odgoja budućih žena strpati u jednu rečenicu. Voljela bih da moje dijete nauči nositi se sa svojim emocijama, pomislila sam (možda je moje majčinsko iskustvo skromno, ali pogledala sam Pixarov "Inside out" stotinjak puta). Dobro, nisam samo pomislila - morala sam to izreći i naglas, ali više samoj sebi, nego ostalima, ako me razumijete. Žene su sklone tome, tom kreiranju i dijeljenju svojih malih životnih filozofija. Neke su od toga napravile i biznis.

"Što žene žele?

Svrhu i povezanost.

Recite mi što vam slama srce, a ja ću vam pokazati oboje."


Glennon Doyle karijeru je započela kao kršćanska mama blogerica - napisala je autobiografsku knjigu "Carry On, Warrior" s najpopularnijim objavama sa svog bloga Momastery, a potom i memoare "Love Warrior" o tajnama sretnog braka. "Love Warrior" osvojila je i samu Oprah, koja ju je uvrstila u svoj Oprah's Book Club, pa je Glennon preko noći postala bestseler autorica. Na knjiškoj turneji za "Love Warrior" njezin se brak raspao, ona se zaljubila u ženu pa ponovno napisala self-discovery knjigu - "Untamed". "Neukroćena" je, pak, postala izbor izbor Book Cluba Reese Witherspoon pa se s prvog mjesta ljestvice New York Timesa nije skidala 70 tjedana! Oprah, Reese - I'm so there (ne brinite, svjesna sam problema, liječim se od opsesivnog čitanja celebrity memoara još otkad sam kupila knjigu Khloé Kardashian)!

Znam, netko tko čitav život otkriva samog sebe i piše o ključevima za ispunjen život (puno je to ključeva) ne čini se kao pouzdani učitelj, ali ako se slažete sa Sokratom da je iskustvo najbolja škola (ali je školarina skupa), stay with me. Glennon Doyle započela je "Neukroćenu" pričom o jednom posjetu zoološkom vrtu. S kćerima je gledala istreniranu gepardicu kako neumorno proganja džip za koji je užetom bio privezan ružičasti plišani zec. Gepardica je naučena da voli svoj kavez, da iz dana u dan trči za plišanim zecom i da zatomi svoju divljinu, a ako svijet može natjerati "vražju gepardicu" da zatomi svoje instinkte i duh, svijet može natjerati i ženu da zaboravi tko je i što želi, da zaboravi na život izvan kaveza tuđih očekivanja. Tema je to koja oduvijek fascinira ovu autoricu, koja samu sebe naziva motivacijskom predavačicom s dijagnozom kliničke depresije, kojoj je u desetoj godini dijagnosticirana bulimija, koja se kao srednjoškolka liječila u ustanovi za mentalno oboljele, koja se na studiju odala ovisnosti o alkoholu i drogama. Dugo se budila s osjećajem da drugim ljudima nije tako teško živjeti kao njoj. "Imam osjećaj da postoji nekakav tajni život koji ja ne poznajem. Kao da sve radim krivo", dugo je vjerovala.


"Kad sam bila dijete, osjećala sam ono što sam trebala osjećati, slijedila sam svoj instinkt i planirala sve iz mašte. Bila sam divlja sve dok me nisu pripitomili stidom. Sve dok nisam počela skrivati i zatomljivati svoje osjećaje jer sam se bojala da sam u svemu pretjerana. Sve dok se nisam počela obraćati drugima za savjet, umjesto da vjerujem svojoj vlastitoj intuiciji. Sve dok nisam povjerovala da je moja mašta smiješna, a moje želje sebične. Sve dok se nisam prepustila kavezima tuđih očekivanja, kulturnim pravilima i počela se pokoravati društvenim normama. Izgubila sam se kad sam naučila kako udovoljavati drugima."


"Neukroćena" je zbirka kratkih eseja za one koji traže sebe, koji traže dobro, koji cijene slobodu. Glennon Doyle bez zadrške dijeli svoja iskustva, ne krijući da su bila bolna, ali da su je oslobodila. Eseji o ovisnosti, o slobodi, o razvodu, o obitelji, o majčinstvu i o pronalaženju ljubavi na "hopeless placeu" nisu složeni ni kronološki ni prema uobičajenim pravilima memoara, ali kršenje pravila je svojevrsni je lajtmotiv, pa što ja, obična pripitomljena ženka, znam. Stil Glennon Doyle čitatelje će možda podsjetiti na pismo Elizabeth Gilbert (obje do najvažnijih spoznaja dolaze na podu kupaonice, obje imaju personaliziranu ideju Boga i obje su izgubljene sve dok ne otkriju da su zaljubljene u ženu), ali neobično iskrena Glennon Doyle svojom potrebom da slikovito i šarmantno prikaže svoje aha-momente ipak uspijeva privući publiku i postaviti pitanja "na koja svaka žena mora odgovoriti prije nego nastupi plima". Tko sam ja, i što volim? Živim li autentično, i je li autentičnost samo krinka za sebičnost? Vidim li uvažavanje drugih kao svoju supermoć ili kao svoje okove? Jesam li kao majka uzor svojoj djeci, ili sam mučenica? Znam li granicu između prkosa i samodopadljivosti? Koja su moja mala dugmad za resetiranje? Dopuštam li boli da me preobrazi ili se olako odajem patnji? Zbog čega propuštam svoj vlastiti život?


"Mislila sam da prikrivam svoju tjeskobu, sve dok mi supruga nije dotakla ruku i rekla: - Nedostaješ mi. Već te neko vrijeme nema."

"Neukroćena" možda jest self help upakiran u feminizmom i anksioznošću premazane intimne memoare, ali nitko nije imun na pojedince koji, unatoč svojim demonima i dijagnozama, svijet vide kao lijepo mjesto i uvijek iznova pokušavaju pronaći način da bude još ljepše. Možda ne živimo u savani, nego u donekle civiliziranom društvu, možda ovu zbirku valja čitati oprezno, jer bilo bi suludo povjerovati u utopijsku ideju o susretu dvoje ljudi kao dvije duše bez ikakvih slojeva između njih, ali Glennon Doyle vrijedi poslušati, onako kako bismo slušale svaku drugu ženu - pažljivo, dopuštajući vlastitim željama, idejama i filozofijama da se izroje u našim glavama.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...