Preskoči na glavni sadržaj

Svatko ima svoj Gilead

Prošle se nedjelje u našoj župi krstilo troje dječice. Njihove su se obitelji, entuzijastične i nasmijane od uha do uha, nagurale oko krstionice. Gledala sam ih zajedljivo, ta zašto se oni toliko vesele - obećanje koje daju teško je ispuniti! Čini se nemogućom misijom djetetu pokazati pravi put kada smo i sami najčešće izgubljeni, i gotovo je neminovno da ćemo u jednom trenutku dijete prestati dovoditi ka oltaru, gubeći dodir s Božjim u svakodnevici koja nas melje.

Dugo sam bila uvjerena da roman "Gilead" ima veze sa "Sluškinjinom pričom" pa sam ga, sita histerije koju je televizijska adaptacija prouzročila, svjesno izbjegavala. Međutim, tražeći romane vjerske tematike, jer nakon Jamesa Baldwina imala sam potrebu za njima, nametnuo mi se upravo "Gilead", roman Marilynne Robinson, koji uopće nema veze s Margaret Atwood - osim možda s porijeklom riječi gilead (gilead na hebrejskom znači brdo svjedočanstva).

Iako u Americi, u državi Maine, postoji grad Gilead, u romanu Marilynne Robinson Gilead je fiktivni grad, smješten u Iowi. U njemu, sredinom 20. stoljeća, umire John Ames, pastor reformirane kalvinističke crkve (kojoj pripada i autorica), koji potječe iz duge loze pastora. Rođen je 1880. u Kanzasu, a potkraj svog života on ima potrebu ispričati svom sedmogodišnjem sinu priču o sebi i prenijeti mu mudrosti svojih otaca.


Njegov pripovjedni ton dubok je - čitatelj mora naćuliti uši da bi ga razumio. On polazi iz perspektive sadašnjice, zapisuje svoje misli u neku vrstu dnevnika, gledajući svog sina i svoju mlađahnu suprugu, imajući na umu vrijednost trenutka koju ne umanjuje njegova prolaznost. Tako se on prisjeća svog putovanja s ocem, na kojem su tražili grob njegovog djeda, prisjeća se svog brata, obrazovanog ateista, koji je iznevjerio njihovog oca, i s ljubavlju priča o svojoj majci kojoj je zagarao grašak i koja je uvijek prekuhala umak od jabuka. U misterioznim pričama o članovima svoje obitelji, Ames poučava svog sina o ćudi koju valja obuzdati i o tajnama koje ne moraju biti otkrivene. Njegovo je pripovijedanje nalik šetnji noću - on mudruje dok normalan svijet spava - pa je za očekivati da ga šetnja dovodi i do susjedstva i kongregacije kojoj propovijeda. 

John Ames spominje i svog prijatelja, starijeg pastora, Boughtona, čiji (razmetni) sin se iznenada vratio u njihov život. Iz velikog poštovanja, svom je najstarijem sinu pastor Boughton pri rođenju nadjenuo ime John Ames Boughton, a sam pastor Ames ga je krstio. Nakon prokockanog života, sada četredesetineštogodišnji John Ames, zvani Jack, vraća se i počinje kružiti oko supruge starijeg Johna Amesa, Lile, kao mačak oko vruće kaše. John Ames Jacka često spominje u svom dnevniku, primjećujući da je prikladniji par njegovoj mladoj obitelji od njega, koji se nalazi na kraju svog životnog puta. Osim ljubomori, on poučava sina životu, znajući da sin neće odrastati uz njega ("Kako bih volio da si me poznavao u naponu snage!"), pri tome spominjući i svoje slabosti, razmatranja i strahove. Opisuje susret s njegovom majkom, o patnji koju ne valja ni zadavati ni vrednovati te objašnjava da "za vjernika pojedinca religiju nadasve potvrđuje religijski doživljaj", koji je često površan, mlak, sličniji pamfletu nego osobnom susretu s Bogom. On pripovijeda o čestitosti, o karakteru, o ljubavi i onome što čovjeka raduje - i zbog toga vjerujem da će se ova knjiga svidjeti onima koji vole knjige s uputstvima za život, kao što je "Malo Drvo". A, ako vam se svidi "Gilead", dobra vijest će za vas biti da je ova knjiga samo prvi dio Gilead trilogije i da u nastavcima - "Home" i "Lila" - imate priliku saznati više o likovima Lile i Jacka.

