Posudila sam njezin roman "NW" prije nekoliko godina, ali mislim da ga nisam dovršila. U svakom slučaju, nisam ga zapamtila i nisam čitala njezina djela otada, ali sam je redovito slušala kako govori. Profesorica Zadie Smith melem je za uši, a najviše mi je u sjećanju ostao razgovor (link) u kojem tako lijepo progovara o isključivosti na koju nas osuđuje društvo, pa čak i književnost. "U tišini svoje sobe, ja doista ne znam tko sam ja" njezina je rečenica o kojoj razmišljam posljednjih godinu dana. Nije li to divna misao - ne znam tko sam uistinu, i ne moram znati, a istodobno, tako sam sve...
Zadie Smith kulerica je odrasla u Londonu, u neimaštini, ali okružena kojekakvim getaninima, a identitet, različitosti i sličnosti česta su tema njezine proze. Svoj treći roman, "O ljepoti", napisala je nadahnula romanom "Howard's end" pa ovdje, kao i u djelu E. M. Forstera, kao protagoniste nalazimo članove dviju disfunkcionalnih obitelji u konfliktu.
Roman započinje e-mailovima koje najstariji od Belseyeve djece, Jerome, šalje svom ocu, Howardu Belseyu. Jerome privremeno boravi u Londonu, kod Howardovog zakletog neprijatelja, Montyja Kippsa. Iako su obojica povjesničari umjetnosti, Howard i Monty su suprotne su strane istog novčića - testosteronskog novčića. Howard je liberalni bijelac odrastao u Londonu, ateist koji je sklon "falscificiranju svoje prošlosti", koji najviše od svega cijeni sebe, dok mu obitelj predstavlja modni dodatak. Monty je "samodopadni konzervativac" podrijetlom iz Trinidada, licemjerni kršćanin čija djeca i supruga su se odavno odmetnuli od njega, a da on toga nije ni svjestan. Možda muškarci jesu glavna tema ove all-over-the-place-priče, ali pokretačka snaga ovog romana njihove su žene - Carlene i Kiki - koje se, usprkos antagonizmu njihovih muževa, sprijateljuju i jedna drugoj predstavljaju podršku i inspiraciju u teškim vremenima. Kad jedna od njih izgubi bitku sa životom, a druga se uhvati u koštac s općepoznatom činjenicom da joj suprug nije vjeran, doći će vrijeme odluke - zakriliti svoju obitelj, odnosno ono što je od nje ostalo, ili raširiti krila i otisnuti se u nebo.
"Sve što radim, radim tijelom. Čak je i moja duša napravljena od sirovog mesa. Istina je u licu, kao i bilo gdje drugdje. Mi žene znamo da su lica prepuna značenja. Muškarci imaju taj dar da se pretvaraju da tome nije tako. I otud dolazi njihova moć. Monty jedva da zna da uopće ima tijelo!" Nasmijala se i stavila ruku na Kikino lice. "Ti imaš prekrasno lice, na primjer. I u trenutku kad sam te vidjela znala sam da ću te zavoljeti." Luckastost rečenog učinila je da se i Kiki počne smijati."
Zadie Smith je literarni impresionist - definitivno ima originalne kriterije za promatranje ljudskih lica, ali nisam ostala impresionirana. Čitala sam ovaj roman nevoljko, kao zadatak koji mi je povjeren (što i jest - jer bio je ovomjesečni izbor mog čitateljskog kluba). Nije riječ o pizzicato tekstu - ovdje ima rečenica koje bi se mogle izostaviti, izjava koje ne govore ni o kojem od likova, i njegova me nesavršenost i eklektičnost provocirala (ni prijevod nije baš pomogao), ali naposljetku, mislim da to i jest stil koji Zadie Smith svojata. Njezini su romani društvo u malome - neuredno, polarizirano, opterećeno prošlošću, podrijetlom i klasom. Njezini su likovi prekriveni slojevima njezinog životnog iskustva, umotani u neobičnu ironiju, pa ova knjiga jest dobar izbor za raspravu - harlekinski postupci likova postaju egzaktniji tijekom razgovora o njima, dok konačni sud o "O ljepoti" svaki čitatelj mora donijeti sam.
Mozgala sam dugo o tom naslovu, pitala se je li u potpunosti promašen, i tek sjedeći sa svojim ženama, s kojima svakog drugog ponedjeljka u mjesecu razgovaram o knjigama, shvatila sam o kojoj ljepoti Zadie Smith govori. Zadie Smith duhovita je žena, a ovim se naslovom ruga razmetljivim povjesničarima umjetnosti koji nisu sposobni primijetiti ljepotu u svojim životima. Čovjek može tražiti ljepotu u umjetničkim djelima - neprestano je tražim - ali takva je potraga uzaludna ako ne umije od svog života učiniti umjetničko djelo vrijedno divljenja, vrijedno čuvanja od tuđih očiju. Lijepo je izgubiti se u knjigama, ali još je ljepše okružiti se živopisnim licima dobrih žena čije riječi grle i griju naše strahove i našu malodušnost još danima nakon susreta. Usudila bih se reći - u tim licima leži sva ljepota.
"Ja se nikad ne pitam za što sam živjela", rekla je Carlene snažno. "To je pitanje za muškarca. Pitam se za koga sam živjela."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)