Preskoči na glavni sadržaj

Knjiga kao nagrada, da ne kažem naknada

Nisu moji starci u kući imali knjige. Ma nisu imali ni police za knjige - u silnim vitrinama oduvijek su držali čaše za vino i šampanjac iz kojih se nikad nije pilo i špajz servise koje su dobili od raznih tetki i strina u svojim svatovima. Onih par knjiga, koje moja mama posjeduje, drži se povrh bifea kojeg su, kao arhaični komad DIK-ovog namještaja, smjestili u spavaću sobu. Ondje je onih pet knjiga o povijesti Hrvata koje je napisao Vjekoslav Klaić, metar indigo plavih knjiga Branka Ćopića, par knjiga Janka Matka, knjiga Phila Bosmansa koju su moji dobili na dar od patera Železnjaka i iz koje mama vazda prepisuje rečenice kad ispisuje čestitke kojekakvim mladencima u našoj familiji. Tu su Kozarci, "Salaš u malom ritu", pohabani primjerak "Heidi" koju je moj djed dobio za zasluge u vojsci, knjiga Petra Janjića-Tromblona, Mara Švel-Gamiršek, Zagorka, Vera Erl, Matanovićka i Šojatica. Nije to velika zbirka, ali oduvijek mislim da puno govori o mojoj mami, o onome u što vjeruje, o onome što joj je važno. Po uzoru na nju gradim i svoju biblioteku, nadajući se da će mojoj djeci moje police biti mile i lijepe, ne samo estetski, nego onako kako su meni mile police moje mame.

Nisam knjige nikad kupovala naveliko, one su oduvijek bile poslastica kojom bi se počastila u posebnoj prilici (nisam škrta, nego štedljiva, takvu me mater naprav'la). Za vrijeme studija uopće nisam knjigama poklanjala toliko pažnje - poslije položenog ispita, navratila bih u antikvarijat Ezop pa s par kuna u džepu kopala po glazbenom kutku (otud moje ploče Joan Baez i onaj čudni CD Greatful Deada). Prva knjiga kojom sam se odlučila nagraditi (iz vlastita džepa) bila je "Posljednje predavanje" profesora Randyja Pauscha, za kojeg sam saznala pobožno prateći Oprah Show. Svojevremeno sam bila opsjednuta ovim američkim sveučilišnim profesorom koji je bolovao od raka gušterače i koji je, znajući da mu je ostalo tri mjeseca života, održao predavanje na kojem je svojim studentima, a i svojoj djeci, htio reći ponešto o načelima po kojima je mislio da vrijedi živjeti. Nakon gotovo godinu dana pripreme, u rujnu 2013. moja prijateljica Marija i ja smo unajmile smo stan blizu zagrebačkog Zrinjevca i provele tri dana pišući pisani dio pravosudnog ispita na pravnom fakultetu. Većina događaja iz tih dana isparila mi je iz glave pod utjecajem nervoze i umora, ali ostalo je "Posljednje predavanje", opreza radi, kao podsjetnik da akademski uspjeh ne jamči sreću, da je čovjek sazdan od snova i ljubavi, a ne od diploma i materijalnih stvari, a da nijedna karijera ne može čovjeka ispuniti onako kako to može obiteljski život.


Pravosudni ispit uvelike je utjecao na moj život. Da bih stekla uvjete za njegovo polaganje, preselila sam se na drugi kraj zemlje, u Šibenik, i živjela ondje samotno (društvo mi je većinu vremena pravila tek mizerija od plaće sudačkog vježbenika). Nakon položenog pravosudnog ispita, pojavila se prilika da se kao državni službenik premjestim na osječki sud. Spakirala sam se i bila spremna za odlazak, ali poželjela sam iz Šibenika ponijeti knjigu "Stari Šibenik" Milivoja Zenića, koju sam često posuđivala u gradskoj knjižnici. Nisam ju pronašla u knjižari, a alternativa je bila Brešanova "Katedrala", fiktivni roman o gradnji prelijepe Katedrale svetog Jakova, građene više od sto godina, isključivo od kamena, bez vezivnog tkiva. Samo ću to ponijeti iz grada koji mi je zadao velike muke, bila sam uvjerena. Za oproštaj mi je mentorica poklonila šibenski bagatin (ja sam njoj poklonila "Unterstadt" Ivane Šojat, jedini osječki suvenir za koji sam znala), stanodavci su mi naknadno u Osijek poslali repliku šesnaeste glave na drugoj apsidi katedrale (Brešan drži da je riječ o lijepoj Jeleni, kćeri Jurja Dalmatinca, graditelja katedrale), a kad sam rodila naše prvo dijete, muž mi je poklonio predivne naušnice u obliku šibenskih botuna. Našu smo kćer nazvali Franka, i naposljetku se činilo da sam iz Šibenika ponijela štošta - uspomene na šačicu dobrih judi, posložene prioritete, brojne suvenire i Brešanovu "Katedralu".


Da mi je netko rekao da ću nakon pravosudnog ispita morati ponovno provesti nekoliko mjeseci nad knjigom, rekla bih mu da je lud k'o šiba. No, tako je bilo - dok sam bila trudna s našim Jurjem, pripremala sam se za završni ispit za pravosudne dužnosnike - ispit kojim sudski savjetnik stječe uvjet za imenovanje na mjesto prvostupanjskog suca. Onakva luda, iscrpljena i poprilično hormonalna, nakon položenog ispita se nisam počastila knjigom, ali postavši viši savjetnik, uputila sam se u Školsku knjigu. Izabrala sam zlatno (volim zlatne detalje na dekoracijama, a obožavam pjesmu Roberta Frosta "Nothing gold can stay" i "Stay gold" First Aid Kita) izdanje Šenoinog "Zlatarovog zlata", kao zalog za budućnost. Ova knjiga predstavlja jedan od najvećih propusta učinjenih za vrijeme mog školovanja - naime, nisam ju nikada pročitala, odnosno, imat ću priliku u njoj uživati u zrelijoj dobi, kak' se uzme. Još uvijek stoji na polici, čeka svoju priliku, podsjeća na prolaznost (davno je bila ta lektira), ali i na likove koje još nisam upoznala, ulice kojima još nisam kročila, pustolovine i iznenađenja koja me tek čekaju. Ne shvaćaj život preozbiljno, ne spuštaj se nikada na zemlju, ali ne gledaj svijet svisoka, govori mi my precious "Zlatarovo zlato".


Ovih dana ponovno sam blagoslovljena uspjehom na poslovnom planu (Bože, zvučim kao astrolog) i iako čitava stvar još nije ni službena, požurila sam si pokloniti knjigu koja će me podsjećati na ovaj trenutak (za rođendan sam dobila poklon bon u knjižari Nova, nije do mene). Svoje nesigurnosti i nemire u posljednje vrijeme liječim poezijom i poželjela sam si upravo Rupi Kaur i njezinu zbirku "sunce i njeni cvjetovi" za ovu priliku. Internet pjesnikinja poznata je po pjesmama o snažnom ženskom tijelu i ženskom duhu, ali meni su najdraže neobične rečenice koje je istkala o snazi, o zajednici, o podršci, o korijenima, o rastu - čisto srce lakše podnosi odgovornost, ne kaljaj ga vremenom, čitam između Rupinih redaka. 

"zapamtite tijelo
svoje zajednice
udahnite ljude
koji su vas oblikovali
vi ste postali vi
ali oni prije vas 
utkani su u vas"

                      Rupi Kaur


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...