Preskoči na glavni sadržaj

Đurdanovska potraga za srećom

Volim vlakove. Volim to inzistiranje na voznom redu, volim tu predvidljivost željezničke pruge, volim kad kondukteri treniraju strogoću (vožnja bez karte jest najskuplja vožnja!), volim susrete kojima se čovjek može nadati na peronima. No, željeznica više nije u modi - vrijeme je novac i nitko više ne ovisi o kolodvorskim rastancima i sastancima. Ja sam pomalo staromodna, i s ljubavlju prema vlakovima, i s načelima koji me vode kroz život - a kad si staromodan, putovanja često duže traju. Možda to nije loše, jer putujući stigneš promišljati, maštati, nadati se prosvjetljenju.


Razmišljala sam tako putem od Osijeka do Našica kako sam se lani u ovo doba vozila istim vlakom, prešla isti put - onda sam se opraštala od bake, a ovaj put ću u đurđenovačkoj školi pričati o "Kad je moja prabaka bila mala", koju je ona nadahnula. (Život se odigrava, a mi igri pridajemo značaj.) Nakon Haidtove "Hipoteze o sreći", koja mi je približila laži kojima pribjegava naš um da bi nas uvjerio u nešto i koja me poučila privrženosti i uzajamnosti, u ruke sam uzela hranjive "Meditacije" Marka Aurelija koje sam ukrala sestri s police.

"Ne, nemaš tisuće godina života. Hitnja je tvoje breme. Dok živiš, dok možeš, postani dobar."


Njegova knjiga pisana je samo za njegove oči - nalik je dnevniku u kojem čovjek, stamen i razborit, ohrabruje samog sebe da živi dobrim životom. U njoj Marko Aurelije nekoliko puta naglašava važnost sadašnjeg trenutka, jer ne posjedujemo ni prošlost ni budućnost. On veli da valja težiti dostojanstvenom življenju, ne trošiti vrijeme na ispraznosti, slavu i prolazne užitke. Duboko je uvjeren da je čovjek sretan samo ako živi u skladu s prirodom, neopterećen tuđim sudovima ni stvarima, pravičnog uma, i blage naravi prema svima, čak i prema neotesanima. Ukratko, pišući "Meditacije" Marko Aurelije i sebi i nama, slučajnim čitateljima, otkriva gdje stanuje sreća, odnosno "dobra kob koju određuješ za sebe". Klasik s razlogom, kaže moja sestra, so say I (i divan poklon za svakog tko voli pitku filozofiju).

"Propust da se pročita ono što se zbiva u tuđoj duši rijetko se smatra uzrokom nesreće; no oni koji propuste primijetiti kretnje vlastite duše neizbježno su nesretni."

Đurđenovački Ćiro

"Ne smiješ učiniti ništa nevoljko, sebično, nekritično ili s proturječnim motivima. Ne odijevaj vlastite misli u ispraznu otmjenost ne blebeći, ne petljaj se. Nadalje, dopusti bogu u tebi da bude braniteljem bića koje jesi - muža, zrelih godina, državnika, Rimljanina, vladara; onoga koji je zauzeo svoj položaj poput vojnika koji očekuje da truba oglasi povlačenje iz života, spremna na odlazak, onkraj potrebe za svakom prisegom na vjernost ili ljudskim svjedokom. I potrudi se zadržati vedar duh, kao i neovisnost o vanjskoj ispomoći i spokoju koji su drugi kadri podariti. Dužnost ti je stajati uspravno - a ne držati se uspravno."

#mjestozačitanjeuđurđenovcu

Na povratku kući društvo mi je pravila knjiga iz 2009., "Projekt sreća: zašto sam godinu dana nastojala ujutro pjevati, čistiti ormare, ispravno rješavati sukobe, čitati Aristotela i općenito se više zabavljati" (podnaslov me privukao, priznajem).

