Za Jamesa Baldwina prvi put sam čula prije dvadesetak godina, ali nisam do sada pročitala nijednu njegovu knjigu. U filmu "Save The Last Dance" srednjoškolski profesor književnosti ispituje učenike o značaju Trumana Capotea i "Hladnokrvnog umorstva", lik Julije Stiles pravi se pametan, a Derek, štreber s ulica čikaškog South Sidea, ističe da Capote nije prvi koji je stvarne događaje isprepleo s fikcijom, da su isto učinili Richard Wright i James Baldwin, koje nitko ne čita, aludirajući na njihovu boju kože (pa vi recite da teen filmovi s početka 21. stoljeća nisu edukativni!). Ne znam puno o njima, ali znam da knjige Richarda Wrighta nisu prevođene u našem kraju posljednjih pedesetak godina, dok su knjige Jamesa Baldwina ponovno popularne među Generacijom Z, vjerojatno zbog LBGT+ tematike. Tako je "Giovannijeva soba" posljednjih godina često spominjana knjiga na Booktube-u, iako je najpoznatije djelo Jamesa Baldwina "Idi i reci to na gori", iliti "Idi kaži cijelom svijetu" (pjevačima duhovne glazbe u Hrvata bit će poznatija ta verzija prijevoda).
Moram reći da me već na prvim stranicama oduševila pažljiva ruka kojom Baldwin vodi svog četrnaestogodišnjeg protagonista, Johna. Roman počinje rečenicom "Svi su oduvijek govorili da će John biti svećenik kada odraste, baš kao i njegov otac" (iliti spoilerom) i nastavlja se Johnovim sjećanjima na užurbana nedjeljna jutra, kad se obitelj Grimes spremala za odlazak u crkvu, u Hram vatre otkrivenja Kristovog u Harlemu. Baldwin slikovito opisuje ljude u toj crkvi, u kojoj je njegov otac bio đakon, njihovu predanost, ali i licemjernost ("Jedne nedjelje poslije redovnog bogoslužja otac James je pred svima otkrio grijeh u zajednici pravednih."). Naime, dvoje mladih, Elisha i Ella Mae, javno su opomenuti, prije nego bude kasno, da obrate pažnju na Sotonine zamke, a John je počeo razmišljati o žrtvama koje se moraju podnijeti ako želiš živjeti svetim životom, ali i o grijehu koji ga je svladao ("Njegov grijeh je bio isto toliko mračan koliko tvrdokornost njegova srca, kojom se opirao Božjoj sili; kao i prijezir kojega je često osjećao dok je slušao vikanje, kidanje glasova, i dok je promatrao kako se crna kosa sjajila, dok su oni podizali ruke i padali licem na zemlju pred Gospodinom.").
U prvom dijelu romana upoznajemo Johna, koji razmišlja o budućnosti. Iako on ne sumnja da je spasenje stvarno, oči njegovog oca su mračne, i on se neprestano pita što bi trebao učiniti da ga otac zavoli pa da na duši ne nosi teret mržnje prema njemu. Njegov otac, Gabriel, vjeruje da su samo neki (po mogućnosti, crni) ljudi predodređeni za spasenje, dok su ostali predodređeni za prokletstvo zbog prvotnog grijeha, ali nije mu to jedina boljka - on je čovjek s mnogo grijeha, a John, koji mu je zapravo posinak, za njega nema razumijevanja. Djeca često od roditelja traže više nego su oni sposobni dati (pročitah informaciju da se Baldwin nije mogao početi baviti pisanjem dok njegov očuh nije preminuo).
