Preskoči na glavni sadržaj

Žena je ženi tetka

Početkom godine predlagale smo u book clubu knjige koje želimo čitati kroz godinu, a ja sam predložila Atwoodinu Sluškinjinu priču jer je riječ o naslovu koji često iskače iz pop kulture i svaki filmofil i gilmoregirls fan koji drži do sebe želi ju pročitati. Kupila sam knjigu u antikvarijatu jer je knjižnica nije držala na svojim policama, i pomislila sam da, onakva žuta i neotvarana godinama, zasigurno  i nije prevrijedna pažnje. Naime, u Hrvatskoj je izdana davne 1988. godine, a na prošlogodišnjem Interliberu moglo se naći isto to izdanje - što će reći da se tijekom ovih 29 godina nije ni rasprodalo! Znatiželja me izjedala - što je pošlo po zlu s ovim klasikom?


Sama naslovnica nije atraktivna, a naslov avocira radnju smještenu u daleku prošlost. Međutim, tko god je čitao Atwood, treba biti spreman na sve! Protagonistica Sluškinjine priče sluškinja je Offfred iliti Fredova. Žena je to kojoj su negdje 2000. godine u državi SAD, baš kao drugim njenim kolegicama, priopćili da je dobila otkaz i da sva njena imovina prelazi na njenog muža - donesen je, naime, zakon kojim je ženama zabranjeno raditi, zarađivati, posjedovati. Ukratko, njihov život sveden je na njihovu biološku zadaću - rađanje. Žene koje su preljubnice ili imaju djecu poslane su u Centar koji vodi vlada, a u kojem ih vladine agentice zvane tetke obučavaju za život sluškinje koja služi svom Zapovjedniku i njegovoj supruzi na način da im je surogat majka, recimo to uljepšanim riječima. 


O knjizi sam puno razmišljala nakon što sam je pročitala, a progonila me i u snovima. Sanjala sam da mi odvode Franku i neprestano se propitivkivala - jesu li nama, ženama, određene osobine urođene ili je naše ponašanje naučeno, jesmo li u svom životu patnice, jesmo li si za sve same krive, ili smo junakinje svog života koje kroje svoj život po svojoj mjeri? Iako je knjiga izdana 1985. godine, a vrijeme radnje je oko 2000., država Gilead, u kojoj su ženama ukinuta sva prava i dana im je prilika (thanks a lot) prežive iznajmljivanjem maternice neplodnim suprugama plodnih muškaraca, nije prikaz posuđen iz znanstvene fantastike, ta i sama autorica zazire od spajanja tog žanra s knjigom, nazivajući je spekulativnom fikcijom.


Atwood je pronicljiva žena koja se ne voli nazivati ni političarkom ni feministicom, a ipak svojim jednostavnim stilom glasno progovara o bitnim temama. Vrsna je pripovjedačica, i ovu knjigu preporučila bih svim ženama - njoj nije namjera šokirati, niti prikazati Fredovu kao heroinu, nego poručiti da je svesti ženu na bilo koji stereotip pogubno za ženu, ali i za društvo u cijelini. Sve smo ponekad krhke, iscrpljene, preteško nam je žonglirati s poslom i životom majke i supruge, ali trebale bismo cijeniti slobodu koju imamo - žena danas može sve što poželi, pa tako i preživjeti ono za što je bila uvjerena da će ju koštati glave. Još uvijek život žene podrazumijeva neku vrstu dokazivanja i borbe, i stoga uvijek moramo biti budne, spremne i uporne, i svjesne da bi nam dani često bili bezbrižniji da smo u ovom svijetu muškaraca jedna drugoj potpora, nada i inspiracija - jer, sjetite se, real queens fix each other's crown.


"Dali smo im više nego smo im oduzeli, rekao je Zapovjednik. Sjeti se svih njihovih nekadašnjih muka. Zar se ne sjećaš samačkih barova, ponižavajućih namještenih sastanaka u srednjoj školi? Tržišta mesa. Zar se ne sjećaš užasna jaza između onih koje su lako mogle doći do muškaraca i onih koje nisu? Neke su bile očajne, gladovale da omršave, ili pumpale prsa silikonom, dale si rezati nosove. Sjeti se ljudske bijede."

"Moja crvena suknja dignuta je do struka, ali ne više. Ispod nje Zalovjednik jebe. Ono što jebe nalazi se u donjem dijelu tijela. Ne kažem da vodi ljubav, jer to i ne čini. Ne bi bilo točno reći ni da spolno opći, jer to podrazumijeva dvoje ljudi, a u ovom sudjeluje samo jedna osoba. Ni silovanje ne bi odgovaralo: ovdje se ne događa ništa na što nisam pristala. Nisam imala mnogo izbora, ali nekakav sam ipak imala, pa sam odabrala ovo. "

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...