Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi James Baldwin

Za Jamesa Baldwina prvi put sam čula prije dvadesetak godina, ali nisam do sada pročitala nijednu njegovu knjigu. U filmu "Save The Last Dance" srednjoškolski profesor književnosti ispituje učenike o značaju Trumana Capotea i "Hladnokrvnog umorstva", lik Julije Stiles pravi se pametan, a Derek, štreber s ulica čikaškog South Sidea, ističe da Capote nije prvi koji je stvarne događaje isprepleo s fikcijom, da su isto učinili Richard Wright i James Baldwin, koje nitko ne čita, aludirajući na njihovu boju kože (pa vi recite da teen filmovi s početka 21. stoljeća nisu edukativni!). Ne znam puno o njima, ali znam da knjige Richarda Wrighta nisu prevođene u našem kraju posljednjih pedesetak godina, dok su knjige Jamesa Baldwina ponovno popularne među Generacijom Z, vjerojatno zbog LBGT+ tematike. Tako je "Giovannijeva soba" posljednjih godina često spominjana knjiga na Booktube-u, iako je najpoznatije djelo Jamesa Baldwina "Idi i reci to na gori", iliti "Idi kaži cijelom svijetu" (pjevačima duhovne glazbe u Hrvata bit će poznatija ta verzija prijevoda).


Moram reći da me već na prvim stranicama oduševila pažljiva ruka kojom Baldwin vodi svog četrnaestogodišnjeg protagonista, Johna. Roman počinje rečenicom "Svi su oduvijek govorili da će John biti svećenik kada odraste, baš kao i njegov otac" (iliti spoilerom) i nastavlja se Johnovim sjećanjima na užurbana nedjeljna jutra, kad se obitelj Grimes spremala za odlazak u crkvu, u Hram vatre otkrivenja Kristovog u Harlemu. Baldwin slikovito opisuje ljude u toj crkvi, u kojoj je njegov otac bio đakon, njihovu predanost, ali i licemjernost ("Jedne nedjelje poslije redovnog bogoslužja otac James je pred svima otkrio grijeh u zajednici pravednih."). Naime, dvoje mladih, Elisha i Ella Mae, javno su opomenuti, prije nego bude kasno, da obrate pažnju na Sotonine zamke, a John je počeo razmišljati o žrtvama koje se moraju podnijeti ako želiš živjeti svetim životom, ali i o grijehu koji ga je svladao ("Njegov grijeh je bio isto toliko mračan koliko tvrdokornost njegova srca, kojom se opirao Božjoj sili; kao i prijezir kojega je često osjećao dok je slušao vikanje, kidanje glasova, i dok je promatrao kako se crna kosa sjajila, dok su oni podizali ruke i padali licem na zemlju pred Gospodinom.").


U prvom dijelu romana upoznajemo Johna, koji razmišlja o budućnosti. Iako on ne sumnja da je spasenje stvarno, oči njegovog oca su mračne, i on se neprestano pita što bi trebao učiniti da ga otac zavoli pa da na duši ne nosi teret mržnje prema njemu. Njegov otac, Gabriel, vjeruje da su samo neki (po mogućnosti, crni) ljudi predodređeni za spasenje, dok su ostali predodređeni za prokletstvo zbog prvotnog grijeha, ali nije mu to jedina boljka - on je čovjek s mnogo grijeha, a John, koji mu je zapravo posinak, za njega nema razumijevanja. Djeca često od roditelja traže više nego su oni sposobni dati (pročitah informaciju da se Baldwin nije mogao početi baviti pisanjem dok njegov očuh nije preminuo).

