Preskoči na glavni sadržaj

Žena je ženi tetka

Početkom godine predlagale smo u book clubu knjige koje želimo čitati kroz godinu, a ja sam predložila Atwoodinu Sluškinjinu priču jer je riječ o naslovu koji često iskače iz pop kulture i svaki filmofil i gilmoregirls fan koji drži do sebe želi ju pročitati. Kupila sam knjigu u antikvarijatu jer je knjižnica nije držala na svojim policama, i pomislila sam da, onakva žuta i neotvarana godinama, zasigurno  i nije prevrijedna pažnje. Naime, u Hrvatskoj je izdana davne 1988. godine, a na prošlogodišnjem Interliberu moglo se naći isto to izdanje - što će reći da se tijekom ovih 29 godina nije ni rasprodalo! Znatiželja me izjedala - što je pošlo po zlu s ovim klasikom?


Sama naslovnica nije atraktivna, a naslov avocira radnju smještenu u daleku prošlost. Međutim, tko god je čitao Atwood, treba biti spreman na sve! Protagonistica Sluškinjine priče sluškinja je Offfred iliti Fredova. Žena je to kojoj su negdje 2000. godine u državi SAD, baš kao drugim njenim kolegicama, priopćili da je dobila otkaz i da sva njena imovina prelazi na njenog muža - donesen je, naime, zakon kojim je ženama zabranjeno raditi, zarađivati, posjedovati. Ukratko, njihov život sveden je na njihovu biološku zadaću - rađanje. Žene koje su preljubnice ili imaju djecu poslane su u Centar koji vodi vlada, a u kojem ih vladine agentice zvane tetke obučavaju za život sluškinje koja služi svom Zapovjedniku i njegovoj supruzi na način da im je surogat majka, recimo to uljepšanim riječima. 


O knjizi sam puno razmišljala nakon što sam je pročitala, a progonila me i u snovima. Sanjala sam da mi odvode Franku i neprestano se propitivkivala - jesu li nama, ženama, određene osobine urođene ili je naše ponašanje naučeno, jesmo li u svom životu patnice, jesmo li si za sve same krive, ili smo junakinje svog života koje kroje svoj život po svojoj mjeri? Iako je knjiga izdana 1985. godine, a vrijeme radnje je oko 2000., država Gilead, u kojoj su ženama ukinuta sva prava i dana im je prilika (thanks a lot) prežive iznajmljivanjem maternice neplodnim suprugama plodnih muškaraca, nije prikaz posuđen iz znanstvene fantastike, ta i sama autorica zazire od spajanja tog žanra s knjigom, nazivajući je spekulativnom fikcijom.


Atwood je pronicljiva žena koja se ne voli nazivati ni političarkom ni feministicom, a ipak svojim jednostavnim stilom glasno progovara o bitnim temama. Vrsna je pripovjedačica, i ovu knjigu preporučila bih svim ženama - njoj nije namjera šokirati, niti prikazati Fredovu kao heroinu, nego poručiti da je svesti ženu na bilo koji stereotip pogubno za ženu, ali i za društvo u cijelini. Sve smo ponekad krhke, iscrpljene, preteško nam je žonglirati s poslom i životom majke i supruge, ali trebale bismo cijeniti slobodu koju imamo - žena danas može sve što poželi, pa tako i preživjeti ono za što je bila uvjerena da će ju koštati glave. Još uvijek život žene podrazumijeva neku vrstu dokazivanja i borbe, i stoga uvijek moramo biti budne, spremne i uporne, i svjesne da bi nam dani često bili bezbrižniji da smo u ovom svijetu muškaraca jedna drugoj potpora, nada i inspiracija - jer, sjetite se, real queens fix each other's crown.


"Dali smo im više nego smo im oduzeli, rekao je Zapovjednik. Sjeti se svih njihovih nekadašnjih muka. Zar se ne sjećaš samačkih barova, ponižavajućih namještenih sastanaka u srednjoj školi? Tržišta mesa. Zar se ne sjećaš užasna jaza između onih koje su lako mogle doći do muškaraca i onih koje nisu? Neke su bile očajne, gladovale da omršave, ili pumpale prsa silikonom, dale si rezati nosove. Sjeti se ljudske bijede."

"Moja crvena suknja dignuta je do struka, ali ne više. Ispod nje Zalovjednik jebe. Ono što jebe nalazi se u donjem dijelu tijela. Ne kažem da vodi ljubav, jer to i ne čini. Ne bi bilo točno reći ni da spolno opći, jer to podrazumijeva dvoje ljudi, a u ovom sudjeluje samo jedna osoba. Ni silovanje ne bi odgovaralo: ovdje se ne događa ništa na što nisam pristala. Nisam imala mnogo izbora, ali nekakav sam ipak imala, pa sam odabrala ovo. "

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...