Preskoči na glavni sadržaj

Dolce vita DIY

Za moje idealno putovanje nisu potrebni ni putovnica ni prometno sredstvo - potrebno je samo okrenuti stranicu knjige koja me čekala na polici gradske knjižnice. Samo jedna stranica i ja mogu lizati gelato na Španjolskim stubama kao Audrey Hepburn, kupati se u fontani Trevi kao u Fellinijevom filmu (kome lažem, nikad ja ne bih tako remetila javni red i mir!), naručivati un espresso (per favore) ili uživati u pizzi Liz-Gilbert-style, jer Italija mi je često guilty pleasure destinacija - bar posredno, putem umjetnosti.

I moje Vinske mušice nedavno su poželjele otputovati u Italiju - najprije gledajući Jane Fondu i njezino vremešno društvo u drugom nastavku filma Book club, a onda i čitajući američki bestseler iz devedesetih. Kad je "Pod suncem Toskane" objavljena, izdavač je, iznenađen, nazvao autoricu Frances Mayes i rekao: "Roman se prodaje nevjerojatnom brzinom, vjerojatno zbog naslovnice!" Autorica mora da je bila polaskana ovim komplimentom, a izdavač mora da se šokirao još više kad je holivudska redateljica poželjela memoare dotad nepoznate sveučilišne profesorice i pjesnikinje pretvoriti u film s Diane Lane u glavnoj ulozi. Iako film prikazuje priču razvedene žene koja renovirajući talijansku vilu želi obnoviti vlastiti život, pa se, naravno, zaljubljuje u Talijana, na samom početku romana jasno je da je život real-life Frances Mayes bio nešto drugačiji...



"Zar ne bi bila ludost ne kupiti tu ljupku kuću po imenu Bramasole?"

Naime, nakon kraha prvog braka, već sredovječna autorica započela je ljubavnu vezu s Edom, također sveučilišnim profesorom, koji je dijelio njezinu očaranost Italijom. Nakon što su godinama na godišnjem odmoru običavali iznajmljivati kuće u Italiji, poželjeli su jednu takvu u svom vlasništvu, a izbor je pao je na dvjesto godina staru vilu u ruralnoj Cortoni - poznatu pod imenom Bramasole (tal. čeznuti za suncem). Ideja se činila divnom u teoriji, ali talijanski (i poljski) majstori su nonšalantni, vrijeme je u Italiji relativan pojam, i Mayesovima postaje jasno da će popravak njihovog gnijezda potrajati.

"Zašto mi se ta zadaća čini zabavnom, dok prepravci u mojoj kuhinji u San Franciscu izazivaju duboki potres u mojoj duševnoj ravnoteži?"

Frances Mayes zanimljiva je žena koja pažnju poklanja sitnicama i koja, tipično američki, umije napisati odu patlidžanu i jajima s talijanske tržnice. Pišući o staroj kući i njezinim nekadašnjim zamišljenim stanovnicima autorica nas poziva u svoj uzbudljivi, novi život, u kojem ona "postoji u nekoj drugoj inačici", pa nam se čini da ljeto u Bramasoleu traje vječno. Uživanje u erotičnim breskvama s mascarponeom i mrvicama amaretti keksa, dozrijevanje smokava, uređivanje vrta uz zvuke zrikavaca, ispijanje prosecca pod brajdom vinove loze - sve se to čini čarobnim u ovoj potrazi za mjestom pod suncem. Možda pisanje o talijanskom ferragostu i nije težak zadatak - nije Mayes toliko vješt pisac koliko su toskanski čempresi prikazani u raznim medijima učinili svoje - ali Frances se ipak mora priznati umirujući učinak strastvenog književnog adagija zbog kojeg će čitatelj, kojem mediteranska-pomalo-atmosfera odgovara, posegnuti i za nastavkom ovog romana. Ukratko, ova knjiga bit će vam ili dosadna ili meditativna, ovisi o vašem karakteru i raspoloženju.  Kad moja mater pod slavonskim nebom (čitaj: nepodnošljiva sparina u kombinaciji s komarcima) upali kosilicu (ili/i trimer) i dva dana provede koseći dvorište puno voćaka i cvijeća, dok ćaća okolo šetucka i kiducka zaperke, svi se bojimo da će izdahnuti od teške fizikalije koja podrazumijeva svakakve psovke na račun trave koja raste k'o lblesava, ali hej, kad to isto rade Francis i Ed, u Toskani! - onda je to romantika, mia carina!

"Mislim da za većinu Talijana vrijeme protječe sporije nego za nas. Čemu žurba? Nakon što se sagradi, zgrada će stajati dugo, jako dugo, vjerojatno tisuću godina. Dva tjedna ili dva mjeseca više-manje nije bitno."


Poželjela sam poći u passaggiatu, sresti poznata lica na piazzi, popiti naprstak espressa, gestikulirati do mile volje i saditi oleandre, komorač i lavandu, živjeti negdje gdje prošlost živi rame uz rame sa sadašnjošću, a ponajviše sam poželjela živjeti ležerno kao Talijani - ne shvaćati život tako ozbiljno. Čitajući, razmišljala sam o putovanjima i odredištima i shvatila da mi je žao što Hollywood nije prepoznao koliko je Ed bitan u cijeloj Francesinoj priči pa ga je zamijenio mlađahnim talijanskim galebom. Dijelovi teksta u kojima Frances govori o Edu koji se u Italiji pretvori u drugog čovjeka, koji pije slatki espreso naiskap i vozi kao Alberto Ascari, a uvečer čita o kompostu i obrezivanju voćaka, najmiliji su mi. Možda Frances voli Bramasole, gleda ju kao kuću koja štiti njezine sanjarije, ali mislim da nije talijanska vila njezino mjesto pod suncem - njezino utočište je taj samozatajni profesor koji ju voli dovoljno da bi s njom tri godine vlastitim rukama na godišnjem odmoru, k tome, obnavljao kuću Bogu iza nogu. Čini se da će se ponekad ljudi usuditi otisnuti na pučinu misleći da traže svoje nutrine, a često će shvatiti da nisu tražili ono skriveno u sebi, nego su čeznuli za prepoznavanjem samog sebe u drugom čovjeku. 

"Ja raj zamišljam kao dvosatni objed s Edom."


"Mogli biste pomisliti da ste gotovi sa starim kućama," kaže nam Primo, "ali one nikada nisu gotove s vama."

Nakon golemog uspjeha "Pod suncem Toskane", Frances je postala počasna građanka Cortone  i napisala nastavak - memoare "Bella Toscana" (a knjige o Italiji piše i dan danas). U nastavku nam Frances daje do znanja da je Bramasole postala polazišna točka, i sigurna luka, za putovanja njezine obitelji po Italiji. U Edovom društvu Frances posjećuje Siciliju i uživa u sicilijanskim specijalitetima (kao i u "Pod suncem Toskane", velikodušno ih dijeli sa čitateljima), Veneciju i njezinu "preuzvišenu vodu", upijajući svoje prvo proljeće u Italiji, uvjerena da joj talijanska ležernost nikad neće dosaditi. Knjigu nisam dovršila - Frances Mayes odveć je vješta u smirivanju mojih nemira pa me malo i uspavala - čekaju me druge pustolovine, s istim odredištem, doduše, jer Italija...

"A kad negdje stignemo, putovanje u srce tame na dnu naše duše započne ili ne započne."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...