Preskoči na glavni sadržaj

Svatko ima svoj Gilead

Prošle se nedjelje u našoj župi krstilo troje dječice. Njihove su se obitelji, entuzijastične i nasmijane od uha do uha, nagurale oko krstionice. Gledala sam ih zajedljivo, ta zašto se oni toliko vesele - obećanje koje daju teško je ispuniti! Čini se nemogućom misijom djetetu pokazati pravi put kada smo i sami najčešće izgubljeni, i gotovo je neminovno da ćemo u jednom trenutku dijete prestati dovoditi ka oltaru, gubeći dodir s Božjim u svakodnevici koja nas melje.

Dugo sam bila uvjerena da roman "Gilead" ima veze sa "Sluškinjinom pričom" pa sam ga, sita histerije koju je televizijska adaptacija prouzročila, svjesno izbjegavala. Međutim, tražeći romane vjerske tematike, jer nakon Jamesa Baldwina imala sam potrebu za njima, nametnuo mi se upravo "Gilead", roman Marilynne Robinson, koji uopće nema veze s Margaret Atwood - osim možda s porijeklom riječi gilead (gilead na hebrejskom znači brdo svjedočanstva).

Iako u Americi, u državi Maine, postoji grad Gilead, u romanu Marilynne Robinson Gilead je fiktivni grad, smješten u Iowi. U njemu, sredinom 20. stoljeća, umire John Ames, pastor reformirane kalvinističke crkve (kojoj pripada i autorica), koji potječe iz duge loze pastora. Rođen je 1880. u Kanzasu, a potkraj svog života on ima potrebu ispričati svom sedmogodišnjem sinu priču o sebi i prenijeti mu mudrosti svojih otaca.


Njegov pripovjedni ton dubok je - čitatelj mora naćuliti uši da bi ga razumio. On polazi iz perspektive sadašnjice, zapisuje svoje misli u neku vrstu dnevnika, gledajući svog sina i svoju mlađahnu suprugu, imajući na umu vrijednost trenutka koju ne umanjuje njegova prolaznost. Tako se on prisjeća svog putovanja s ocem, na kojem su tražili grob njegovog djeda, prisjeća se svog brata, obrazovanog ateista, koji je iznevjerio njihovog oca, i s ljubavlju priča o svojoj majci kojoj je zagarao grašak i koja je uvijek prekuhala umak od jabuka. U misterioznim pričama o članovima svoje obitelji, Ames poučava svog sina o ćudi koju valja obuzdati i o tajnama koje ne moraju biti otkrivene. Njegovo je pripovijedanje nalik šetnji noću - on mudruje dok normalan svijet spava - pa je za očekivati da ga šetnja dovodi i do susjedstva i kongregacije kojoj propovijeda. 

John Ames spominje i svog prijatelja, starijeg pastora, Boughtona, čiji (razmetni) sin se iznenada vratio u njihov život. Iz velikog poštovanja, svom je najstarijem sinu pastor Boughton pri rođenju nadjenuo ime John Ames Boughton, a sam pastor Ames ga je krstio. Nakon prokockanog života, sada četredesetineštogodišnji John Ames, zvani Jack, vraća se i počinje kružiti oko supruge starijeg Johna Amesa, Lile, kao mačak oko vruće kaše. John Ames Jacka često spominje u svom dnevniku, primjećujući da je prikladniji par njegovoj mladoj obitelji od njega, koji se nalazi na kraju svog životnog puta. Osim ljubomori, on poučava sina životu, znajući da sin neće odrastati uz njega ("Kako bih volio da si me poznavao u naponu snage!"), pri tome spominjući i svoje slabosti, razmatranja i strahove. Opisuje susret s njegovom majkom, o patnji koju ne valja ni zadavati ni vrednovati te objašnjava da "za vjernika pojedinca religiju nadasve potvrđuje religijski doživljaj", koji je često površan, mlak, sličniji pamfletu nego osobnom susretu s Bogom. On pripovijeda o čestitosti, o karakteru, o ljubavi i onome što čovjeka raduje - i zbog toga vjerujem da će se ova knjiga svidjeti onima koji vole knjige s uputstvima za život, kao što je "Malo Drvo". A, ako vam se svidi "Gilead", dobra vijest će za vas biti da je ova knjiga samo prvi dio Gilead trilogije i da u nastavcima - "Home" i "Lila" - imate priliku saznati više o likovima Lile i Jacka.

