Preskoči na glavni sadržaj

Ne otvaraj tu vražju Pandorinu kutiju!

Svako malo, kad mi se legice razbježe pa ostanem bez partnerica za kavu, odem na pauzu sama sa sobom, što mi, da vam budem iskrena, uopće ne pada teško - dapače, solo kava jedina je stvar koja mi nedostaje iz mog šibenskog života. Život daleko od bližnjih prisilio me da samoj sebi budem najbolja prijateljica pa sam znala satima lutati po gradu, sve dok ne bih pronašla dobro mjesto za čitanje. Znate, ono mjesto gdje se susretne taman dovoljna količina tišine i svjetla da se čovjek probudi i uspava u isto vrijeme. Kažu da je sretan čovjek koji zna biti sam sa sobom. Ipak, valja biti umjeren u svemu - kažem ja, pa tako i u samoći. 


Nedavno sam tako čitala kraj Drave (koja, priznajem, ipak nije moje najdraže mjesto u Osijeku - još ga tražim), i to knjigu koju je možda preopasno čitati kraj mutne rijeke - jer postoji opasnost od bacanja u nju.


Mladi Valent Pavlić u zbirku Evanesco uvrstio je sve moje najveće noćne more - izoliranost od vanjskog svijeta, ljubav koja se nikad neće ostvariti, snovi koji će se dovijeka samo sanjati... Ne znam puno o Pavliću, tek da je diplomirao francuski jezik i povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom, ali jedno je sigurno - to je mladac koji puno razmišlja o rastancima i nestancima. I svaka njemu čast, zbirka je divna, pitka i obilata lijepim rečenicama, ali teško mi pada toliko depresije. Dok čitam njegove priče, ne čujem soundtrack, čujem samo muk - toliko su lišene  životne radosti. Vjerujem da bi se, i da ih čita na velikom skupu, čovjek osjećao potpuno samim, i usamljenim...


Čini mi se da smo u posljednje vrijeme romantizirali usamljenost do krajnjih granica, i smeta mi to. Toliko je radosti na ovom svijetu, a toliko umova misli i piše i čita samo o pojavama koje deprimiraju. Vratit ću se dječjoj beletristici, majke mi - čim završim tužne Sluškinjinu priču i Genijalnu prijateljicu. S Ona prije mene bolje da ni ne započnem!

"U čekaonici aerodroma, nekoliko trenutaka prije početka svog prvog putovanja, Diana je naslutila delikatnu ravnotežu svog života koju bi bilo vrlo nerazborito poremetiti. Zbog slutnje da je nespremna za pustolovinu na koju se tako lakomisleno odvažila, hrabrost ju je napustila. Okrenula je glavu u smjeru izlaza iz čekaonice, međutim nije bila u stanju samoinicijativno ustati i otkazati cijelu stvar. Znala je kako nije sposobna preuzeti odgovornost za neuspjeh ovgo putovanja već da teret te odluke mora prebaciti na nekog drugog. Bilo kakva intervencija će poslužiti. Bilo kakva…Zarobljena u čekaonici oprečnosti već je vidjela kako protiv svoje volje, a ipak bez prisile, odlazi na željeni put za koji ipak nije spremna. Ali tada je na razglasu čula nježan ženski glas. „Poštovani putnici, let AZ 07029 za Firencu kasnit će sat i trideset minuta. Ispričavamo se zbog ove neugodnosti…“ …Potajno zadovoljna – zbog ostalih putnika odglumila je nezadovoljstvo – polagano je ustala, primila kofer i nečujno napustila čekaonicu."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...