Volim vlakove. Volim to inzistiranje na voznom redu, volim tu predvidljivost željezničke pruge, volim kad kondukteri treniraju strogoću (vožnja bez karte jest najskuplja vožnja!), volim susrete kojima se čovjek može nadati na peronima. No, željeznica više nije u modi - vrijeme je novac i nitko više ne ovisi o kolodvorskim rastancima i sastancima. Ja sam pomalo staromodna, i s ljubavlju prema vlakovima, i s načelima koji me vode kroz život - a kad si staromodan, putovanja često duže traju. Možda to nije loše, jer putujući stigneš promišljati, maštati, nadati se prosvjetljenju.
Razmišljala sam tako putem od Osijeka do Našica kako sam se lani u ovo doba vozila istim vlakom, prešla isti put - onda sam se opraštala od bake, a ovaj put ću u đurđenovačkoj školi pričati o "Kad je moja prabaka bila mala", koju je ona nadahnula. (Život se odigrava, a mi igri pridajemo značaj.) Nakon Haidtove "Hipoteze o sreći", koja mi je približila laži kojima pribjegava naš um da bi nas uvjerio u nešto i koja me poučila privrženosti i uzajamnosti, u ruke sam uzela hranjive "Meditacije" Marka Aurelija koje sam ukrala sestri s police.
"Ne, nemaš tisuće godina života. Hitnja je tvoje breme. Dok živiš, dok možeš, postani dobar."
Njegova knjiga pisana je samo za njegove oči - nalik je dnevniku u kojem čovjek, stamen i razborit, ohrabruje samog sebe da živi dobrim životom. U njoj Marko Aurelije nekoliko puta naglašava važnost sadašnjeg trenutka, jer ne posjedujemo ni prošlost ni budućnost. On veli da valja težiti dostojanstvenom življenju, ne trošiti vrijeme na ispraznosti, slavu i prolazne užitke. Duboko je uvjeren da je čovjek sretan samo ako živi u skladu s prirodom, neopterećen tuđim sudovima ni stvarima, pravičnog uma, i blage naravi prema svima, čak i prema neotesanima. Ukratko, pišući "Meditacije" Marko Aurelije i sebi i nama, slučajnim čitateljima, otkriva gdje stanuje sreća, odnosno "dobra kob koju određuješ za sebe". Klasik s razlogom, kaže moja sestra, so say I (i divan poklon za svakog tko voli pitku filozofiju).
"Propust da se pročita ono što se zbiva u tuđoj duši rijetko se smatra uzrokom nesreće; no oni koji propuste primijetiti kretnje vlastite duše neizbježno su nesretni."
Đurđenovački Ćiro"Ne smiješ učiniti ništa nevoljko, sebično, nekritično ili s proturječnim motivima. Ne odijevaj vlastite misli u ispraznu otmjenost ne blebeći, ne petljaj se. Nadalje, dopusti bogu u tebi da bude braniteljem bića koje jesi - muža, zrelih godina, državnika, Rimljanina, vladara; onoga koji je zauzeo svoj položaj poput vojnika koji očekuje da truba oglasi povlačenje iz života, spremna na odlazak, onkraj potrebe za svakom prisegom na vjernost ili ljudskim svjedokom. I potrudi se zadržati vedar duh, kao i neovisnost o vanjskoj ispomoći i spokoju koji su drugi kadri podariti. Dužnost ti je stajati uspravno - a ne držati se uspravno."
#mjestozačitanjeuđurđenovcu
Na povratku kući društvo mi je pravila knjiga iz 2009., "Projekt sreća: zašto sam godinu dana nastojala ujutro pjevati, čistiti ormare, ispravno rješavati sukobe, čitati Aristotela i općenito se više zabavljati" (podnaslov me privukao, priznajem).
