Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi James Baldwin

Za Jamesa Baldwina prvi put sam čula prije dvadesetak godina, ali nisam do sada pročitala nijednu njegovu knjigu. U filmu "Save The Last Dance" srednjoškolski profesor književnosti ispituje učenike o značaju Trumana Capotea i "Hladnokrvnog umorstva", lik Julije Stiles pravi se pametan, a Derek, štreber s ulica čikaškog South Sidea, ističe da Capote nije prvi koji je stvarne događaje isprepleo s fikcijom, da su isto učinili Richard Wright i James Baldwin, koje nitko ne čita, aludirajući na njihovu boju kože (pa vi recite da teen filmovi s početka 21. stoljeća nisu edukativni!). Ne znam puno o njima, ali znam da knjige Richarda Wrighta nisu prevođene u našem kraju posljednjih pedesetak godina, dok su knjige Jamesa Baldwina ponovno popularne među Generacijom Z, vjerojatno zbog LBGT+ tematike. Tako je "Giovannijeva soba" posljednjih godina često spominjana knjiga na Booktube-u, iako je najpoznatije djelo Jamesa Baldwina "Idi i reci to na gori", iliti "Idi kaži cijelom svijetu" (pjevačima duhovne glazbe u Hrvata bit će poznatija ta verzija prijevoda).


Moram reći da me već na prvim stranicama oduševila pažljiva ruka kojom Baldwin vodi svog četrnaestogodišnjeg protagonista, Johna. Roman počinje rečenicom "Svi su oduvijek govorili da će John biti svećenik kada odraste, baš kao i njegov otac" (iliti spoilerom) i nastavlja se Johnovim sjećanjima na užurbana nedjeljna jutra, kad se obitelj Grimes spremala za odlazak u crkvu, u Hram vatre otkrivenja Kristovog u Harlemu. Baldwin slikovito opisuje ljude u toj crkvi, u kojoj je njegov otac bio đakon, njihovu predanost, ali i licemjernost ("Jedne nedjelje poslije redovnog bogoslužja otac James je pred svima otkrio grijeh u zajednici pravednih."). Naime, dvoje mladih, Elisha i Ella Mae, javno su opomenuti, prije nego bude kasno, da obrate pažnju na Sotonine zamke, a John je počeo razmišljati o žrtvama koje se moraju podnijeti ako želiš živjeti svetim životom, ali i o grijehu koji ga je svladao ("Njegov grijeh je bio isto toliko mračan koliko tvrdokornost njegova srca, kojom se opirao Božjoj sili; kao i prijezir kojega je često osjećao dok je slušao vikanje, kidanje glasova, i dok je promatrao kako se crna kosa sjajila, dok su oni podizali ruke i padali licem na zemlju pred Gospodinom.").


U prvom dijelu romana upoznajemo Johna, koji razmišlja o budućnosti. Iako on ne sumnja da je spasenje stvarno, oči njegovog oca su mračne, i on se neprestano pita što bi trebao učiniti da ga otac zavoli pa da na duši ne nosi teret mržnje prema njemu. Njegov otac, Gabriel, vjeruje da su samo neki (po mogućnosti, crni) ljudi predodređeni za spasenje, dok su ostali predodređeni za prokletstvo zbog prvotnog grijeha, ali nije mu to jedina boljka - on je čovjek s mnogo grijeha, a John, koji mu je zapravo posinak, za njega nema razumijevanja. Djeca često od roditelja traže više nego su oni sposobni dati (pročitah informaciju da se Baldwin nije mogao početi baviti pisanjem dok njegov očuh nije preminuo).

