Preskoči na glavni sadržaj

Pet knjiga za Bubu

Moje sestre nisu tipična ženska čeljad, no siree! Ne bih ih čak svrstala ni u prosječne ljude, jer ne poznajem nikoga tko im je nalik. One imaju čudne navike, nepristupačne karaktere i sulude ideje - ja sam ih naučila svemu što znam, a ostatak su same updejtale.

"Imam ideju, reć' ću ti kasnije!" šapnula mi je na uho ova srednja, ova koju sam dobila za svoj četvrti rođendan, i to tijekom misnog slavlja. Dok sam ja, umjesto o evanđelju, razmišljala odnosi li se ta ideja na smisao života (ili bar mog života), na sutrašnji ručak ili, pak, misao vodilju za pisanje epskog romana, ona je skrušeno slušala svećenikove riječi. O čemu ona razmišlja, da mi je znati. Njezino povjerenje u Boga njezin je najbolji dio, ali meni je nedokučiv, jedina stvar koju mi riječima ne može opisati ova izrazito grlata i brbljava žena.

"Želim da mi za rođendan na blogu napišeš preporuku za čitanje, i to pet knjiga s tvoje police", rekla je na izlasku iz crkve. S obzirom što je za svoj rođendan poželjela najmlađa od nas (btw, ima li tko iskustva s uklanjanjem pjega žutim laserom?), ovom željom i nisam bila iznenađena.


"Je l' ti bitnija fabula ili jezik?" tražila sam vodstvo. "Bitna mi je priča, ne toliko jezik", uputila me. Hm. Ne znam zašto sam ju uopće to pitala kad na policama imam kolekciju romana u kojima se ne događa bogzna što, a koji su mi dragi zbog vješte igre s riječima kojoj se odaju njihovi autori. Zato, sestro, budeš ti pročitala "Hamneta" (duža recenzija), poetičnu fikciju o životu Shakespearove obitelji, koju je napisala one and only Maggie O'Farrell. Kud je ona jedna od mojih omiljenih autorica, tud još piše o Velikom Bardu, koji zanima svakog profesora engleskog jezika, što moja sestra, između ostalog, i jest. Slaaam dunk!

"A čiju književnost bi izabrala, da baš moraš birati? nastavila sam s pitanjima. "Britansku, američku...", slegnula je ramenima, a ja sam zadovoljno protrljala dlanove. Naime, već me par mjeseci na polici čeka "Tessa iz porodice D’Urberville" s podnaslovom "Čista žena", roman velikog britanskog pisca Thomasa Hardyja, koji ima valjda milijun stranica papirusa (izdanje iz 1961.) i koje ću pročitati samo ako pronađem nekoga tko bi bio moj reading buddy. Priča je to o djevojci iz engleske provincije koja me podsjetila na uzoritu "Jane Eyre" (duža recenzija) u kojoj smo obje uživale. Sistaaa', will you be my reading buddy?

Guilty pleasure moje sestre je K-pop, ona voli te ljepuškaste korejske boy bendove od 25 članova više od rođene sestre (koja ju, dok s njom gleda koncert Stray Kidsa, gnjavi raznim pitanjima)! Nažalost, nemam u vlasništvu nijednu knjigu korejskog autora, iako mi je nekoliko ljudi preporučilo "Molim te, pazi na mamu", pa ću joj preporučiti istočnjački next best thing (ovo vjerojatno nije politički korektno, ali tak' je) - "Tisuću ždralova" (duža recenzija) japanakog nobelovca Yasunarija Kawabate. Sugestivan tekst elegičnog tona o ceremoniji čaja i okrhnutim šalicama svidjet će se svakoj duši koja nije prilagođena ovom svijetu, pa i mojoj sestri.


Moja sestra obožavateljica je duhovne literature i moj duhovni savjetnik, ali nema knjige iz tog "žanra" koju bih ja njoj mogla preporučiti, nisam dostojna. Zato ću joj preporučiti knjigu obraćenika na katolicizam, Oscara Wildea, koju mi je poklonila naša baby sister - "De profundis" (duža recenzija). Riječ je o pismu koje je Oscar Wilde pisao svom ljubavniku tijekom boravka u zatvoru zbog nepristojnog ponašanja, a čitajući ga, čitatelj bio mogao doživjeti prosvjetljenje, pjesnički ushit i euforiju čovjeka koji voli, koji oprašta. Dušu dalo za naše filozofske rasprave o vjeri i homoseksualizmu za nedjeljnim ručkom (sorry, mama).

"Za razliku od mene, čitaš puno domaćih autorica...", rekla je. "Bi li ih i ti čitala?" "Bih!" Zato, kao šećer na kraju, izabrah "Kud si krenula?" Nastje Kulović, spisateljice čije su mi rečenice neodoljivo privlačne, koju već smatram prijateljicom. "Kud si krenula?" njezin je debitantski roman koji se čita s velikom pažnjom i poštovanjem, jer riječ je o istinitoj priči jedne obitelji u čiju svakodnevicu je ušetala Gospođa Multipla Skleroza (duža recenzija). Prije svega, ovo je priča o nama, o sestrama, o ulogama koje su im dodijeljene, o licima koje pokazuju jedna drugoj, o ranama koje kriju i o ranama koje pokazuju - sestrinska ljubav najkompliciranija je od svih ljubavi, ponekad mi se čini. 

Volim te, Bubo, nek ti je sretan rođendan!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...