"Majka ju je učila da pri molitvi treba zaboraviti sve i svakog osim Isusa; treba izliti iz srca. kao uz kante, sve zle misli, sve misli o sebi, sve zlonamjerne misli o neprijateljima; trebao doći pred Darovatelja svih dobrih stvari, smjelo, a ipak poniznije od malog djeteta. Ipak su mržnja i gorčina u Florenceinom srcu večeras bile teške kao granit, ponos je odbijao da se povuče s prijestola s kojeg je tako dugo vladao. Ni ljubav ni poniznost nisu je doveli do oltara, nego samo strah. A Bog ne čuje molitve onih koji se boje, jer u srcima strašljivih nema vjere. Takve molitve ne dopiru dalje od usta koja ih izgovaraju."

Čitatelj sluti da je mladi junak gladan i žedan ljubavi, ponajprije očeve, pa da drsko sumnja i u Božje milosrđe. Mame ga široka vrata kroz koja toliki koračaju, jer uska vrata češće vode u poniženje, nego u uživanje u životu. Ipak, pita se, "da zbog trenutka ugode odbaci blaženstvo vječnosti?" Iako je John član kršćanske protestantske zajednice koja ne priznaje nijedan autoritet osim Biblije, i koja je, stoga, fleksibilnija u prakticiranju vjere od, recimo, katolika, u njemu se odvija borba svojstvena svakom praktičnom vjerniku, posebice onom tko je umišljeni pravednik. Očeve mračne oči i nasilni duh u njemu bude najcrnje misli i on se opire Božjem, ne pristajući biti nalik ocu, đakonu svoje crkve.

U drugom dijelu knjige, nazvanom Molitve svetih ljudi, čitatelju je darovana prilika da upozna članove Johnove obitelji i pohvata konce, a možda i pronađe trunak suosjećanja za njih, ali i razumijevanje njihovih postupaka. Prvu molitvu uputila je Johnova tetka, Gabrielova sestra, Florence, koja razmišlja o odrastanju u trošnoj kući, uz majku koja je poznavala ropstvo. Da se obiteljske traume, ali i one osobne, nasljeđuju, svojom pričom pokazuje i Gabriel koji je dvije žene koštao života, pa i Elizabeth, Johnova majka, koju je od tete koja ju nije voljela izbavio Johnov biološki otac, o kojem govori s velikom čežnjom.


U kontekstu migracija crnaca s juga, jer sjever je obećavao bolje prilike, "Idi i reci to na gori" je vjerodostojan prikaz izmučenog crnog čovjeka 20. stoljeća, ali i previranja koja se javljaju u nama kad spoznamo svoje slabosti, ali i propuste naših otaca. Kognitivna disonanca i krivnja koje tište čovjeka koji teži transcendentalnom, a kojeg prizemljuju ovozemaljski tereti, razlog je zašto je ova knjiga Jamesa Baldwina čitana na brojnim jezicima. Uvelike je nadahnuta biografijom autora koji je kao četrnaestogodišnjak prvi put spoznao zlo u sebi, ali i izvan sebe. S takvim se zlom borio cijeloga života, ponekad mrzeći Crkvu, ali uglavnom se pouzdajući u Božju milost - uvjeren da Svjetlost umije rasvijetliti tmine svakog čovjeka, koje god boje bila njegova koža.


"Spasenje je stvarno", rekao mu je glas. "Bog je stvaran. Smrt može doći prije ili kasnije, zašto oklijevaš? Sada je vrijeme da tražiš i služiš Gospoda." Spasenje je bilo stvarno za sve druge, a moglo bi biti stvarno i za njega. Samo je trebao ispružiti ruke i Bog će ga dotaknuti; trebao je samo uzviknuti i Bog će ga čuti. Svi drugi, njemu tako daleki i nedostižni koji su sada vikali s tolikom radošću, bili su jednoć u svojem grijehu, kao što je on sada - oni su vikali i Bog ih je uslišio i izbavio od svih muka. A što je Bog učinio za druge, mogao bi učiniti i za njega.
Ali - izbavljeni od svih muka? Zašto je njegova majka plakala? Zašto se otac namrštio? Ako je Božja sila tako velika, zašto su njihovi životi tako mučni?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...