Preskoči na glavni sadržaj

Svatko ima svoj Gilead

Prošle se nedjelje u našoj župi krstilo troje dječice. Njihove su se obitelji, entuzijastične i nasmijane od uha do uha, nagurale oko krstionice. Gledala sam ih zajedljivo, ta zašto se oni toliko vesele - obećanje koje daju teško je ispuniti! Čini se nemogućom misijom djetetu pokazati pravi put kada smo i sami najčešće izgubljeni, i gotovo je neminovno da ćemo u jednom trenutku dijete prestati dovoditi ka oltaru, gubeći dodir s Božjim u svakodnevici koja nas melje.

Dugo sam bila uvjerena da roman "Gilead" ima veze sa "Sluškinjinom pričom" pa sam ga, sita histerije koju je televizijska adaptacija prouzročila, svjesno izbjegavala. Međutim, tražeći romane vjerske tematike, jer nakon Jamesa Baldwina imala sam potrebu za njima, nametnuo mi se upravo "Gilead", roman Marilynne Robinson, koji uopće nema veze s Margaret Atwood - osim možda s porijeklom riječi gilead (gilead na hebrejskom znači brdo svjedočanstva).

Iako u Americi, u državi Maine, postoji grad Gilead, u romanu Marilynne Robinson Gilead je fiktivni grad, smješten u Iowi. U njemu, sredinom 20. stoljeća, umire John Ames, pastor reformirane kalvinističke crkve (kojoj pripada i autorica), koji potječe iz duge loze pastora. Rođen je 1880. u Kanzasu, a potkraj svog života on ima potrebu ispričati svom sedmogodišnjem sinu priču o sebi i prenijeti mu mudrosti svojih otaca.


Njegov pripovjedni ton dubok je - čitatelj mora naćuliti uši da bi ga razumio. On polazi iz perspektive sadašnjice, zapisuje svoje misli u neku vrstu dnevnika, gledajući svog sina i svoju mlađahnu suprugu, imajući na umu vrijednost trenutka koju ne umanjuje njegova prolaznost. Tako se on prisjeća svog putovanja s ocem, na kojem su tražili grob njegovog djeda, prisjeća se svog brata, obrazovanog ateista, koji je iznevjerio njihovog oca, i s ljubavlju priča o svojoj majci kojoj je zagarao grašak i koja je uvijek prekuhala umak od jabuka. U misterioznim pričama o članovima svoje obitelji, Ames poučava svog sina o ćudi koju valja obuzdati i o tajnama koje ne moraju biti otkrivene. Njegovo je pripovijedanje nalik šetnji noću - on mudruje dok normalan svijet spava - pa je za očekivati da ga šetnja dovodi i do susjedstva i kongregacije kojoj propovijeda. 

John Ames spominje i svog prijatelja, starijeg pastora, Boughtona, čiji (razmetni) sin se iznenada vratio u njihov život. Iz velikog poštovanja, svom je najstarijem sinu pastor Boughton pri rođenju nadjenuo ime John Ames Boughton, a sam pastor Ames ga je krstio. Nakon prokockanog života, sada četredesetineštogodišnji John Ames, zvani Jack, vraća se i počinje kružiti oko supruge starijeg Johna Amesa, Lile, kao mačak oko vruće kaše. John Ames Jacka često spominje u svom dnevniku, primjećujući da je prikladniji par njegovoj mladoj obitelji od njega, koji se nalazi na kraju svog životnog puta. Osim ljubomori, on poučava sina životu, znajući da sin neće odrastati uz njega ("Kako bih volio da si me poznavao u naponu snage!"), pri tome spominjući i svoje slabosti, razmatranja i strahove. Opisuje susret s njegovom majkom, o patnji koju ne valja ni zadavati ni vrednovati te objašnjava da "za vjernika pojedinca religiju nadasve potvrđuje religijski doživljaj", koji je često površan, mlak, sličniji pamfletu nego osobnom susretu s Bogom. On pripovijeda o čestitosti, o karakteru, o ljubavi i onome što čovjeka raduje - i zbog toga vjerujem da će se ova knjiga svidjeti onima koji vole knjige s uputstvima za život, kao što je "Malo Drvo". A, ako vam se svidi "Gilead", dobra vijest će za vas biti da je ova knjiga samo prvi dio Gilead trilogije i da u nastavcima - "Home" i "Lila" - imate priliku saznati više o likovima Lile i Jacka.

