Preskoči na glavni sadržaj

Đurdanovska potraga za srećom

Volim vlakove. Volim to inzistiranje na voznom redu, volim tu predvidljivost željezničke pruge, volim kad kondukteri treniraju strogoću (vožnja bez karte jest najskuplja vožnja!), volim susrete kojima se čovjek može nadati na peronima. No, željeznica više nije u modi - vrijeme je novac i nitko više ne ovisi o kolodvorskim rastancima i sastancima. Ja sam pomalo staromodna, i s ljubavlju prema vlakovima, i s načelima koji me vode kroz život - a kad si staromodan, putovanja često duže traju. Možda to nije loše, jer putujući stigneš promišljati, maštati, nadati se prosvjetljenju.


Razmišljala sam tako putem od Osijeka do Našica kako sam se lani u ovo doba vozila istim vlakom, prešla isti put - onda sam se opraštala od bake, a ovaj put ću u đurđenovačkoj školi pričati o "Kad je moja prabaka bila mala", koju je ona nadahnula. (Život se odigrava, a mi igri pridajemo značaj.) Nakon Haidtove "Hipoteze o sreći", koja mi je približila laži kojima pribjegava naš um da bi nas uvjerio u nešto i koja me poučila privrženosti i uzajamnosti, u ruke sam uzela hranjive "Meditacije" Marka Aurelija koje sam ukrala sestri s police.

"Ne, nemaš tisuće godina života. Hitnja je tvoje breme. Dok živiš, dok možeš, postani dobar."


Njegova knjiga pisana je samo za njegove oči - nalik je dnevniku u kojem čovjek, stamen i razborit, ohrabruje samog sebe da živi dobrim životom. U njoj Marko Aurelije nekoliko puta naglašava važnost sadašnjeg trenutka, jer ne posjedujemo ni prošlost ni budućnost. On veli da valja težiti dostojanstvenom življenju, ne trošiti vrijeme na ispraznosti, slavu i prolazne užitke. Duboko je uvjeren da je čovjek sretan samo ako živi u skladu s prirodom, neopterećen tuđim sudovima ni stvarima, pravičnog uma, i blage naravi prema svima, čak i prema neotesanima. Ukratko, pišući "Meditacije" Marko Aurelije i sebi i nama, slučajnim čitateljima, otkriva gdje stanuje sreća, odnosno "dobra kob koju određuješ za sebe". Klasik s razlogom, kaže moja sestra, so say I (i divan poklon za svakog tko voli pitku filozofiju).

"Propust da se pročita ono što se zbiva u tuđoj duši rijetko se smatra uzrokom nesreće; no oni koji propuste primijetiti kretnje vlastite duše neizbježno su nesretni."

Đurđenovački Ćiro

"Ne smiješ učiniti ništa nevoljko, sebično, nekritično ili s proturječnim motivima. Ne odijevaj vlastite misli u ispraznu otmjenost ne blebeći, ne petljaj se. Nadalje, dopusti bogu u tebi da bude braniteljem bića koje jesi - muža, zrelih godina, državnika, Rimljanina, vladara; onoga koji je zauzeo svoj položaj poput vojnika koji očekuje da truba oglasi povlačenje iz života, spremna na odlazak, onkraj potrebe za svakom prisegom na vjernost ili ljudskim svjedokom. I potrudi se zadržati vedar duh, kao i neovisnost o vanjskoj ispomoći i spokoju koji su drugi kadri podariti. Dužnost ti je stajati uspravno - a ne držati se uspravno."

#mjestozačitanjeuđurđenovcu

Na povratku kući društvo mi je pravila knjiga iz 2009., "Projekt sreća: zašto sam godinu dana nastojala ujutro pjevati, čistiti ormare, ispravno rješavati sukobe, čitati Aristotela i općenito se više zabavljati" (podnaslov me privukao, priznajem).

