Preskoči na glavni sadržaj

Pet načina za proslaviti Noć knjige

Ovaj tjedan potpuno sam s uma smetnula da je u tijeku manifestacija Noć knjige. Moj muž, naime, rođen je na isti datum kao i veliki Cervantes i Shakespeare, pa se u ovo doba više brinem koju tortu ću mu složiti za rođendan (torta bajadera ove godine) i kojim poklonom ga iznenaditi (Škorin koncert bio je pun pogodak). Ipak, sasvim slučajno, knjige su obilježile moj tjedan! Ovo su moji prijedlozi za obilježavanje Noći knjige:

1. Pokloniti knjigu

Knjiga je uvijek izvrstan poklon, a ovog tjedna poklonila sam ih nekoliko - Jumanji nećakinji za Uskrs, dok će se ostale susresti sa svojim novim vlasnicama za vikend! 


2. Dobiti knjigu na poklon

Jednu predam, druga mi se stvori u rukama - tako je kod mene neprestano. Ovaj tjedan dobila sam Grupu Mary McCarthy, must read knjigu za svaku kvazifeministicu - baš se veselim pročitati je i saznati sve o studenticama Vassara i njihovim pustolovinama!


3. Otići na book club

Dok je vani pljuštala kiša, nekoliko žena raspravljalo je o Sluškinjinoj priči u okružju vinoteke - savršen način za provesti večer! Ako niste član book cluba, osnujte svoj u svom domu!


4. Čitati pod dekicom

Godišnji odmor, prvo ostavljanje djeteta kod bake i kiša dopustili su mi da dan provedem čitajući pod dekicom i gledajući filmove, što nisam radila gotovo dvije godine! Ipak, dva dana bez moje Franke predugo mi je i jedva čekam da ju vidim!


5. Otići na kavu s omiljenim književnikom

Prije susreta s Frankom, susrest ću se sa starom znanicom - Julijanom Matanović, književnicom u čijim se riječima uvijek prepoznam, i koju uvijek rado slušam, i to ne samo zato što smo pohađale istu srednju školu. Osim što je profesorica i majka, ona je žena - ona koja vam vrlo lako može postati uzor.

"Moj život više nije bio moj, postao je svačiji, a sve u cilju da bi iznova postao naš. Upravo u tome leži tajna književnosti: u prepoznavanju, u trenucima kada s knjigom, neovisno jesu li napisane u iskrenom prvom ili zamaskiranom trećem licu, dijelimo zajednička mjesta. Takva mjesta želim bilježiti. Otvorenih očiju i bez imalo inata."

Julijana Matanović

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...