"... Prilično sam se izvještio u pretvaranju da razumijem više nego što razumijem, što mi je poslužilo tijekom cijeloga života. Kažem to jer želim da uvidiš da nisam nikakav svetac. Moj je život neusporediv sa životom mojega djeda. Ljudi mi iskazuju više poštovanja nego što zaslužujem. To je uglavnom sasvim bezazleno. Ljudi žele poštivati pastora i ne želim im to kvariti. Ali stekao sam velik ugled kao mudar čovjek, jer sam naručivao više knjiga nego što sam ikad imao vremena pročitati, i pročitao kudikamo više knjiga nego što sam iz njih naučio što korisno, osim, naravno, da su neka vrlo dosadna gospoda napisala neke knjige. To nije ništa novo, ali istina koja je ovdje prisutna nešto je što treba iskusiti da bi se do kraja spoznalo.
Hvala Bogu svima njima, dakako, i na tom neobičnom razdoblju koje je trajalo većinu mojeg života, kad sam čitao zbog osamljenosti i kad je loše društvo bilo mnogo bolje od nikakvog. Možeš voljeti lošu knjigu zbog nesreće, pompoznosti ili žučljivosti u njoj, ili ako posjeduješ onu nezasitnost za ljudske stvari za koje se iz dubine duše nadam da ih nikad nećeš sam doživjeti. "Sito grlo prezire i medeno saće, a gladnu je i sve gorko - slatko". Užitka ima svugdje gdje ga se nikad ne bismo usudili potražiti. Malo očinske mudrosti nije naodmet, no to je također Gospodnja istina i nešto što sam i sam doživio..."


"Na sunčevu svjetlu u dječjoj se kosi javlja odsjaj. U njoj su dugine boje, tanke meke zrake, iste one boje koju katkad viđaš na rosi. Nalaze se u laticama cvijeća i na dječjoj koži. Tvoja je kosa duga i tamna, a koža vrlo blijeda. Možda nisi ljepši od većine druge djece. Jednostavno si zgodan dječak, pomalo slabašan, čist i lijepo odgojen. Sve jet o u redu, ali prvenstveno te volim zato što postojiš. Postojanje mi se sada čini nečim najvrednijim divljenja. Uskoro ću prijeći u neprolaznost. U hipu, u tren oka.
U tren oka. To je najkrasniji izraz. S vremena na vrijeme pomišljao sam da je to najljepše u životu, to malo žara koja se vidi u ljudima kad ih nešto očara ili razdraga. "Bistar pogled razveseli srce". Upravo tako."

Neki su rekli da je ova knjiga nalik tihoj molitvi, ali valja reći da se pastoru Amesu često prije molitve prispava - melodija ove knjige pomalo jest dosadnjikava, na to budite spremni, čitajte ju uz kvalitetno svjetlo i crnu kavu. Nema tu tragedija, nema tu obrata, samo život, kolotečina obogaćena mudrostima i spoznajama religioznog, ali ne i svetog, čovjeka s nemogućom misijom - odgoja djeteta. Nije ovo knjiga za one koji nemaju vremena, ni za one koji se boje dubine, nego za one koji umiju zastati, pogledati oko sebe, i u sebe - a ne škodi ni informacija da je nagrađena Pulitzerom! Opisujući jedan trenutak u američkoj povijesti, Robinson podsjeća da je život nalik rijeci - ona je postojana u svom izvoru, predvidljiva u svom toku, a njezin odraz može i zaprepastiti i oduševiti, ovisno o izmjeni oblaka i sunca nad njom.


"...Svaki od nas mala je civilizacija koja počiva na ruševinama određenog broja prethodnih civilizacija, ali s vlastitom inačicom poimanja onoga što je lijepo, a što prihvatljivo - što, žurno dodajem, općenito ne zadovoljavamo i po čemu nastojimo živjeti. Nenadane sličnosti među nama doživljavamo kao prave istovjetnosti, jer oni oko nas su naslijedili iste običaje, trguju istim novcem, ravnaju se manje ili više, po istim idejama pristojnosti i zdrava razuma. Ali sve nam to zapravo samo omogućuje suživot s neprekršivim, neprohodnim i krajnje golemim prostranstvima među nama."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...