Gretchen Rubin, američka pravnica (bila je pomoćnica Sandre Day O'Connor!), blogerica i pisac publicistike, odlučila je godinu dana posvetiti nastojanju da bude sretnija (naše nas misli oblikuju, i stoici kažu). Imala je sve, ali sve češće bivala je bezvoljna, gubila je strpljenje, ali ne i krivnju - poduzetna kakva jest, dala se u istraživanje. Njezini bližnji čudili su se njezinoj potrebi da istražuje osjećaj sreće, a činila se zadovoljnom. I bila je i zadovoljna i sretna, ali osjećala je da nije ispunila svoj potencijal sreće. Ukratko, željela je sreću živjeti punim plućima!
 

Sudeći po Goodreadsu, ovu knjigu ljudi ili vole ili mrze (jer današnje društvo poštuje različitosti, uvažava drugačija mišljenja i ne sudi ljude na temelju predrasuda, ali što o sreći ima pametovati privilegirana bijelkinja čiji je svekar bio dio Clintonove svite!). Meni se svidjela - zbog nje sam poželjela svoje prijatelje pitati jesu li sretni i što sve poduzimaju da bi se osjećali sretno? Svatko ima svoj recept za sreću, a ponekad bismo trebali iskušati i tuđe recepte, dopustiti si inspirirati se.


Znajući da genetika čini 50% u određivanju čovjekove razine sreće, ambiciozno se posvetila pronalaženju ostalih 50%. Istina jest, stotinu je definicija sreće, ali koliko vremena posvećujemo stvaranju svoje definicije tog razvikanog pojma? Jeste li sretni, što je za vas sreća?

"...deprimirani ljudi za sobom imaju jednako mnogo lijepih iskustava kao i drugi ljudi - ali ih se slabije prisjećaju..."

Gretchen je za svaki mjesec u godini postavila ciljeve i smislila zadatke kojima će ih ostvariti. Jednako joj je bilo važno organizirati nered u stanu, prestati se otresati na muža, biti šašava s djecom, postati riznicom obiteljskih uspomena, posvetiti se prijateljima, raditi ono što ju veseli, a ne oni što bi voljela da ju veseli (note to self: pogledati "Junebug" (2005))... Naravno, ako imate zdravstvenih tegoba ili ste u financijskim problemima, nećete posegnuti za ovom knjigom - ali čini mi se logičnim da u nekom mirnodopskom vremenu razmišljamo o onome što nas usrećuje, jer kad dođu teškoće, puštamo teorije i zanemarujemo sve savjete i borimo se, preživljavamo. No, preventiva je bitno - što ako sami sebe poučimo pronalasku sreće? 

"Sretni ljudi su bolji prijatelji, kolege i građani."

Ranije odlaziti na spavanje, baciti suvišne stvari, ne odgađati obavljanje zadataka, počastiti se skromnim luksuzima, pjevati uz jutarnju kavu - odluke su kojima smo svi skloni, pogotovo na početku nove godine. Gretchen objašnjava koje su pogodnosti ostvarenja tih odluka i opisuje svoje iskustvo življenja po tim principima. Njezin se plan čini izvedivim i zabavnim, pogotovo kad se prepoznate u njemu (čitajući ovu knjigu, shvatila sam da sam se ove godine i ja posvetila projektu ostvarenja svog potencijala sreće, samo svoje mic po mic pomake nisam bilježila u tablicama).


Jeste li znali da ćete, ako se ponašate energično, doista i postati energičniji, ili da već šest sekundi dug zagrljaj smanjuje napetost i otpušta oksitocin i serotonin, ili da je važnije kako se par svađa od toga koliko se svađa te da je potrebno najmanje pet pozitivnih bračnih iskustava da se poništi jedna kritika ili neugodan postupak? Sve su ovo tvrdnje čiju istinitost ćutimo, ali ako ste slični Gretchen (i meni), i volite popise i organizaciju, zadovoljnik ste koji od sebe zahtijeva rast, a nisu vam mrski članci tipa "Istraživanja su pokazala...", onda će vas ova knjiga potaknuti na planiranje dobrog života (da parafraziram Evu Longoriju - jer mi to zaslužujemo).

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e