Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo.
Za dr. Jekylla i gospodina Hydea saznala sam u djetinjstvu - i danas pamtim jezive epizode Zekoslava Mrkve ("Hyde and Hare") i Sylvestera i Tweety ("Hyde and Go Tweet"), koje su parodirale knjigu Roberta Louisa Stevensona, za koju je ideju dobio u grozničavom snu, i koju je pisao dvaput, budući da je prvu verziju iskritizirala njegova voljena supruga Fanny ("Priči nedostaje moralna dubina!"), čijem ukusu je neizmjerno vjerovao (long story short: Hvala, Fanny!).
Zanimljivo, i nenamjerno, u isto vrijeme posudila sam u knjižnici dvije knjige kojima je mjesto radnje upravo londonski Soho. No, za razliku od Soha u pedesetima 20. stoljeća, o kojem je pisala Maggie O'Farrell, Stevensonov Soho je mračan, napučen, pun dućana, kaćoperskih kuća, krčmi i ljudi, kako dobrostojećih tako i onih sumnjiva morala - i kao takav, savršena kulisa za kontrastan lik kao što je dr. Jekyll/mr. Hyde.
"Neobičan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea" započinje opisom odvjetnika, gospodina Uttersona, hladna i suzdržana čovjeka, koji je bio "postojano snošljiv prema drugima, i ponekad se gotovo sa zavišću čudio u kakvom su visokom raspoloženju činili nedjela, a u krajnje teškim situacijama bio skloniji da pomogne nego da prigovara", zbog čega je "imao sreće da bude posljednji dobar znanac i posljednji čovjek dobra utjecaja u životu ljudi koji su bili na stranputici". U razgovoru s gospodinom Enfieldom odvjetnik saznaje o vratima u mračnoj ulici, s kojih se ljušti boja, a iza kojih, čini se, živi čovjek neizrecive nakaznosti, a kojeg, po svemu sudeći, potpomaže dr. Henry Jekyll, ugledni liječnik čija je neobična oporuka, koja usključuje i stanovitog gospodina Edwarda Hydea, pohranjena upravo kod odvjetnika Uttersona. U svega stotinjak stranica, Stevenson raspliće čudnovatu priču o čovjeku koji je, zbog izrazito visokih moralnih kriterija, trpio veliki jaz između predjela dobrog i zlog nego kod većine ljudi - kako veli sam dr. Jekyll u pismu koje nudi konačno objašnjenje događaja koji su se zbili u Sohu. Jekyll dvoličnost razgraničava na grešnika i na pravednika, na lažna lica i lažne geste koje pokazujemo svijetu, i to na iznimno pitak i uzbudljiv način. Pitam se što bi Stevenson rekao o današnjim mjerilima čovjeka - o društvu kojem su dvoličnost i površnost najviše vrednote, društvu kojem moralni kriteriji uglavnom služe za prosudbu drugih, a ne za prosudbu vlastitih postupaka.
Definicija hipokrizije kaže da je ona ljudska osobina lažnog prikazivanja vrlina i morala, pri čemu osoba zagovara vrijednosti kojih se sama ne pridržava te svjesno osuđuje druge za postupke koje i sama čini, često radi prikrivanja vlastitih motiva ili dobivanja koristi. Danas ona itekako dolazi do izražaja, usprkos tome što smo itekako svjesni i čovjekove potrebe za pripadanjem i nužnosti tolerancije - čim se otkrije kakva siva nijansa čovjekova bivanja, hladno ćemo ga prokazati i otkazati. Takva vrsta isključivosti plaši me - bojim se da ona vodi do kraha humanosti. Da se razumijemo, visoki moralni kriteriji i uloga pravednika vodili su i mene ranog djetinjstva. Međutim, kako odrastam, uviđam da crna i bijela nisu u spektru života kakvog priželjkujem, uviđam da nije lako držati se tih visokih kriterija, uviđam da griješim, na ovaj ili onaj način, i uviđam da mi je potreban oprost, da mi je potrebno izgladiti oštre rubove vlastite krutosti - kako bih preživjela, kako bih voljela, kako bi se radovala. Vjerujem da je i Stevenson došao do tih spoznaja, i to u ranoj dobi. Odgojen je u protestantskoj (prezbiterijanskoj) obitelji u Edinburgh, ali na njega je najviše utjecala njegova dadilja, Alison Cunningham, zvana Cummy, stroga kalvinistica i prva pripovjedačica u njegovom životu. Kasnije je Stevenson raskrstio s tradicionalnom religijom, čak se nazivao i ateistom, ali ja bih rekla da ga duhovna dimenzija kakvu gaje samo vjernici nije napuštala cijeloga života, iako je prigrlio slobodniji, filozofski pogled na duhovnost. Tu slobodu preispitivao je Stevenson i u priči o dr. Jekyllu i gospodinu Hydeu - priči koja upozorava na razmjere koje zlo poprima kad ga u potpunosti oslobodimo, priči koja upozorava da je na nama odluka, ispiti eliksir nečiste soli ili ne ispiti (da se mene pita - a nikad me nitko ne pita - ova bi se knjiga čitala kao lektira, o njoj bi se raspravljalo na satu književnosti, na satu likovnog, na satu psihologije, na satu povijesti, ali i vjeronauka ili etike).