Gretchen Rubin, američka pravnica (bila je pomoćnica Sandre Day O'Connor!), blogerica i pisac publicistike, odlučila je godinu dana posvetiti nastojanju da bude sretnija (naše nas misli oblikuju, i stoici kažu). Imala je sve, ali sve češće bivala je bezvoljna, gubila je strpljenje, ali ne i krivnju - poduzetna kakva jest, dala se u istraživanje. Njezini bližnji čudili su se njezinoj potrebi da istražuje osjećaj sreće, a činila se zadovoljnom. I bila je i zadovoljna i sretna, ali osjećala je da nije ispunila svoj potencijal sreće. Ukratko, željela je sreću živjeti punim plućima!
Sudeći po Goodreadsu, ovu knjigu ljudi ili vole ili mrze (jer današnje društvo poštuje različitosti, uvažava drugačija mišljenja i ne sudi ljude na temelju predrasuda, ali što o sreći ima pametovati privilegirana bijelkinja čiji je svekar bio dio Clintonove svite!). Meni se svidjela - zbog nje sam poželjela svoje prijatelje pitati jesu li sretni i što sve poduzimaju da bi se osjećali sretno? Svatko ima svoj recept za sreću, a ponekad bismo trebali iskušati i tuđe recepte, dopustiti si inspirirati se.
Znajući da genetika čini 50% u određivanju čovjekove razine sreće, ambiciozno se posvetila pronalaženju ostalih 50%. Istina jest, stotinu je definicija sreće, ali koliko vremena posvećujemo stvaranju svoje definicije tog razvikanog pojma? Jeste li sretni, što je za vas sreća?
"...deprimirani ljudi za sobom imaju jednako mnogo lijepih iskustava kao i drugi ljudi - ali ih se slabije prisjećaju..."
Gretchen je za svaki mjesec u godini postavila ciljeve i smislila zadatke kojima će ih ostvariti. Jednako joj je bilo važno organizirati nered u stanu, prestati se otresati na muža, biti šašava s djecom, postati riznicom obiteljskih uspomena, posvetiti se prijateljima, raditi ono što ju veseli, a ne oni što bi voljela da ju veseli (note to self: pogledati "Junebug" (2005))... Naravno, ako imate zdravstvenih tegoba ili ste u financijskim problemima, nećete posegnuti za ovom knjigom - ali čini mi se logičnim da u nekom mirnodopskom vremenu razmišljamo o onome što nas usrećuje, jer kad dođu teškoće, puštamo teorije i zanemarujemo sve savjete i borimo se, preživljavamo. No, preventiva je bitno - što ako sami sebe poučimo pronalasku sreće?
"Sretni ljudi su bolji prijatelji, kolege i građani."
Ranije odlaziti na spavanje, baciti suvišne stvari, ne odgađati obavljanje zadataka, počastiti se skromnim luksuzima, pjevati uz jutarnju kavu - odluke su kojima smo svi skloni, pogotovo na početku nove godine. Gretchen objašnjava koje su pogodnosti ostvarenja tih odluka i opisuje svoje iskustvo življenja po tim principima. Njezin se plan čini izvedivim i zabavnim, pogotovo kad se prepoznate u njemu (čitajući ovu knjigu, shvatila sam da sam se ove godine i ja posvetila projektu ostvarenja svog potencijala sreće, samo svoje mic po mic pomake nisam bilježila u tablicama).
Jeste li znali da ćete, ako se ponašate energično, doista i postati energičniji, ili da već šest sekundi dug zagrljaj smanjuje napetost i otpušta oksitocin i serotonin, ili da je važnije kako se par svađa od toga koliko se svađa te da je potrebno najmanje pet pozitivnih bračnih iskustava da se poništi jedna kritika ili neugodan postupak? Sve su ovo tvrdnje čiju istinitost ćutimo, ali ako ste slični Gretchen (i meni), i volite popise i organizaciju, zadovoljnik ste koji od sebe zahtijeva rast, a nisu vam mrski članci tipa "Istraživanja su pokazala...", onda će vas ova knjiga potaknuti na planiranje dobrog života (da parafraziram Evu Longoriju - jer mi to zaslužujemo).
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)