Možda tvoj život, gledan izvana, izgleda sasvim posložen - sve što si od života željela, ostvarilo se. Možda si i zahvalna, možda si iskreno i sretna, ali - ima dana kad ti se čini da ti je sve previše, da te obveze pritišću sa svih strana, čini ti se da bi mogla vrištati jer si iscrpljena od služenja drugima. Možda tražiš nešto samo svoje, možda tražiš nadahnuće, neki novi zanos, neku iznenadnu dozu energije, svoje vrijeme, svoje misli, nešto za što bi se uhvatila pa da sve u tvom životu poprimi novu boju, da sve počneš raditi s lakoćom, pa i služiti drugima, da se prestaneš brinuti, da se prestaneš buditi s mišlju da nisi dovoljno dobra ni u čemu što radiš. Možda ti to još niti ne znaš, ali ti tražiš Boga.
Problem je samo što, dok ti netko drugi na to nije ukazao, nisi ni shvaćala da si do Njega uvijek htjela prečicom pa si putem naišla na nevolje, poput neposlušne Crvenkapice. Možda si preumorna za nastavak potrage, možda misliš da nisi vrijedna, možda si potpuno beznadna.
Problem je samo što, dok ti netko drugi na to nije ukazao, nisi ni shvaćala da si do Njega uvijek htjela prečicom pa si putem naišla na nevolje, poput neposlušne Crvenkapice. Možda si preumorna za nastavak potrage, možda misliš da nisi vrijedna, možda si potpuno beznadna.
Poznata su ti kratkoročna rješenja - duhovne obnove, molitveni susreti, klanjanja pred Presvetim - ondje si znala ugrabiti dašak Duha Svetog, ali kad ostaneš sama sa sobom, ukopana si u mjestu. Ne znaš više moliti, postalo ti je nepodnošljivo slušati duhovnu glazbu, osjećaš da nemaš pravo spominjati to Divno ime, osjećaš da nemaš pravo zvati se Božjom. A ova tvoja djeca? Samo su podsjetnik da još jednu stvar u životu radiš krivo (a drugi su to majčinstvo u tolikoj mjeri više zaslužili!) - zbog njih ti se najviše čini da tumaraš svijetom pokidana, da samo glumiš snagu, a slabost u tvojim kostima već se pretvorila u mučninu koja te truje iznutra iz dana u dan.
Možda si kao ja.
Možda si kao ja.
"Prvo obraćenje za koje moramo moliti je - uvijek - naše vlastito."
Ne znam puno toga, ali krasti vrijeme za čitanje sam usavršila - čitam dok kuham, čitam na toaletu, čitam u autu, čitam dok čekam u redu, čitam pod pauzom na poslu. Čitam svakakve gluposti, pa mi je moj duhovni vođa (Love ya, sis!) u ruke doslovno ugurao knjigu koja bi mogla biti poticaj koji tražim. Hm, pa dobro, možda bih mogla i češće čitati duhovnu literaturu - nemam što izgubiti, već sam izgubljena. Budući da knjiga koju bih htjela čitati - "Vjerovanje for dummies" - actually ne postoji, bacila sam se na čitanje Verbumova izdanja Razloga za vjerovanje Scotta Hahna, profesora teologije i Svetog pisma na franjevačkom sveučilištu u Steubenvilleu, Ohio, i jednog od najsuvremenijih katoličkih teologa koji je, prije nego je postao sve navedeno, bio prezbiterijanski pastor.
Na samom početku Hahn spominje Prvu poslanicu svetog Petra iz koje možemo iščitati kako bismo, kao katolici, trebali živjeti - uvijek spremni objasniti nadu u koju vjerujemo, ali blago i s poštovanjem. Nisam do sada s tim imala problema, ali kad čovjek postane svjestan mlakosti svoje vjere, počne sumnjati u sve, a najviše u samog sebe. Dakako, u postojanje Boga živoga nikad nisam sumnjala, ali Božji zakoni ne ovise o tome što ja mislim - i bilo je krajnje vrijeme da "razum stavim u službu otajstva krštenja". Za razliku od autora, počela sam čitati ovu knjigu ne bojeći se da će proučavanje dogmi ugroziti moju vjeru, ali malo me obeshrabrio na samom početku tvrdnjom da je pripremanje razloga za nadu koja će prijeći i na druge nešto što se uči cijeli život.
"Čak i nerazumne stvari djeluju na način koji odražava određenu svrhu. Dizajn postoji. Ako postoji dizajn, mora postojati i autor tog dizajna."