"... Prilično sam se izvještio u pretvaranju da razumijem više nego što razumijem, što mi je poslužilo tijekom cijeloga života. Kažem to jer želim da uvidiš da nisam nikakav svetac. Moj je život neusporediv sa životom mojega djeda. Ljudi mi iskazuju više poštovanja nego što zaslužujem. To je uglavnom sasvim bezazleno. Ljudi žele poštivati pastora i ne želim im to kvariti. Ali stekao sam velik ugled kao mudar čovjek, jer sam naručivao više knjiga nego što sam ikad imao vremena pročitati, i pročitao kudikamo više knjiga nego što sam iz njih naučio što korisno, osim, naravno, da su neka vrlo dosadna gospoda napisala neke knjige. To nije ništa novo, ali istina koja je ovdje prisutna nešto je što treba iskusiti da bi se do kraja spoznalo.
Hvala Bogu svima njima, dakako, i na tom neobičnom razdoblju koje je trajalo većinu mojeg života, kad sam čitao zbog osamljenosti i kad je loše društvo bilo mnogo bolje od nikakvog. Možeš voljeti lošu knjigu zbog nesreće, pompoznosti ili žučljivosti u njoj, ili ako posjeduješ onu nezasitnost za ljudske stvari za koje se iz dubine duše nadam da ih nikad nećeš sam doživjeti. "Sito grlo prezire i medeno saće, a gladnu je i sve gorko - slatko". Užitka ima svugdje gdje ga se nikad ne bismo usudili potražiti. Malo očinske mudrosti nije naodmet, no to je također Gospodnja istina i nešto što sam i sam doživio..."


"Na sunčevu svjetlu u dječjoj se kosi javlja odsjaj. U njoj su dugine boje, tanke meke zrake, iste one boje koju katkad viđaš na rosi. Nalaze se u laticama cvijeća i na dječjoj koži. Tvoja je kosa duga i tamna, a koža vrlo blijeda. Možda nisi ljepši od većine druge djece. Jednostavno si zgodan dječak, pomalo slabašan, čist i lijepo odgojen. Sve jet o u redu, ali prvenstveno te volim zato što postojiš. Postojanje mi se sada čini nečim najvrednijim divljenja. Uskoro ću prijeći u neprolaznost. U hipu, u tren oka.
U tren oka. To je najkrasniji izraz. S vremena na vrijeme pomišljao sam da je to najljepše u životu, to malo žara koja se vidi u ljudima kad ih nešto očara ili razdraga. "Bistar pogled razveseli srce". Upravo tako."

Neki su rekli da je ova knjiga nalik tihoj molitvi, ali valja reći da se pastoru Amesu često prije molitve prispava - melodija ove knjige pomalo jest dosadnjikava, na to budite spremni, čitajte ju uz kvalitetno svjetlo i crnu kavu. Nema tu tragedija, nema tu obrata, samo život, kolotečina obogaćena mudrostima i spoznajama religioznog, ali ne i svetog, čovjeka s nemogućom misijom - odgoja djeteta. Nije ovo knjiga za one koji nemaju vremena, ni za one koji se boje dubine, nego za one koji umiju zastati, pogledati oko sebe, i u sebe - a ne škodi ni informacija da je nagrađena Pulitzerom! Opisujući jedan trenutak u američkoj povijesti, Robinson podsjeća da je život nalik rijeci - ona je postojana u svom izvoru, predvidljiva u svom toku, a njezin odraz može i zaprepastiti i oduševiti, ovisno o izmjeni oblaka i sunca nad njom.


"...Svaki od nas mala je civilizacija koja počiva na ruševinama određenog broja prethodnih civilizacija, ali s vlastitom inačicom poimanja onoga što je lijepo, a što prihvatljivo - što, žurno dodajem, općenito ne zadovoljavamo i po čemu nastojimo živjeti. Nenadane sličnosti među nama doživljavamo kao prave istovjetnosti, jer oni oko nas su naslijedili iste običaje, trguju istim novcem, ravnaju se manje ili više, po istim idejama pristojnosti i zdrava razuma. Ali sve nam to zapravo samo omogućuje suživot s neprekršivim, neprohodnim i krajnje golemim prostranstvima među nama."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...