Mi, Essekeri

Baš sam jučer na kavi s legicom razgovarala o tome kako je teško zavoljeti grad u kojem nisi odrastao, napravio prve korake, dobio prve jedinice, prvi put držao nečiju ruku. Iskreno, iako već treću godinu prebivam u Osijeku, gradu u kojem sam provela i studentske dane, još uvijek me, kad ulazim u svoju ulicu, ne preplavi onaj mir koji osjetim kad auto parkiram u dvorište kuće mojih roditelja - onaj mir doma. Zato, svaki dan se ja trudim postati prava Legograđanka - zvjerglam oko sebe putem do posla, buljim u balkone i zagledam se u svaku poučnu tablu, a na povratku s posla guglam poznate Osječane čije spomenike susrećem. Znam ja tako da je iz Tvrđe potekao Franjo Krežma koji je big deal za sve glazbenike ovog grada, čiji je spomenik napravio još jedan Slavonac - Vanja Radauš koji je, prije nego si je skratio muke, napravio i biste slikara koji na grad gledaju iz Sakuntala parka u kojem su se nekad okupljali slobodni zidari, a sada ga čuva djevojka koju su othranili golubovi i još puno zanimljivosti iz bogate povijesti ovog nepokorenog grada, ali džabe - još uvijek ne osjećam da je ovo baš moj grad. No, ne gubim nadu, škicam i dalje secesijska pročelja, parkove i stanovnike ovog grada, i nadam se da ću jednog dana, kad moje dijete u ovom gradu, nakon svih dosadašnjih koraka, dobije prve jedinice i prvi put se zaljubi, moći reći da sam prava Essekerka.