Preskoči na glavni sadržaj

Ne otvaraj tu vražju Pandorinu kutiju!

Svako malo, kad mi se legice razbježe pa ostanem bez partnerica za kavu, odem na pauzu sama sa sobom, što mi, da vam budem iskrena, uopće ne pada teško - dapače, solo kava jedina je stvar koja mi nedostaje iz mog šibenskog života. Život daleko od bližnjih prisilio me da samoj sebi budem najbolja prijateljica pa sam znala satima lutati po gradu, sve dok ne bih pronašla dobro mjesto za čitanje. Znate, ono mjesto gdje se susretne taman dovoljna količina tišine i svjetla da se čovjek probudi i uspava u isto vrijeme. Kažu da je sretan čovjek koji zna biti sam sa sobom. Ipak, valja biti umjeren u svemu - kažem ja, pa tako i u samoći. 


Nedavno sam tako čitala kraj Drave (koja, priznajem, ipak nije moje najdraže mjesto u Osijeku - još ga tražim), i to knjigu koju je možda preopasno čitati kraj mutne rijeke - jer postoji opasnost od bacanja u nju.


Mladi Valent Pavlić u zbirku Evanesco uvrstio je sve moje najveće noćne more - izoliranost od vanjskog svijeta, ljubav koja se nikad neće ostvariti, snovi koji će se dovijeka samo sanjati... Ne znam puno o Pavliću, tek da je diplomirao francuski jezik i povijest umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom, ali jedno je sigurno - to je mladac koji puno razmišlja o rastancima i nestancima. I svaka njemu čast, zbirka je divna, pitka i obilata lijepim rečenicama, ali teško mi pada toliko depresije. Dok čitam njegove priče, ne čujem soundtrack, čujem samo muk - toliko su lišene  životne radosti. Vjerujem da bi se, i da ih čita na velikom skupu, čovjek osjećao potpuno samim, i usamljenim...


Čini mi se da smo u posljednje vrijeme romantizirali usamljenost do krajnjih granica, i smeta mi to. Toliko je radosti na ovom svijetu, a toliko umova misli i piše i čita samo o pojavama koje deprimiraju. Vratit ću se dječjoj beletristici, majke mi - čim završim tužne Sluškinjinu priču i Genijalnu prijateljicu. S Ona prije mene bolje da ni ne započnem!

"U čekaonici aerodroma, nekoliko trenutaka prije početka svog prvog putovanja, Diana je naslutila delikatnu ravnotežu svog života koju bi bilo vrlo nerazborito poremetiti. Zbog slutnje da je nespremna za pustolovinu na koju se tako lakomisleno odvažila, hrabrost ju je napustila. Okrenula je glavu u smjeru izlaza iz čekaonice, međutim nije bila u stanju samoinicijativno ustati i otkazati cijelu stvar. Znala je kako nije sposobna preuzeti odgovornost za neuspjeh ovgo putovanja već da teret te odluke mora prebaciti na nekog drugog. Bilo kakva intervencija će poslužiti. Bilo kakva…Zarobljena u čekaonici oprečnosti već je vidjela kako protiv svoje volje, a ipak bez prisile, odlazi na željeni put za koji ipak nije spremna. Ali tada je na razglasu čula nježan ženski glas. „Poštovani putnici, let AZ 07029 za Firencu kasnit će sat i trideset minuta. Ispričavamo se zbog ove neugodnosti…“ …Potajno zadovoljna – zbog ostalih putnika odglumila je nezadovoljstvo – polagano je ustala, primila kofer i nečujno napustila čekaonicu."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...