Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet.
Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023.?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - dirljive, koje nas pokreću, koje nas mijenjaju.
Svoju vještinu ovjekovječivanja momenata iskazala je i u knjizi "Ruka koja je prva držala moju", koja je 2010. nagrađena Costa nagradom (koja se od 2022., nakon pedeset godina sponzorstva Costa kave, više ne dodjeljuje). Roman počinje slow motion priozorom u dvorištu kuće na litici, na granici Devona i Cornwalla, u kojem djevojka Alexandra sanja o bijegu u London, i to baš u trenutku kad se automobil naočitog stranca zaustavlja pred njezinom kućom. Zrak je pun elektriciteta, pred Alexandrom je čitav život pa ona ostavlja sve za sobom i započinje novi život u Londonu. Pogled na devonske seoske prizore zamjenjuje samotnim trenucima koje dijeli s noći, primjećujući prozore i živote drugih ("...prozori niza zgrada preko puta pretvorili su se u osvijetljene, žute kutijice koje vise u prostoru crnom poput tinte."), sanjareći. Soho je u pedesetima zadimljeni centar underground kulture. Svira sirovi jazz, pravila se zaobilazile, mogućnosti je pregršt - mlada žena kao što je Alexandra ondje se može ponovno izmisliti, može postati Lexi. Ono što je New York u doba Patti Smith i Roberta Mapplethorpea, londonski Soho je u pedesetima - utočište boema, kreativaca, autsajdera. Ambiciozna i slobodoumna Lexie mogla je ondje raširiti krila, uz podršku markantnog mentora, Innesa Kenta.
"Lexi povuče još jedan dim cigarete. Prijeđe bosim stopalom po listu druge noge. Baci zadnji pogled na ulicu, koja je sada prazna, pa se zatrči prema krevetu. Na pola sobe, odrazi se od poda kao balerina. Innes govori: "Kriste, ženo", prugasta košulja vijori za njom poput krila, za cigaretom ostaje trag bijelog pepela, a ona zna da će voditi ljubav drugi put toga dana. Nema pojma da će umrijeti mlada, da nema toliko vremena koliko misli. Za sada zna samo da je pronašla ljubav svog života i pomisao na smrt nije joj ni na kraj pameti."
U drugom poglavlju upoznajemo drugu ženu, Elinu. Ona živi pedeset godina dalje od Lexie, ali, kao i Lexie, ona je došljakinja u Londonu, i upravo proživljava neke od najtežih trenutaka u svom životu. Budi se i uviđa da je kraj nje djetešce, međutim, ona se poroda ne sjeća. Za Maggie O'Farrell bivanje majkom je seizmicki događaj, pa tako i prikazuje prve dane Elininog majčinstva. Ona je snatrena, omamljena, treba joj vremena, treba joj prostora, da bi se prisjetila same sebe, da bi se, potom, mogla darovati svom potrebitom djetešcu. Samoj sebi je neprepoznatljiva, a njezin partner, Ted, čini joj se nepromijenjen. No, nije ona jedina koja doživljava promjenu, koja leluja na granici postojanja i nestajanja - i Teda more misli, iskidane, nejasne. U danima nemira i neispavanosti, iz magle sjećanja promalja se slika nepoznatog dječaka, nepoznate žene... No, odgovori nisu nadomak ruke.
"Zaključi kako je to zasigurno zato što uz dijete počneš proživljavati vlastito djetinjstvo. Odjednom isplivaju stvari o kojima nikad nisi razmišljao. Kao osjet sjedenja ili pokušaja sjedenja na koljenu neke žene. Nema pojma tko je ona - vjerojatno majčina prijateljica, rođakinja u posjetu, glamurozna očeva kolegica - ali odjednom se posve živo sjeti kako je odjednom izgubio oslonac u njezinu krilu."
Maggie O'Farrell piše o majčinstvu kao malotko (ova knjiga tek je preteča priče o Agnes Shakespeare, jasno je), kao i o umjetnosti koja nas iz teškoća izbavlja (pogledajte "Hamnet", k'o Boga vas molim!), a u ovoj je knjizi uspješno pomirila svoj kreativni duh spisateljice, svoj nemirni majčinski duh i život u - danas učmalom i iskomercijaliziranom - nekoć intrigantnom i inspirativnom Sohu. Paučinastim slikama u tonovima sepije i tvrdokornim emocijama u prezentu ona isprepliće živote dviju žena, mladih i umjetničkih duša koje žeđaju za slobodom, dok ih životne uloge sputavaju. Na mahove kišni dan na Bayton Streetu klizi iz današnjice u prošlost, pa čitatelj na ivici živaca čeka susret dviju protagonistkinja, ali i muškaraca u njihovim životima, koji nisu tek sporedni likovi. Još jednom, kako inače biva u knjigama Maggie O'Farrell, potvrdit će se da život piše romane, da osjećaj šćućurenosti koji nam je poklonjen u djetinjstvu kroz život ne zaboravljamo, da nam majčino krilo ulijeva nadu potrebnu za životne nedaće, odnosno, da trenuci nježnosti koje smo poklonili svojoj djeci, koliko god ponekad bili iscrpljujući i preplavljujući, nikad nisu uzalud utrošeni - oni našu djecu pretvaraju u krilata stvorenja koja zemaljske nedaće ne dodiruju.
"Sjedne na stolicu, u posljednji čas jer su joj noge neobično drhtave, i podiže majicu, oklijevajući, nastojeći se sjetiti nejasnih ilustracija dojenja. Prihvaćanje dojke. Pravilan položaj. Najčešći problemi s dojenjem. Ali bezrazložno je brinula. Dijete očito točno zna što mu je činiti. Baca se na dojku kao pas na kost i počinje sisati, prvo nekoliko sekundi pomamno pa onda malo sporije, a onda opet pomamno. Elina zuri u njega, zatečena njegovom smirenošću, njegovom vještinom. Elini se čini da tako sjede neobično dugo. Je li to normalno? Sjediti ovako pola sata, tri četvrt sata, više od sata? Vani na ulici jutro teče dalje: ljudi hodaju ulicom prema Heathu, ljudi hodaju ulicom prema autobusnoj postaji. Odraz sunca na tepihu pomiču se prema Elininim nogama, a beba još siše."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)