"Majka ju je učila da pri molitvi treba zaboraviti sve i svakog osim Isusa; treba izliti iz srca. kao uz kante, sve zle misli, sve misli o sebi, sve zlonamjerne misli o neprijateljima; trebao doći pred Darovatelja svih dobrih stvari, smjelo, a ipak poniznije od malog djeteta. Ipak su mržnja i gorčina u Florenceinom srcu večeras bile teške kao granit, ponos je odbijao da se povuče s prijestola s kojeg je tako dugo vladao. Ni ljubav ni poniznost nisu je doveli do oltara, nego samo strah. A Bog ne čuje molitve onih koji se boje, jer u srcima strašljivih nema vjere. Takve molitve ne dopiru dalje od usta koja ih izgovaraju."

Čitatelj sluti da je mladi junak gladan i žedan ljubavi, ponajprije očeve, pa da drsko sumnja i u Božje milosrđe. Mame ga široka vrata kroz koja toliki koračaju, jer uska vrata češće vode u poniženje, nego u uživanje u životu. Ipak, pita se, "da zbog trenutka ugode odbaci blaženstvo vječnosti?" Iako je John član kršćanske protestantske zajednice koja ne priznaje nijedan autoritet osim Biblije, i koja je, stoga, fleksibilnija u prakticiranju vjere od, recimo, katolika, u njemu se odvija borba svojstvena svakom praktičnom vjerniku, posebice onom tko je umišljeni pravednik. Očeve mračne oči i nasilni duh u njemu bude najcrnje misli i on se opire Božjem, ne pristajući biti nalik ocu, đakonu svoje crkve.

U drugom dijelu knjige, nazvanom Molitve svetih ljudi, čitatelju je darovana prilika da upozna članove Johnove obitelji i pohvata konce, a možda i pronađe trunak suosjećanja za njih, ali i razumijevanje njihovih postupaka. Prvu molitvu uputila je Johnova tetka, Gabrielova sestra, Florence, koja razmišlja o odrastanju u trošnoj kući, uz majku koja je poznavala ropstvo. Da se obiteljske traume, ali i one osobne, nasljeđuju, svojom pričom pokazuje i Gabriel koji je dvije žene koštao života, pa i Elizabeth, Johnova majka, koju je od tete koja ju nije voljela izbavio Johnov biološki otac, o kojem govori s velikom čežnjom.


U kontekstu migracija crnaca s juga, jer sjever je obećavao bolje prilike, "Idi i reci to na gori" je vjerodostojan prikaz izmučenog crnog čovjeka 20. stoljeća, ali i previranja koja se javljaju u nama kad spoznamo svoje slabosti, ali i propuste naših otaca. Kognitivna disonanca i krivnja koje tište čovjeka koji teži transcendentalnom, a kojeg prizemljuju ovozemaljski tereti, razlog je zašto je ova knjiga Jamesa Baldwina čitana na brojnim jezicima. Uvelike je nadahnuta biografijom autora koji je kao četrnaestogodišnjak prvi put spoznao zlo u sebi, ali i izvan sebe. S takvim se zlom borio cijeloga života, ponekad mrzeći Crkvu, ali uglavnom se pouzdajući u Božju milost - uvjeren da Svjetlost umije rasvijetliti tmine svakog čovjeka, koje god boje bila njegova koža.


"Spasenje je stvarno", rekao mu je glas. "Bog je stvaran. Smrt može doći prije ili kasnije, zašto oklijevaš? Sada je vrijeme da tražiš i služiš Gospoda." Spasenje je bilo stvarno za sve druge, a moglo bi biti stvarno i za njega. Samo je trebao ispružiti ruke i Bog će ga dotaknuti; trebao je samo uzviknuti i Bog će ga čuti. Svi drugi, njemu tako daleki i nedostižni koji su sada vikali s tolikom radošću, bili su jednoć u svojem grijehu, kao što je on sada - oni su vikali i Bog ih je uslišio i izbavio od svih muka. A što je Bog učinio za druge, mogao bi učiniti i za njega.
Ali - izbavljeni od svih muka? Zašto je njegova majka plakala? Zašto se otac namrštio? Ako je Božja sila tako velika, zašto su njihovi životi tako mučni?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...