Moja obitelj (doduše, samo njen ženski dio, jer tata se na prve znakove povuče u svoje odaje) ima naviku navečer sjesti pred televizor, pomno proučiti TV program pa izabrati neki film koji će tobože gledati. Kažem tobože, jer mi taj film ustvari nikad ne gledamo – kod nas se svako gledanje televizije pretvori u jednu dugu čoporativnu psihoanalizu koju provode sve od reda samouki psiholozi. Tko je u životu što učinio, je li požalio, na temelju kojeg motiva i s kojim posljedicama, i koji član obitelj je kriv za taj gen ili za taj nesretni obrazac ponašanja (ukratko, mama je uvijek kriva za sve) – to su smjernice naših razgovora, i svakome tko bi nas čuo učinilo bi se čudnim što su se u raspravi o banalnostima tonovi strastveno povisili, što su sugovornici ustali s kauča pa počeli koračati sobom poput profesora Baltazara, sve u nastojanju da dokažu svoju tezu ili, još češće, samo opovrgnu tuđu, ali mi vam nikad ne bismo priznali da se televizijska večer pretvorila u svađu – za nas je to debata, debata u kojoj svi, bojim se reći, besramno uživamo. This is how we do it, rekla bi moja sestra (i Montell Jordan).
"Djed i baka su htjeli da znam što se dogodilo u prošlosti. "Ako ne znaš ništa o pršlosti, nećeš imati ni budućnost. Ako ne znaš odakle je tvoj narod došao, nećeš znati ni kamo ide." I zato su mi ispričali najvažnije stvari iz naše prošlosti."
"Djed je iz zemlje nožem iskopao jedan slatki korijen. Ogulio ga je i iz njega je počela kapati slatka zimska zaliha života. Prerezao ga je nožem na dva dijela i dao meni veći. "To je Put", rekao je blago. "Uzmi samo onoliko koliko ti je potrebno. Kad loviš jelena, nemoj uzeti najboljeg. Uzmi manjeg i sporijeg, pa će jeleni rasti i biti sve jači i uvijek će ti davati mesa. Pa-koh, panter, to zna. I ti to isto moraš znati."
Malo Drvo staloženi je petogodišnjak (što mi se čini kao oksimoron, ako je suditi po mojoj petogodišnjakinji) koji nakon smrti oca i majke odlazi živjeti majčinim roditeljima koji žive u kolibi u planinama Tennesseeja. Baka je mudra Indijanka koja glave pognute nad knjigom, tako da joj duge pletenice padaju do poda, naglas čita djedu i Malom Drvetu djela gospodina Shakespearea, Shelleya i Byrona, a djed je starac koji nastoji zaraditi proizvodnjom viskija kojoj poučava i svog vrijednog šegrta, Malo Drvo. Možda kod ovakvih knjiga ne mogu uopće biti objektivna, slaba sam na romane pisane iz dječje perspektive, ali knjiga me dirnula, rasplakala, obradovala. Unuk koji s djedom pravi viski i razgovara tonom vjetra i žubora vode, djed koji stavlja ruku između unuka i čegrtuše, mudrolije o sistemima pronalaska zrele lubenice, lekcije iz Biblije i razne tehnike odlaska u nebo - učinili su me opsjednutom. Guglala sam Trail of tears, tijekom obiteljskog ručka sam čitala citate iz knjige ukućanima koji nisu dijelili moje oduševljenje, skoro pa nisam umrla od straha kad sam u voćnjaku vidjela bjeloušku (k'o prava Cherokee!), jeli smo dudove i razglabali o proizvodnji svile u Jugoslaviji, ostala sam iznenađena spoznajom da svi članovi moje obitelji znaju sve o proizvodnji viskija, a baka i ja smo na svetog Antuna i nazdravile pravim škotskim viskijem (baka je nazdravila, ja sam ga samo pomirisala, bio mi je nepodnošljiviji od rakije), pa sam se nakon indijansko-ljetnog vikenda vratila u Osijek napunjenih baterija i srca punog ove feel-good knjige koja čovjeka umije vratiti korijenima, zbog koje ćete preboljeti i sokom od višanja zamrljane majice, pa i travo-zelenaste turove svoje djece, koja će vas, još jednom, podsjetiti da je sretan čovjek koji ima svoje pleme, koliko god ono čudno bilo, i koliko god ono voljelo žustre rasprave i kolutanja očima.
"Djed je govorio kako bi na svijetu bilo manje svađe kad bi bilo manje riječi. Jednom mi je, kad smo nas dvojica bili nasamo, rekao da neki prokleti idiot non-stop izmišlja nove riječi koje ne služe ničem drugom nego stvaranju svađa. Tu sam se složio s njim. Kako riječi zvuče, ili način kkako ih izgovaraš, to je djedu bilo važnije od njihova značenja. Rekao je da ljudi ponekad govore posve različitim riječima, ali se ipak razumiju, jer razumiju kako riječi zvuče. Baka se složila s njim, jer to je bio način kako su njih dvoje razgovarali. Bakino ime bilo je Bonnie Bee, Lijepa Pčela. To sam znao jer sam jendom u noći čuo kad joj je djed rekao: "Razumijem te, Bonnie Bee." A to je značilo: "Volim te, Bonnie Bee", jer taj su zvuk i osjećaj bili u njegovim riječima. I kad su razgovarali i kad bi baka rekla: "Razumiješ li me, Wales?", djed bi odgovorio: "Da, razumijem te." Za djeda i baku su razumijevanje i ljubav bili jedno te isto. Baka je govorila: ne možeš voljeti nekoga, ako ga ne razumiješ, ni ljude ni Boga ne možeš voljeti ako ih ne razumiješ."
"Dok smo jeli, djed me pogledao i rekao: "Vidiš, Malo Drvo, ništa ne bi bio naučio da te nisam pustio da učiniš što želiš. Da sam te spriječio u kupnji tog teleta, uvijek bi mislio da si ga trebao kupiti. Da sam ti rekao kupi ga, mene bi okrivljavao što je umrlo. Morat ćeš učiti iz vlastitog iskustva."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)