Gretchen Rubin, američka pravnica (bila je pomoćnica Sandre Day O'Connor!), blogerica i pisac publicistike, odlučila je godinu dana posvetiti nastojanju da bude sretnija (naše nas misli oblikuju, i stoici kažu). Imala je sve, ali sve češće bivala je bezvoljna, gubila je strpljenje, ali ne i krivnju - poduzetna kakva jest, dala se u istraživanje. Njezini bližnji čudili su se njezinoj potrebi da istražuje osjećaj sreće, a činila se zadovoljnom. I bila je i zadovoljna i sretna, ali osjećala je da nije ispunila svoj potencijal sreće. Ukratko, željela je sreću živjeti punim plućima!
 

Sudeći po Goodreadsu, ovu knjigu ljudi ili vole ili mrze (jer današnje društvo poštuje različitosti, uvažava drugačija mišljenja i ne sudi ljude na temelju predrasuda, ali što o sreći ima pametovati privilegirana bijelkinja čiji je svekar bio dio Clintonove svite!). Meni se svidjela - zbog nje sam poželjela svoje prijatelje pitati jesu li sretni i što sve poduzimaju da bi se osjećali sretno? Svatko ima svoj recept za sreću, a ponekad bismo trebali iskušati i tuđe recepte, dopustiti si inspirirati se.


Znajući da genetika čini 50% u određivanju čovjekove razine sreće, ambiciozno se posvetila pronalaženju ostalih 50%. Istina jest, stotinu je definicija sreće, ali koliko vremena posvećujemo stvaranju svoje definicije tog razvikanog pojma? Jeste li sretni, što je za vas sreća?

"...deprimirani ljudi za sobom imaju jednako mnogo lijepih iskustava kao i drugi ljudi - ali ih se slabije prisjećaju..."

Gretchen je za svaki mjesec u godini postavila ciljeve i smislila zadatke kojima će ih ostvariti. Jednako joj je bilo važno organizirati nered u stanu, prestati se otresati na muža, biti šašava s djecom, postati riznicom obiteljskih uspomena, posvetiti se prijateljima, raditi ono što ju veseli, a ne oni što bi voljela da ju veseli (note to self: pogledati "Junebug" (2005))... Naravno, ako imate zdravstvenih tegoba ili ste u financijskim problemima, nećete posegnuti za ovom knjigom - ali čini mi se logičnim da u nekom mirnodopskom vremenu razmišljamo o onome što nas usrećuje, jer kad dođu teškoće, puštamo teorije i zanemarujemo sve savjete i borimo se, preživljavamo. No, preventiva je bitno - što ako sami sebe poučimo pronalasku sreće? 

"Sretni ljudi su bolji prijatelji, kolege i građani."

Ranije odlaziti na spavanje, baciti suvišne stvari, ne odgađati obavljanje zadataka, počastiti se skromnim luksuzima, pjevati uz jutarnju kavu - odluke su kojima smo svi skloni, pogotovo na početku nove godine. Gretchen objašnjava koje su pogodnosti ostvarenja tih odluka i opisuje svoje iskustvo življenja po tim principima. Njezin se plan čini izvedivim i zabavnim, pogotovo kad se prepoznate u njemu (čitajući ovu knjigu, shvatila sam da sam se ove godine i ja posvetila projektu ostvarenja svog potencijala sreće, samo svoje mic po mic pomake nisam bilježila u tablicama).


Jeste li znali da ćete, ako se ponašate energično, doista i postati energičniji, ili da već šest sekundi dug zagrljaj smanjuje napetost i otpušta oksitocin i serotonin, ili da je važnije kako se par svađa od toga koliko se svađa te da je potrebno najmanje pet pozitivnih bračnih iskustava da se poništi jedna kritika ili neugodan postupak? Sve su ovo tvrdnje čiju istinitost ćutimo, ali ako ste slični Gretchen (i meni), i volite popise i organizaciju, zadovoljnik ste koji od sebe zahtijeva rast, a nisu vam mrski članci tipa "Istraživanja su pokazala...", onda će vas ova knjiga potaknuti na planiranje dobrog života (da parafraziram Evu Longoriju - jer mi to zaslužujemo).

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...