"Majka ju je učila da pri molitvi treba zaboraviti sve i svakog osim Isusa; treba izliti iz srca. kao uz kante, sve zle misli, sve misli o sebi, sve zlonamjerne misli o neprijateljima; trebao doći pred Darovatelja svih dobrih stvari, smjelo, a ipak poniznije od malog djeteta. Ipak su mržnja i gorčina u Florenceinom srcu večeras bile teške kao granit, ponos je odbijao da se povuče s prijestola s kojeg je tako dugo vladao. Ni ljubav ni poniznost nisu je doveli do oltara, nego samo strah. A Bog ne čuje molitve onih koji se boje, jer u srcima strašljivih nema vjere. Takve molitve ne dopiru dalje od usta koja ih izgovaraju."
Čitatelj sluti da je mladi junak gladan i žedan ljubavi, ponajprije očeve, pa da drsko sumnja i u Božje milosrđe. Mame ga široka vrata kroz koja toliki koračaju, jer uska vrata češće vode u poniženje, nego u uživanje u životu. Ipak, pita se, "da zbog trenutka ugode odbaci blaženstvo vječnosti?" Iako je John član kršćanske protestantske zajednice koja ne priznaje nijedan autoritet osim Biblije, i koja je, stoga, fleksibilnija u prakticiranju vjere od, recimo, katolika, u njemu se odvija borba svojstvena svakom praktičnom vjerniku, posebice onom tko je umišljeni pravednik. Očeve mračne oči i nasilni duh u njemu bude najcrnje misli i on se opire Božjem, ne pristajući biti nalik ocu, đakonu svoje crkve.
U drugom dijelu knjige, nazvanom Molitve svetih ljudi, čitatelju je darovana prilika da upozna članove Johnove obitelji i pohvata konce, a možda i pronađe trunak suosjećanja za njih, ali i razumijevanje njihovih postupaka. Prvu molitvu uputila je Johnova tetka, Gabrielova sestra, Florence, koja razmišlja o odrastanju u trošnoj kući, uz majku koja je poznavala ropstvo. Da se obiteljske traume, ali i one osobne, nasljeđuju, svojom pričom pokazuje i Gabriel koji je dvije žene koštao života, pa i Elizabeth, Johnova majka, koju je od tete koja ju nije voljela izbavio Johnov biološki otac, o kojem govori s velikom čežnjom.
U kontekstu migracija crnaca s juga, jer sjever je obećavao bolje prilike, "Idi i reci to na gori" je vjerodostojan prikaz izmučenog crnog čovjeka 20. stoljeća, ali i previranja koja se javljaju u nama kad spoznamo svoje slabosti, ali i propuste naših otaca. Kognitivna disonanca i krivnja koje tište čovjeka koji teži transcendentalnom, a kojeg prizemljuju ovozemaljski tereti, razlog je zašto je ova knjiga Jamesa Baldwina čitana na brojnim jezicima. Uvelike je nadahnuta biografijom autora koji je kao četrnaestogodišnjak prvi put spoznao zlo u sebi, ali i izvan sebe. S takvim se zlom borio cijeloga života, ponekad mrzeći Crkvu, ali uglavnom se pouzdajući u Božju milost - uvjeren da Svjetlost umije rasvijetliti tmine svakog čovjeka, koje god boje bila njegova koža.
"Spasenje je stvarno", rekao mu je glas. "Bog je stvaran. Smrt može doći prije ili kasnije, zašto oklijevaš? Sada je vrijeme da tražiš i služiš Gospoda." Spasenje je bilo stvarno za sve druge, a moglo bi biti stvarno i za njega. Samo je trebao ispružiti ruke i Bog će ga dotaknuti; trebao je samo uzviknuti i Bog će ga čuti. Svi drugi, njemu tako daleki i nedostižni koji su sada vikali s tolikom radošću, bili su jednoć u svojem grijehu, kao što je on sada - oni su vikali i Bog ih je uslišio i izbavio od svih muka. A što je Bog učinio za druge, mogao bi učiniti i za njega.
Ali - izbavljeni od svih muka? Zašto je njegova majka plakala? Zašto se otac namrštio? Ako je Božja sila tako velika, zašto su njihovi životi tako mučni?"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)