Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi James Baldwin

Za Jamesa Baldwina prvi put sam čula prije dvadesetak godina, ali nisam do sada pročitala nijednu njegovu knjigu. U filmu "Save The Last Dance" srednjoškolski profesor književnosti ispituje učenike o značaju Trumana Capotea i "Hladnokrvnog umorstva", lik Julije Stiles pravi se pametan, a Derek, štreber s ulica čikaškog South Sidea, ističe da Capote nije prvi koji je stvarne događaje isprepleo s fikcijom, da su isto učinili Richard Wright i James Baldwin, koje nitko ne čita, aludirajući na njihovu boju kože (pa vi recite da teen filmovi s početka 21. stoljeća nisu edukativni!). Ne znam puno o njima, ali znam da knjige Richarda Wrighta nisu prevođene u našem kraju posljednjih pedesetak godina, dok su knjige Jamesa Baldwina ponovno popularne među Generacijom Z, vjerojatno zbog LBGT+ tematike. Tako je "Giovannijeva soba" posljednjih godina često spominjana knjiga na Booktube-u, iako je najpoznatije djelo Jamesa Baldwina "Idi i reci to na gori", iliti "Idi kaži cijelom svijetu" (pjevačima duhovne glazbe u Hrvata bit će poznatija ta verzija prijevoda).


Moram reći da me već na prvim stranicama oduševila pažljiva ruka kojom Baldwin vodi svog četrnaestogodišnjeg protagonista, Johna. Roman počinje rečenicom "Svi su oduvijek govorili da će John biti svećenik kada odraste, baš kao i njegov otac" (iliti spoilerom) i nastavlja se Johnovim sjećanjima na užurbana nedjeljna jutra, kad se obitelj Grimes spremala za odlazak u crkvu, u Hram vatre otkrivenja Kristovog u Harlemu. Baldwin slikovito opisuje ljude u toj crkvi, u kojoj je njegov otac bio đakon, njihovu predanost, ali i licemjernost ("Jedne nedjelje poslije redovnog bogoslužja otac James je pred svima otkrio grijeh u zajednici pravednih."). Naime, dvoje mladih, Elisha i Ella Mae, javno su opomenuti, prije nego bude kasno, da obrate pažnju na Sotonine zamke, a John je počeo razmišljati o žrtvama koje se moraju podnijeti ako želiš živjeti svetim životom, ali i o grijehu koji ga je svladao ("Njegov grijeh je bio isto toliko mračan koliko tvrdokornost njegova srca, kojom se opirao Božjoj sili; kao i prijezir kojega je često osjećao dok je slušao vikanje, kidanje glasova, i dok je promatrao kako se crna kosa sjajila, dok su oni podizali ruke i padali licem na zemlju pred Gospodinom.").


U prvom dijelu romana upoznajemo Johna, koji razmišlja o budućnosti. Iako on ne sumnja da je spasenje stvarno, oči njegovog oca su mračne, i on se neprestano pita što bi trebao učiniti da ga otac zavoli pa da na duši ne nosi teret mržnje prema njemu. Njegov otac, Gabriel, vjeruje da su samo neki (po mogućnosti, crni) ljudi predodređeni za spasenje, dok su ostali predodređeni za prokletstvo zbog prvotnog grijeha, ali nije mu to jedina boljka - on je čovjek s mnogo grijeha, a John, koji mu je zapravo posinak, za njega nema razumijevanja. Djeca često od roditelja traže više nego su oni sposobni dati (pročitah informaciju da se Baldwin nije mogao početi baviti pisanjem dok njegov očuh nije preminuo).

