Preskoči na glavni sadržaj

Ne otvaraj tu vražju Pandorinu kutiju!

Svako malo, kad mi se legice razbježe pa ostanem bez partnerica za kavu, odem na pauzu sama sa sobom, što mi, da vam budem iskrena, uopće ne pada teško - dapače, solo kava jedina je stvar koja mi nedostaje iz mog šibenskog života. Život daleko od bližnjih prisilio me da samoj sebi budem najbolja prijateljica pa sam znala satima lutati po gradu, sve dok ne bih pronašla dobro mjesto za čitanje. Znate, ono mjesto gdje se susretne taman dovoljna količina tišine i svjetla da se čovjek probudi i uspava u isto vrijeme. Kažu da je sretan čovjek koji zna biti sam sa sobom. Ipak, valja biti umjeren u svemu - kažem ja, pa tako i u samoći. 


Nedavno sam tako čitala kraj Drave (koja, priznajem, ipak nije moje najdraže mjesto u Osijeku - još ga tražim), i to knjigu koju je možda preopasno čitati kraj mutne rijeke - jer postoji opasnost od bacanja u nju.


Mladi Valent Pavlić u zbirku Evanesco uvrstio je sve moje najveće noćne more - izoliranost od vanjskog svijeta, ljubav koja se nikad neće ostvariti, snovi koji će se dovijeka samo sanjati... Ne znam puno o Pavliću, tek da je diplomirao francuski jezik i povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom, ali jedno je sigurno - to je mladac koji puno razmišlja o rastancima i nestancima. I svaka njemu čast, zbirka je divna, pitka i obilata lijepim rečenicama, ali teško mi pada toliko depresije. Dok čitam njegove priče, ne čujem soundtrack, čujem samo muk - toliko su lišene  životne radosti. Vjerujem da bi se, i da ih čita na velikom skupu, čovjek osjećao potpuno samim, i usamljenim...


Čini mi se da smo u posljednje vrijeme romantizirali usamljenost do krajnjih granica, i smeta mi to. Toliko je radosti na ovom svijetu, a toliko umova misli i piše i čita samo o pojavama koje deprimiraju. Vratit ću se dječjoj beletristici, majke mi - čim završim tužne Sluškinjinu priču i Genijalnu prijateljicu. S Ona prije mene bolje da ni ne započnem!

"U čekaonici aerodroma, nekoliko trenutaka prije početka svog prvog putovanja, Diana je naslutila delikatnu ravnotežu svog života koju bi bilo vrlo nerazborito poremetiti. Zbog slutnje da je nespremna za pustolovinu na koju se tako lakomisleno odvažila, hrabrost ju je napustila. Okrenula je glavu u smjeru izlaza iz čekaonice, međutim nije bila u stanju samoinicijativno ustati i otkazati cijelu stvar. Znala je kako nije sposobna preuzeti odgovornost za neuspjeh ovgo putovanja već da teret te odluke mora prebaciti na nekog drugog. Bilo kakva intervencija će poslužiti. Bilo kakva…Zarobljena u čekaonici oprečnosti već je vidjela kako protiv svoje volje, a ipak bez prisile, odlazi na željeni put za koji ipak nije spremna. Ali tada je na razglasu čula nježan ženski glas. „Poštovani putnici, let AZ 07029 za Firencu kasnit će sat i trideset minuta. Ispričavamo se zbog ove neugodnosti…“ …Potajno zadovoljna – zbog ostalih putnika odglumila je nezadovoljstvo – polagano je ustala, primila kofer i nečujno napustila čekaonicu."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...