Rijetko se događa da, nakon što pogledam film, poželim pročitati njegov književni predložak. Ali, nakon što sam pogledala "Na Zapadu ništa novo" (2022), živo me zanimalo kako je Erich Maria Remarque, Nijemac živopisnog imena i životopisa, koncipirao knjigu po kojoj je snimljen dramatični film koji prati nekoliko perspektiva, a čija glazba i režija su na mene ostavili dojam. Naravno, morala sam pribaviti staro izdanje ovog romana iz 1966. (izdavač Otokar Keršovani), koje izgleda kao da je prošlo sito i rešeto, a kad sam uvidjela da je ovaj klasik uglavljen u svega 190 stranica, mom čuđenju nije bilo kraja.
"Nalazimo se devet kilometara iza linije fronta", rečenica je kojom - s neba pa u rebra - započinje priča Paula Bojmera (moje izdanje pisano je "po Vuku", pa ću ja i ovaj osvrt pisati tako). Punih želudaca, nekoliko se njemačkih vojnika primirilo na improviziranim klozetima usred livade na zapadnom frontu. Oni čitaju pisma svojih najmilijih dok vrše nuždu (figurativno i doslovno), još uvijek neiskvareni i naivni, spremni dati živote za svoju domovinu (ali ne i državu?). Paul je ondje sa svojim razrednim kolegama - neki od njih još uvijek sa sobom vuku školske udžbenike, hvataju priliku za ponavljanje gradiva, jer rat će se uskoro okončati pa si valja priskrbiti neko zanimanje. Paula odlikuje djetinja neustrašivost zbog koje čitatelju brzo priraste k srcu - iako vojnik, on još uvijek umije prepoznati ljepotu cvijeta i uživati u milom zvuku pčela na livadi. Njegovo prvo lice jednine izrazito je razumno i uvjerljivo (jasno je k'o dan da autor piše iz osobnog iskustva) - čitatelj mu se smjesta ili predaje ili donosi odluku da se ne upušta u čitanje ovog romana. Jer moglo bi biti pogubno, za sve uključene.
Dok prepričava anegdote svojih suboraca, u Paulovu glasu počinje se nazirati ogorčenost, strah, pa i očaj - on sazrijeva čitatelju pred očima. Shvaća da su prevareni - da su im autoriteti u redengotima govorili o služenju državi kao o nečemu najvišem, iako su oni su saznali "da je strah od smrti najviši", jasno mu je da će o njima kao o kukavicama ili dezerterima govoriti oni koji na ratištu nisu ni bili.
"Gvozdena omladina!" Omladina? Nijedan od nas nema više od dvadeset godina. Ali mladi? Omladina? Već odavno je svršeno s tim. Mi smo stari ljudi."
"Gledam svoje čizme. Velike su i glomazne, hlače su uvučene u njih; kad čovjek ustane izgleda debeo i snažan u tim širokim čunkovima. Ali kad idemo na kupanje i svučemo se, odjednom naše noge i naša ramena postaju tanka. Tada više nismo vojnici nego skoro djeca i teško se može povjerovati da smo u stanju da nosimo ranac. Neobično je to kad smo goli: postajemo civili pa se skoro tako i osjećamo."
Suočen s gubitkom drugova, Paul promišlja o svom životu, svojoj mladosti, i svojoj upropaštenoj budućnosti. On drži da stariji vojnici lakše podnose rat, jer ga shvaćaju kao prekid života kojeg su poznavali, dok oni, omladina, koju "nisu još uhvatili korijena", ne poznaju ništa od života koji su živjeli. Gertrude Stein je možda prva Hemingwayevu svitu nazvala "izgubljenom generacijom", ali Remarque je taj koji je najpreciznije opisao njihovu izgubljenost, približio je nama, koji konjske krikove na ratištu, vatromet na horizontu, topovske groznice i mrtva uplakana lica u blatu ne mogu ni zamisliti zavaljeni u svojim naslonjačima. Poslije borbe Paul pada u neku vrstu transa - tiho se prisjeća drvoreda starih topola koje je volio kao dijete, pod kojima je provodio dane s prijateljima. Obuzme ga tuga jer se takva bezbrižnost ponoviti neće - beznadnost je gotovo opipljiva u ovom dijelu teksta, manje podnošljivija nego prikaz otvorenih rana i zvuk škrgutanja zubi proždrljivih štakora koji vojnicima otimaju hljeb.
"Mi nikad nismo bili pretjerano nježni u porodici. To nije običaj kod siromašnog svijeta, koji mora mnogo da radi i koji ima mnogo briga. On čak tako nešto ne može ni da shvati, on ne voli da suviše uvjerava u nešto što je već poznato. Kad meni majka kaže "mili moj dečko", to je isto toliko kao kad koja druga kaže ne znam šta. Ja znam da je ona tegla kompota od jagoda već mjesecima jedina u kući i da ju je majka sačuvala za mene, kao i biskvite koje mi pruža i koji su već ustajali. Sigurno ih je dobila nekom zgodnom prilikom i odmah sačuvala za mene."
Zavoljela sam Paula - on je uglađeni, smireni momak, njegov glas ne dršće, jer on nije uplašen, nego se neprestano nalazi u nevjerici, negdje između jave i noćne more. Moram priznati, čitala sam ovaj roman distancirana sve do Paulovog povratka kući na dopust - ne pretjerujem kad kažem da sam suzama smočila list na kojem se mladi vojnik sastaje sa svojom boležljivom majkom. On glumi stamenog ratnika, a zapravo je dječak željan utjehe, zaštite, ljubavi (Ne svodi li se život uvijek na to - na vječitu borbu lica koje glumi neustrašivost i stisnutih usnica preplašenog djeteta željnog zagrljaja?) Od čega su sazdane duše mladih vojnika, hoće li pokleknuti pod vremenom koje se neumorno tare o njihove snove, odnoseći zauvijek žar njihove mladost?
Vrijedi li boriti se za život, čak i kad se život svede na prosto disanje? - pitanje je koje sam si postavljala čitajući ovaj, po mom mišljenju, najljepši antiratni roman ikada napisan. Svaka Paulova riječ, svaki Paulov zarez, i svaka Paulova točka jasno progovaraju, poput mantre nad krvavim poljima besmisla ("Na frontu nema tišine.") - bez obzira na sve - vrijedi. Itekako vrijedi.
"- Rat nas je pokvario za bilo šta. Ne želimo više da osvajamo svjetove. Mi smo bjegunci. Bjegunci od sebe. Od vlastitog života. Imali smo osamnaest godina i počinjali da volimo svijet i život; ali smo morali da pucamo na njih. Prva granata koja je udarila raznijela je naše srce. Mi smo odvojeni od rada, aktivnosti i progresa. Ne vjerujemo više u to; vjerujemo u rat."
"Čovjek može da podnosi strahote sve dok samo savija glavu pod njima, ali ubijaju ako se o njima razmišlja."
"Pa čak i kad bi nam vratili taj kutak iz naše mladosti, ne bismo više znali šta ćemo s njim."
Fotografije sam snimila prošlog vikenda, u prigorskom mjestu Preseka.
Nisam mogla odoljeti ovom zlatnom polju, i bistrom nebu.
💗
OdgovoriIzbriši