Preskoči na glavni sadržaj

Moja zelena svjetla

Pronalazim silnu utjehu u crvenom svjetlu na semaforu, i nije me briga što Matthew McConaughey misli o tome. Svakog dana, putem do posla, zaustavi me crveno svjetlo semafora kraj gradske knjižnice. Zastanem, a pješaci i biciklisti me zaobilaze, crveno svjetlo ništa im ne predstavlja. Većina želi samostalno odlučiti o prelasku preko ceste, želi imati sve pod kontrolom. Mene, pak, opuštaju crvena svjetla - napokon nije sve u mojim rukama, napokon netko drugi donosi odluku o najsigurnijem trenutku za prelazak bučne prometnice, nekome mogu povjeriti svoje brige. Zašto je to u životu tako teško učiniti?

Od svih  knjiga na polici moje sestre, izabrala sam "Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom" za čitanje. U njoj novinar Peter Seewald, koji za sebe kaže da nije osobit katolik, 2016. razgovara s Benediktom XVI. o moći, o kraju njegovog pontifikata, o izazovima s kojima se, kao i svaki vjernik, suočavao tijekom života (zanimljivo, Peter Seewald bio je ateist kad je upoznao Josepha Ratzingera, ali brojni susreti s njim, zabilježeni u knjigama "Sol zemlje" i "Svjetlo svijeta", doveli su do njegovog obraćenja).

"S velikom moći dolazi velika odgovornost" princip je Petera Parkera koji sam prisvojila kao vlastiti postulat, i zaista mi je bilo zanimljivo čitati o načelima kojima se u svom pontifikatu vodio moćni poglavar Katoličke Crkve. Papa emeritus, čovjek u posljednjim godinama svog života, s nježnošću se prisjetio svojih roditelja, opravdavajući njihovu strogost kontekstom u kojem su živjeli. Iako je odrastao u strogom kućanstvu, upravo roditeljima je dugovao svoj svećenički poziv jer su u njega usadili ljubav prema Kristu. Rođen 1927., mladi je Joseph Ratzinger unovačen u Drugom svjetskom ratu, a svoj poziv osjetio je baš u zatočeništvu. Zaređen je zajedno sa svojim bratom, a njegovo je svećeništvo oduvijek bilo isprepleteno s profesorskim pozivom. Volio je pisati, poučavati, istraživati, a tijekom čitanja ove knjige bit će jasno čak i onima koji nisu ni filozofi ni teolozi da je riječ o velikom teologu kojeg je s razlogom papa Ivan Pavao II. toliko cijenio.


"...duboko su mi u dušu prodrle i duhovne vježbe prije našeg đakonskog i svećeničkog ređenja - trenuci sabiranja, molitve, s mišlju na taj veliki trenutak. Iznutra još jednom prolaziš sve životne putove, iznutra se sabireš, otvaraš i još jednom sebi postavljaš pitanje: jesam li dostojan, jesam li sposoban?"

U ovoj knjizi Benedikt XVI. s Peterom Seewaldom govorio je o Drugom vatikanskom saboru, o radu u Kongregaciji za nauk vjere, o skandalima u Crkvi, o razrješenjima u Crkvi, o pravnoj reformi koju je bilo potrebno izvršiti da bi se ojačala zaštita žrtava spolnih zlostavljanja, o novoj evangelizaciji, o tri knjige o Isusu koje je napisao, o ženi s kojom je živio, raznim zanimljivostima i susretima i o svojoj zadaći tijekom pontifikata - pokazati što vjera danas znači i dati ljudima odvažnost da žive vjeru u svijetu u kojem žive.

"Ali znao sam da me On postavio na to mjesto i da ne će dopustiti da padnem."

Nakon napuštanja službe koja mu je oduvijek predstavljala i velik teret, Benedikt se nije prestao preispitivati, i pred Bogom i pred samim sobom, i to je ono što je najuvjerljivije u ovom razgovoru. Osvježenje je pročitati da jedan papa govori da je bijedan i malen čovjek koji ne dopire uvijek do Gospodina, da mu psihička slabost priječi da se preda isključivo molitvi i kontemplaciji, da se pita zašto postoji toliko zla, da shvaća da je toliko toga učinio pogrješno - da, zamisli, nema odgovore na sva pitanja. Te su me riječi najviše šokirale jer od suvremenih crkvenih otaca očekujem savršenstvo, očekujem apsolutnu vjeru, očekujem stopostotnu poniznost, a Benedikt, na kraju svog životnog puta, otkriva da je sve što ima pouzdanje u Božju prisutnost i milosrđe.

"Ako nešto ne razumijem, to nije zbog toga što bi bilo pogrješno, nego zato što sam ja premalen za to."


Zanimljivo mi je bilo čitati o svemu što je oblikovalo Benediktov katolicitet (ne bismo li svi trebali biti iskre u ovom svijetu?) i otkrivati koja je bila njegova vizija Crkve. Ozbiljan i strog u svom nauku, papa u miru gajio je neobičan optimizam glede Crkve u novom tisućljeću. Iako se ponekad njegovi odgovori čine diplomatskima (posebno glede bogatstva Vatikana, ali i skandala koji su potresali Crkvu tijekom njegova pontifikata - istina je između njega i Boga), čitatelja nakon čitanja ovih redaka obuzmu nada i milost - nikad nije kasno za učenje, na kraju će sve biti dobro, veliki će biti oni koji se umanjuju, u slavi će zasjati oni nepokolebljivo otvoreni prema Božjoj providnosti, oni koji vjeruju da na svom putu nisu sami, da Netko brine o njihovim koracima, brine o njihovoj sigurnosti. 

Hm, čudno je to sa semaforima - o čemu god ti razmišljao stojeći pred crvenim blještavilom koje zasljepljuje, koliko god ti sporo prolazile sekunde u svijetu koji te ne razumije, koliko god uživao u rutini, grozio se promjene i koliko god te prometna kakofonija uznemiravala, kad tad upalit će se zeleno svjetlo, a ti ćeš morati pružiti korak, odvažno, vjerujući da si na pravom mjestu u pravo vrijeme i da te Netko raširenih ruku čeka na drugoj strani.

"Mislim da je opasno za mlada čovjeka kada tako jednostavno ide od cilja do cilja i posvuda prolazi s pohvalama. Tada je dobro da iskusi svoje granice. Da ga malo zahvati i kriza. Da pretrpi i negativnu fazu. Da prepozna sama sebe i vlastite granice. Da ne ide jednostavno iz pobjede u pobjedu, nego da tu budu i porazi. To je potrebno čovjeku kako bi naučio ispravno procjenjivati sama sebe, nešto i podnijeti te misliti zajedno s drugima. To jednostavno znači da ne smije prosuđivati brzo i s visoka, nego drugoga pozitivno prihvaćati i u njegovoj muci, s njegovim slabostima."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...