Knjiga je podijeljena na tri velika poglavlja - naravne razloge, biblijske razloge i kraljevske razloge za vjerovanje, i svaki od njih natjerao me da pomislim da je razumijevanje katoličkog nauka iznad mojih ljudskih mogućnosti, bit ću iskrena. Ali, malo pomalo, prepoznavala sam odgovore na pitanja koja još nisam niti znala oblikovati. Autor na zanimljiv način, ali prilagođen dummiesima poput mene, predstavlja čitatelju povijesni i filozofski kontekst koji predstavlja same temelje katoličke nauke - objašnjava zašto ljudi vjeruju u Boga, zašto neki tvrde da je Bog ljudska izmišljotina, a ne misle da bismo ga, da smo ga izmislili, malo pažljivije prilagodili svojim hirovima, objašnjava to često pitanje naših prijatelja nevjernika - zašto Bog dopušta toliko zlo u svijetu, pojašnjava zašto Crkva veliča djevičanstvo, zašto se katolici "klanjaju" svecima, zašto se Papi (kamen spoticanja svim protestantima) ljubi prsten, zašto štujemo Mariju, zašto je blagovanje s Isusom važno očitovanje prisutnosti kraljevstva i što jednom katoliku uopće predstavlja ta mala bijela hostija, zašto se David u Starom zavjetu spominje 1020 puta, a Mojsije samo 720, što uopće znači kata hole i zašto katolici teško prihvaćaju da će otkupljenje doći s patnjom i smrću, a ne nekom čudesnom intervencijom s neba.
"Drugi pak iznose "dokaz iz čežnje" primjećujući da svaka ljudska čežnja svoje ispunjenje pronalazi u stvarnom predmetu... Kao što je primijetio C. S. Lewis, ljudska bića čeznu za nečime što ništa na svijetu ne može zadovoljiti, a to je zato što smo stvoreni za drugi svijet."
Bingo, C. S. Lewis! Moja duša neprestano čezne jer, iako vjerujem u Boga, ne osjećam da je moja vjera plodonosna. Ne želim Boga izvlačiti kao jokera u kriznim trenucima svog života, želim biti Božja u svakom svom dahu, u svakom svom pokretu, u svakoj riječi, ukratko - tražim od sebe savršenu vjeru iako sam svjesna toga da Bog - koji mi je dao razum, slobodu i sposobnost za ljubav, pa da i izaberem nešto drugo osim Njega - od mene to ne traži. Već sam sestri, isfrustrirana, htjela javiti da mi ova knjiga nimalo ne pomaže, a onda sam se uhvatila da češće i iskrenije molim, da o Bogu više razmišljam, da prvi put nakon dugo vremena odlazim na misu iz potrebe, a ne iz navike, shvatila sam da sam pažljivije birala riječi, da sam danima smirena, unatoč glasnoj i ubrzanoj svakodnevici, shvatila sam da sam čak bolja majka svojoj djeci (muž je tu izvisio, ali, Bože moj, nisam savršena!). Da, apologetika je divna disciplina koja mijenja nas dok mi želimo mijenjati druge. Samim čitanjem ove knjige Bog mi je bio bliže, tj. ja sam si dopustila da budem bliže Njemu. A to je, zapravo, bilo ono što sam cijelo vrijeme tražila. To je ono čemu trebam težiti, uvijek iznova.
"Gledajući Crkvu doista vidimo u njoj mnoge nesavršenosti. Svi su zemaljski upravitelji toga kraljevstva nesavršeni, baš kao što sam nesavršen ja i, pretpostavljam, i vi, i baš kao što su to bili i David i Petar. Kao što sam već spomenuo u knjizi, papa ide na ispovijed najmanje jednom tjedno.
Međutim, ova Crkva, koliko god nesavršena bila, jedina je Crkva koja može istovremeno odgovarati i kraljevstvu koje je Isus navijestio i "prispodobama o kraljevstvu" koje Isus iznosi u Evanđelju po Mateju. S ovih sedam prispodoba Isus je pripravio svoje učenike da prepoznaju kraljevstvo nebesko i da uvide kako će to kraljevstvo na zemlji biti mješavina dobra i zla - umnogome kao i izvorno Davidovo kraljevstvo. Ono će bit nalik na polje posijano i žitom i kukoljem, nalik na ribarsku mrežu prepunu i dobre i loše ribe."
Neki će mi možda zamjeriti što dijelim javno ovako intimne stvari, ali s ovim "stvarima" ni ne može se drugačije nego otvoreno, iskreno, intimno. Jer, ljudska znatiželja nema granica - vjera pojedinca golica maštu kako onima koji dijele vjeru s njim, tako i onih koji ignoriraju Božju prisutnost u svom životu. Uostalom, blog sam i počela pisati s mišlju da, ako ga čita bar jedna osoba koja se nalazi u situaciji sličnoj mojoj i moje joj riječi mogu pomoći, moje pisanje ima malo više smisla. Zato danas, na blagdan Tijelova, dijelim ovu preporuku s vama, blago i s poštovanjem. I prepuna nade.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)