Osim što je napisao ovu novelu o dualnosti, "Otok s blagom", "Otmicu" i druge pustolovne knjige za djecu i mlade, Stevenson je bio i pjesnik (upravo sam si naručila njegovu knjigu poezije, "Child's Garden of Verses", koju je posvetio dadilji Cummy), ali i iznimno zanimljiv čovjek koji je, ako je suditi po entuzijazmu njegova najnovijeg biografa, Lea Damroscha, ponovno u modi. Njegova knjiga, "Storyteller", naime, objavljena je prije šest mjeseci i govori o egzotičnom životu čovjeka koji je umro u 44. godini, a koji se naživio života pustolova. Iako je rođen u obitelji graditelja svjetionika (njegov djed, Robert Stevenson, bio je inovator u gradnji svjetionika, posebice u dizajnu reflektora, upotrebi Fresnelovih zrcala te u sustavima rotacije, a i njegovi sinovi, Thomas, David i Alan, bili su vrsni injženeri svjetionika), Stevenson je rano poželio biti pisac. Njegov otac, Thomas Stevenson, uspio ga je nagovoriti da završi pravo i položi pravosudni ispit, a onda ga, bar dok nije ostvario vlastite prihode, i uzdržavao kao pisca. Iako jako boležljiv, Stevenson je putovao svijetom i prijateljevao s mnogim zanimljivim ličnostima kao što su Henry James, W. E. Henley, Edmund Gosse, Sidney Colvin, Kipling, Twain i dr., koji su ga cijenili kao osobu i smatrali književnim uzorom. Njegova najveća podrška, pak, bila je njegova voljena Fanny, koja je, kad su se upoznali, bila udana žena s troje djece. Iako je između njih bilo deset godina razlike, Stevenson je zbog nje proputovao ocean bez ijednog novčića, strpljivo ju čekao i oženio čim se razvela od Samuela Osbornea (inače nasilnog i nevjernog muža). Zajedno su se skrasili u Samoi, čiji žitelji su ga zvali Tusitala (engl. Storyteller), i čija tropska klima je bronhitisu sklonom Stevensonu itekako prijala. Na imanju Vailima, u brdima iznad Apije, Stevenson je živio najsretnije dane svog života, a ondje je, u džungli, i pokopan nakon što ga moždani udar (i ovisnost o nikotinu) otrgnuo iz naručja voljene žene. Danas je ondje muzej posvećen ovom velikom piscu, čija strastvena ćud, iznimno živ i maštovit svijet te jasan i precizan stil su nadahnuli velikane kao što su Hemingway, Nabokov, Borges, Jack London i J. M. Berrie, a koji i danas inspirira sve glavice željne dalekih mora, gusarskih brodova, moralne dubine i jeze, igre u krošnjama, i snova koji se sanjaju uz otvorene prozore.
 |
| Photo: Wikipedia |
"Vidio sam dvije prirode kako se bore u polju moje svijesti, a čak ako se i s pravom može reći, da sam ja jedna od njih, to je zato, što sam u korijenu bio i jedno i drugo. Od ranih dana, i prije nego su moja znanstvena istraživanja ukazivala na suštu mogućnost takva čuda, naučio sam s užitkom zaustavljati se, kao u voljenom dnevnom sanjarenju, na pomisli o razdvajanju ovih elemenata. Kad bi svaki od njih, rekoh sebi, mogao biti smješten u različite identitete, život bi bio rastrećen svega nepodnošljivog. Grešnici bi mogli poći svojim putem, oslobođeni težnji i grižnje savjesti svog uspravnijeg blizanca, a pravednici postojano i sigurno kročiti gore svojom stazom, čineći dobro, i u tome nalaziti svoje zadovoljstvo, više ne biti izloženi nemilosti i pokajanju zbog izvanjskog zla. U razvoju čovječanstva ovi su nepodudarni svežnjevi tako zajedno vezani, da se u mučnoj utrobi svijesti, ovi polarni blizanci neprestano bore. Kako su se dakle, oni razdvojili?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)