Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi William Saroyan

Naslovi "Mama, volim te" i "Tata, ti si lud" oduvijek stoje u zapećku moga mozga, kao i brojni drugi naslovi koji su se pojavljivali na popisima školske lektire pa onda s njih misteriozno nestajali. Međutim, nisam imala pojma da ih je napisao tako živopisan književnik! Na čitanje djela Williama Saroyana ponukao me članak u kojem profesor i književnik Boris Beck priča o knjigama koje će "svakom srednjoškolcu dati neki novi pogled na svijet" pa sam se dala u istraživanje dobrog duha Kalifornije (nisam srednjoškolka, ali volim nove perspektive).


Iako je njegova obitelj podrijetlom iz Armenije, William Saroyan bio je Amerikanac starog kova kojeg je, više nego išta drugo, određivalo njegovo rodno mjesto - kalifornijski Fresno. Nakon što mu je u djetinjstvu preminuo otac, a majka nije imala dovoljno sredstava da bi brinula o djeci, William, njegov brat i sestra smješteni su u sirotište. Kasnije se obitelj ujedinila, a Williamova prgavost se udvostručila - uslijed dosađivanja na nastavi i bullyinga, od škole je odustao kao petnaestogodišnjak. Obavljajući svakojake poslove, u glavu si je utuvio da mu je pisanje u krvi, jer njegov je otac svojedobno piskarao za svoju dušu. Počeo je s kratkim pričama (voljela bih pročitati zbirku "Smion mladić na letećem trapezu"), a za svoju dramu "The Time of Your Life" nagrađen je Pulitzerom, kojeg je odbio protiveći se nagrađivanju umjetnosti.

Uvijek je pišući posezao za vlastitom autobiografijom pa je i roman "Mama, volim te" napisao za svoju kćer Lucy, s kojom nije bio blizak koliko bi otac mogao biti. Međutim, između njegovih redaka desetljećima generacije klinaca pronalaze ljubav koju samodopadni pisac nije znao pokazati, smatrajući da je važnije da kćeri da do znanja da ne odobrava njezin lifestyle single glumice u Hollywoodu.

"- Mislim da je to sasvim pametno i razumno - reče mamica - ali prije nego što pođemo, nemoj, molim te, biti tako odrasla i tako žalosna. Osjećam se vrlo nekorisnom i lošom kad si ti toliko pametnija i razboritija od mene. Hoćeš li zato malo misliti na vesele stvari?

- Dobro, mamice."


"- Zašto? Zar je teško biti jedna obitelj? -Tvom ocu i meni je teško. Čini mi se da je svakome teško. Možda griješim. Mogu reći samo ono što vidim. Eto moja najbolja prijateljica Clara Coolbaw, na primjer, živi u istoj kući s mužem i tropje djece dvadeset godina, i pogledaj što je to od njih učinilo.

- Što je učinio?

- Pa, mrtvi su, eto to. Oni ustaju i jedu i hodaju, ali su mrtvi. To ti je brak."


U ovom romanu devetogodišnja djevojčica pratnja je majci koja odlazi u New York u nadi da će steći slavu kakvu uživa Marilyn Monroe. Mamica je nervozna osebujna žena crvene kose koja je, za današnje pojmove, predramatična i pretjeskobna u blizini svog djeteta, ali u kontekstu starog Hollywooda, mamica je taman, nalik divama kakve smo gledali u crno-bijelim filmovima. Sa svojom Žabicom, Twink, gospođom Nijinski i Maslačkom (kako sve nazivaju djevojčicu) ona razgovara kao sa sebi ravnom, a odgovorna i tankoćutna djevojčica majku često i tješi i ohrabruje, jer mamica zna biti obeshrabrena nakon sastanaka s producentima, pa čak i ljubomorna - kad producent ulogu u kazlišnom komadu ponudi njezinoj kćerki, a ne njoj. Njih dvije žive na glamuroznoj Petoj aveniji, u otmjenom hotelu Pierre (u sobičku, doduše), druže se sa umirovljenom slavnom glumicom, gospođicom Cranshaw, i pripremaju se za uloge svojih života.

"- Mislim da za vas dvije nije u redu da sad tako uživate. To vam je kao da netko uživa u nagradi prije nego što ju je dobio. Imat ćete dosta vremena da uživate u slavi i bogatstvu. Sad je vrijeme da radite, da vam bude malo neudobno i da se neprestano pomalo brinete."

"...ali će vam biti lakše zablistati u komadu ako znate da on može propasti, ako znate da vam se može dogoditi da ne odigrate svoje uloge onako kao što ih treba igrati. Uvijek morate biti spremne na neuspjeh. Neuspjeh se događa češće nego uspjeh, ali mi ipak dalje živimo."


Možda ova knjiga umije promijeniti srednjoškolcima pogled na svijet, ali nije zgoreg reći i da svojim porukama ona može poslužiti i roditeljima, i to kao priručnik za odgoj koji podrazumijeva neustrašivu lepezu emocija, metode nošenja i s uspjehom i neuspjehom te trenutke prepoznavanja ljepote i privrženosti u licemjernom i površnom svijetu. Smušena majka, čije stavove je pregazilo vrijeme (knjiga je objavljena u pedesetim godinama prošlog stoljeća), možda nije najbolji uzor, ali je svom djetetu jedini - njezina nas grešnost i zabrinutost opominju učinkovitije od kojekakvog mudrovanja. Upravo zato, vedri duh Williama Saroyana učinio mi se savršenom razbibrigom u ove kratke, ali osunčane jesenske dane u kojima je šuštanje lišća glasnije od graktanja vrana (roman "Mama, volim te" mogao bi biti idealan izbor za mother-daughter book club o kojem sanjam).


"- Idi u Pariz. Idi svome ocu. Ali da se nisi usudila otići u noćnoj košulji. Rastavljenu majku uvijek kritiziraju. Ljudi bi kazali da te nisam dobro odgojila.

- Oh, ali ti si me dobro odgojila, mamice.

- Kladim se životom, makar i bolesna, da jesam."


"Željela bih da znam što je dobro. Ali nitko koga poznajem to ne zna. Svi smo nesretni zbog svojih života, ali nitko ne zna što da učini s njim."


Foto: Park Petra Krešimira IV u Osijeku

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...