"... Prilično sam se izvještio u pretvaranju da razumijem više nego što razumijem, što mi je poslužilo tijekom cijeloga života. Kažem to jer želim da uvidiš da nisam nikakav svetac. Moj je život neusporediv sa životom mojega djeda. Ljudi mi iskazuju više poštovanja nego što zaslužujem. To je uglavnom sasvim bezazleno. Ljudi žele poštivati pastora i ne želim im to kvariti. Ali stekao sam velik ugled kao mudar čovjek, jer sam naručivao više knjiga nego što sam ikad imao vremena pročitati, i pročitao kudikamo više knjiga nego što sam iz njih naučio što korisno, osim, naravno, da su neka vrlo dosadna gospoda napisala neke knjige. To nije ništa novo, ali istina koja je ovdje prisutna nešto je što treba iskusiti da bi se do kraja spoznalo.
Hvala Bogu svima njima, dakako, i na tom neobičnom razdoblju koje je trajalo većinu mojeg života, kad sam čitao zbog osamljenosti i kad je loše društvo bilo mnogo bolje od nikakvog. Možeš voljeti lošu knjigu zbog nesreće, pompoznosti ili žučljivosti u njoj, ili ako posjeduješ onu nezasitnost za ljudske stvari za koje se iz dubine duše nadam da ih nikad nećeš sam doživjeti. "Sito grlo prezire i medeno saće, a gladnu je i sve gorko - slatko". Užitka ima svugdje gdje ga se nikad ne bismo usudili potražiti. Malo očinske mudrosti nije naodmet, no to je također Gospodnja istina i nešto što sam i sam doživio..."


"Na sunčevu svjetlu u dječjoj se kosi javlja odsjaj. U njoj su dugine boje, tanke meke zrake, iste one boje koju katkad viđaš na rosi. Nalaze se u laticama cvijeća i na dječjoj koži. Tvoja je kosa duga i tamna, a koža vrlo blijeda. Možda nisi ljepši od većine druge djece. Jednostavno si zgodan dječak, pomalo slabašan, čist i lijepo odgojen. Sve jet o u redu, ali prvenstveno te volim zato što postojiš. Postojanje mi se sada čini nečim najvrednijim divljenja. Uskoro ću prijeći u neprolaznost. U hipu, u tren oka.
U tren oka. To je najkrasniji izraz. S vremena na vrijeme pomišljao sam da je to najljepše u životu, to malo žara koja se vidi u ljudima kad ih nešto očara ili razdraga. "Bistar pogled razveseli srce". Upravo tako."

Neki su rekli da je ova knjiga nalik tihoj molitvi, ali valja reći da se pastoru Amesu često prije molitve prispava - melodija ove knjige pomalo jest dosadnjikava, na to budite spremni, čitajte ju uz kvalitetno svjetlo i crnu kavu. Nema tu tragedija, nema tu obrata, samo život, kolotečina obogaćena mudrostima i spoznajama religioznog, ali ne i svetog, čovjeka s nemogućom misijom - odgoja djeteta. Nije ovo knjiga za one koji nemaju vremena, ni za one koji se boje dubine, nego za one koji umiju zastati, pogledati oko sebe, i u sebe - a ne škodi ni informacija da je nagrađena Pulitzerom! Opisujući jedan trenutak u američkoj povijesti, Robinson podsjeća da je život nalik rijeci - ona je postojana u svom izvoru, predvidljiva u svom toku, a njezin odraz može i zaprepastiti i oduševiti, ovisno o izmjeni oblaka i sunca nad njom.


"...Svaki od nas mala je civilizacija koja počiva na ruševinama određenog broja prethodnih civilizacija, ali s vlastitom inačicom poimanja onoga što je lijepo, a što prihvatljivo - što, žurno dodajem, općenito ne zadovoljavamo i po čemu nastojimo živjeti. Nenadane sličnosti među nama doživljavamo kao prave istovjetnosti, jer oni oko nas su naslijedili iste običaje, trguju istim novcem, ravnaju se manje ili više, po istim idejama pristojnosti i zdrava razuma. Ali sve nam to zapravo samo omogućuje suživot s neprekršivim, neprohodnim i krajnje golemim prostranstvima među nama."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...