Preskoči na glavni sadržaj

Suze biserne

Iako je Marilynka pjevala da su dijamanti ženini najbolji prijatelji, meni su oduvijek bili draži biseri. Oduševljavala me ta predivna obrana krhke bisernice - u trenutku kad obično zrnce pijeska dospije u živu školjku, ona, da bi se zaštitila, omata pijesak sedefom. Sam proces traje godinama, i ne događa se u svakoj školjci, zato je biser kao plod mora za mene uvijek predstavljao nešto skriveno, a lijepo i posebno, nešto što vrijedi čekati.

Vidjevši knjigu "The Pearl" Johna Steinbecka iz 1947. na sestrinoj polici (vjerojatno ostavština njezinog, odavno bivšeg, američkog boyfrienda), odmah sam ju gramzljivo prisvojila. My precious.

"It was a morning like other mornings and yet perfect among mornings."


John Steinbeck jedan od velikih američkih pisaca, i iako je svog Nobela za književnost zaslužio ponajviše zbog "Plodova gnjeva", i novela "The Pearl" jednako je popularno štivo u američkim školama. Kontroverzni je to pisac koji se divio Hemingwayu (čija "Starac i more", objavljena 1951., pomalo podsjeća na "The Pearl") i Faulkneru, a bio je i član komunističke Lige američkih književnika. Znamenit po prikazivanju obespravljenih i siromašnih stanovnika Amerike, glavnu ulogu u noveli "The Pearl" dodjelio je Kinu, mladom Indijancu koji živi u naselju slamnatih kuća (brush houses) u La Pazu sa ženom Juanom i sinčićem Coyotitom.

"But the pearls were accidents, and the finding of one was luck, a little pat on the back by God or the gods or both."


Kino se budi jednog lijepog jutra s mišlju o divnom životu, pjevušeći pjesmu obitelji, ali obiteljski sklad Kina i Juane prekida otrovni škorpion koji ubada njihovo dojenče. Iako ne pripada njihovim ljudima, Joana je odlučna potražiti pomoć kod bijelog liječnika kojemu je od boje kože važniji financijski status pacijenata. Liječnik odbija liječiti dijete, pa Kino, uvijek silovit u namjeri da učini ono što je ispravno za njegovu obitelj, sreću odluči okušati u oceanu. 

"She had not prayed directly for the recovery of the baby - she had prayed that they might find a pearl with which to hire the doctor to cure the baby, for the minds of people are as unsubstantial as the mirage of the Gulf."


Novela je nastala na temelju folklora iz La Paza, a tema na kojoj počiva jest vječna borba dobra i zla koja se odvija u čovjeku. Naime, Kino pronalazi the greatest pearl in the world i biva opijen budalastom ludošću - otvaraju mu se brojna vrata, brojne mogućnosti, svijet mu je na dlanu, sad kad je postao bogat čovjek. No, "A plan once made and visualized becomes a reality along with other realities - never to be destroyed but easily to be attacked." Ono što je trebala biti radosna vijest, uskoro postaje ugroza za Kinovu obitelj. Vođen kako pohlepom tako i mogućnošću boljeg života, iako ga Juana upozorava da bi ih biser mogao upropastiti, Kino ga snažno drži u šaci i bježi.


Volim taj američki realizam, krajnje je nepretenciozan. Klasična fabularna kompozija kojoj je naglasak na svladavanje prepreka od strane glavnog lika ono je što odlikuje ovu prispodobu o Indijancu nesretne sudbine, za razliku od izričito dokumentarnog stila za kojim je Steinbeck posegnuo u "Plodovima gnjeva". Jutarnje sunce nad zaljevom, alge i morski konjici u plićaku, mreškanje valova - atmosfera potencijalno idiličnog života na mene djeluje gotovo terapeutski (i Steinbeck se liječio pisanjem ove novele, nakon povratka iz Drugog svjetskog rata). Volim izgovarati Steinbeckove rečenice naglas, njihov mistični ritam i otkucaji mog srca kao da su ujednačeni. Steinbeck umije posvetiti pažnju detaljima, a ne opterećivati njima čitatelja, tako da se moralna poruka ipak s lakoćom izdvaja iz teksta.

"Some ancient thing stirred in Kino. Through his fear of dark and the devils that haunt the night, there came a rush of exhilaration; some animal thing was moving in him so that he was cautious and wary and dangerous; some ancient thing out of the past of his people was alive in him. The wind was at his back and the stars guided him."

Zbog izrazito animalističkog prikaza mladog Kina, Steinbecka bi danas prozvali rasistom, zanemarujući kontekst i psihološki prikaz glavnog lika koji nastoji preživjeti. Predbacivali su Steinbecku i seksizam, ali čitajući "The Pearl" nisam primijetila autorovu nesnošljivost prema ženama, dapače, Juana je prikazana kao glas razuma, kao glas dobra koji ne uspijeva nadglasati melodiju zla koju pjevuši Kino. Upravo je Juana ono što je Kino trebao čvrsto držati, ono čemu je trebao tepati "My precious", znajući da pravi biseri nemaju cijenu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...