"Majka ju je učila da pri molitvi treba zaboraviti sve i svakog osim Isusa; treba izliti iz srca. kao uz kante, sve zle misli, sve misli o sebi, sve zlonamjerne misli o neprijateljima; trebao doći pred Darovatelja svih dobrih stvari, smjelo, a ipak poniznije od malog djeteta. Ipak su mržnja i gorčina u Florenceinom srcu večeras bile teške kao granit, ponos je odbijao da se povuče s prijestola s kojeg je tako dugo vladao. Ni ljubav ni poniznost nisu je doveli do oltara, nego samo strah. A Bog ne čuje molitve onih koji se boje, jer u srcima strašljivih nema vjere. Takve molitve ne dopiru dalje od usta koja ih izgovaraju."

Čitatelj sluti da je mladi junak gladan i žedan ljubavi, ponajprije očeve, pa da drsko sumnja i u Božje milosrđe. Mame ga široka vrata kroz koja toliki koračaju, jer uska vrata češće vode u poniženje, nego u uživanje u životu. Ipak, pita se, "da zbog trenutka ugode odbaci blaženstvo vječnosti?" Iako je John član kršćanske protestantske zajednice koja ne priznaje nijedan autoritet osim Biblije, i koja je, stoga, fleksibilnija u prakticiranju vjere od, recimo, katolika, u njemu se odvija borba svojstvena svakom praktičnom vjerniku, posebice onom tko je umišljeni pravednik. Očeve mračne oči i nasilni duh u njemu bude najcrnje misli i on se opire Božjem, ne pristajući biti nalik ocu, đakonu svoje crkve.

U drugom dijelu knjige, nazvanom Molitve svetih ljudi, čitatelju je darovana prilika da upozna članove Johnove obitelji i pohvata konce, a možda i pronađe trunak suosjećanja za njih, ali i razumijevanje njihovih postupaka. Prvu molitvu uputila je Johnova tetka, Gabrielova sestra, Florence, koja razmišlja o odrastanju u trošnoj kući, uz majku koja je poznavala ropstvo. Da se obiteljske traume, ali i one osobne, nasljeđuju, svojom pričom pokazuje i Gabriel koji je dvije žene koštao života, pa i Elizabeth, Johnova majka, koju je od tete koja ju nije voljela izbavio Johnov biološki otac, o kojem govori s velikom čežnjom.


U kontekstu migracija crnaca s juga, jer sjever je obećavao bolje prilike, "Idi i reci to na gori" je vjerodostojan prikaz izmučenog crnog čovjeka 20. stoljeća, ali i previranja koja se javljaju u nama kad spoznamo svoje slabosti, ali i propuste naših otaca. Kognitivna disonanca i krivnja koje tište čovjeka koji teži transcendentalnom, a kojeg prizemljuju ovozemaljski tereti, razlog je zašto je ova knjiga Jamesa Baldwina čitana na brojnim jezicima. Uvelike je nadahnuta biografijom autora koji je kao četrnaestogodišnjak prvi put spoznao zlo u sebi, ali i izvan sebe. S takvim se zlom borio cijeloga života, ponekad mrzeći Crkvu, ali uglavnom se pouzdajući u Božju milost - uvjeren da Svjetlost umije rasvijetliti tmine svakog čovjeka, koje god boje bila njegova koža.


"Spasenje je stvarno", rekao mu je glas. "Bog je stvaran. Smrt može doći prije ili kasnije, zašto oklijevaš? Sada je vrijeme da tražiš i služiš Gospoda." Spasenje je bilo stvarno za sve druge, a moglo bi biti stvarno i za njega. Samo je trebao ispružiti ruke i Bog će ga dotaknuti; trebao je samo uzviknuti i Bog će ga čuti. Svi drugi, njemu tako daleki i nedostižni koji su sada vikali s tolikom radošću, bili su jednoć u svojem grijehu, kao što je on sada - oni su vikali i Bog ih je uslišio i izbavio od svih muka. A što je Bog učinio za druge, mogao bi učiniti i za njega.
Ali - izbavljeni od svih muka? Zašto je njegova majka plakala? Zašto se otac namrštio? Ako je Božja sila tako velika, zašto su njihovi životi tako mučni?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...