Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi William Saroyan

Naslovi "Mama, volim te" i "Tata, ti si lud" oduvijek stoje u zapećku moga mozga, kao i brojni drugi naslovi koji su se pojavljivali na popisima školske lektire pa onda s njih misteriozno nestajali. Međutim, nisam imala pojma da ih je napisao tako živopisan književnik! Na čitanje djela Williama Saroyana ponukao me članak u kojem profesor i književnik Boris Beck priča o knjigama koje će "svakom srednjoškolcu dati neki novi pogled na svijet" pa sam se dala u istraživanje dobrog duha Kalifornije (nisam srednjoškolka, ali volim nove perspektive).


Iako je njegova obitelj podrijetlom iz Armenije, William Saroyan bio je Amerikanac starog kova kojeg je, više nego išta drugo, određivalo njegovo rodno mjesto - kalifornijski Fresno. Nakon što mu je u djetinjstvu preminuo otac, a majka nije imala dovoljno sredstava da bi brinula o djeci, William, njegov brat i sestra smješteni su u sirotište. Kasnije se obitelj ujedinila, a Williamova prgavost se udvostručila - uslijed dosađivanja na nastavi i bullyinga, od škole je odustao kao petnaestogodišnjak. Obavljajući svakojake poslove, u glavu si je utuvio da mu je pisanje u krvi, jer njegov je otac svojedobno piskarao za svoju dušu. Počeo je s kratkim pričama (voljela bih pročitati zbirku "Smion mladić na letećem trapezu"), a za svoju dramu "The Time of Your Life" nagrađen je Pulitzerom, kojeg je odbio protiveći se nagrađivanju umjetnosti.

Uvijek je pišući posezao za vlastitom autobiografijom pa je i roman "Mama, volim te" napisao za svoju kćer Lucy, s kojom nije bio blizak koliko bi otac mogao biti. Međutim, između njegovih redaka desetljećima generacije klinaca pronalaze ljubav koju samodopadni pisac nije znao pokazati, smatrajući da je važnije da kćeri da do znanja da ne odobrava njezin lifestyle single glumice u Hollywoodu.

"- Mislim da je to sasvim pametno i razumno - reče mamica - ali prije nego što pođemo, nemoj, molim te, biti tako odrasla i tako žalosna. Osjećam se vrlo nekorisnom i lošom kad si ti toliko pametnija i razboritija od mene. Hoćeš li zato malo misliti na vesele stvari?

- Dobro, mamice."


"- Zašto? Zar je teško biti jedna obitelj? -Tvom ocu i meni je teško. Čini mi se da je svakome teško. Možda griješim. Mogu reći samo ono što vidim. Eto moja najbolja prijateljica Clara Coolbaw, na primjer, živi u istoj kući s mužem i tropje djece dvadeset godina, i pogledaj što je to od njih učinilo.

- Što je učinio?

- Pa, mrtvi su, eto to. Oni ustaju i jedu i hodaju, ali su mrtvi. To ti je brak."


U ovom romanu devetogodišnja djevojčica pratnja je majci koja odlazi u New York u nadi da će steći slavu kakvu uživa Marilyn Monroe. Mamica je nervozna osebujna žena crvene kose koja je, za današnje pojmove, predramatična i pretjeskobna u blizini svog djeteta, ali u kontekstu starog Hollywooda, mamica je taman, nalik divama kakve smo gledali u crno-bijelim filmovima. Sa svojom Žabicom, Twink, gospođom Nijinski i Maslačkom (kako sve nazivaju djevojčicu) ona razgovara kao sa sebi ravnom, a odgovorna i tankoćutna djevojčica majku često i tješi i ohrabruje, jer mamica zna biti obeshrabrena nakon sastanaka s producentima, pa čak i ljubomorna - kad producent ulogu u kazlišnom komadu ponudi njezinoj kćerki, a ne njoj. Njih dvije žive na glamuroznoj Petoj aveniji, u otmjenom hotelu Pierre (u sobičku, doduše), druže se sa umirovljenom slavnom glumicom, gospođicom Cranshaw, i pripremaju se za uloge svojih života.

"- Mislim da za vas dvije nije u redu da sad tako uživate. To vam je kao da netko uživa u nagradi prije nego što ju je dobio. Imat ćete dosta vremena da uživate u slavi i bogatstvu. Sad je vrijeme da radite, da vam bude malo neudobno i da se neprestano pomalo brinete."

"...ali će vam biti lakše zablistati u komadu ako znate da on može propasti, ako znate da vam se može dogoditi da ne odigrate svoje uloge onako kao što ih treba igrati. Uvijek morate biti spremne na neuspjeh. Neuspjeh se događa češće nego uspjeh, ali mi ipak dalje živimo."


Možda ova knjiga umije promijeniti srednjoškolcima pogled na svijet, ali nije zgoreg reći i da svojim porukama ona može poslužiti i roditeljima, i to kao priručnik za odgoj koji podrazumijeva neustrašivu lepezu emocija, metode nošenja i s uspjehom i neuspjehom te trenutke prepoznavanja ljepote i privrženosti u licemjernom i površnom svijetu. Smušena majka, čije stavove je pregazilo vrijeme (knjiga je objavljena u pedesetim godinama prošlog stoljeća), možda nije najbolji uzor, ali je svom djetetu jedini - njezina nas grešnost i zabrinutost opominju učinkovitije od kojekakvog mudrovanja. Upravo zato, vedri duh Williama Saroyana učinio mi se savršenom razbibrigom u ove kratke, ali osunčane jesenske dane u kojima je šuštanje lišća glasnije od graktanja vrana (roman "Mama, volim te" mogao bi biti idealan izbor za mother-daughter book club o kojem sanjam).


"- Idi u Pariz. Idi svome ocu. Ali da se nisi usudila otići u noćnoj košulji. Rastavljenu majku uvijek kritiziraju. Ljudi bi kazali da te nisam dobro odgojila.

- Oh, ali ti si me dobro odgojila, mamice.

- Kladim se životom, makar i bolesna, da jesam."


"Željela bih da znam što je dobro. Ali nitko koga poznajem to ne zna. Svi smo nesretni zbog svojih života, ali nitko ne zna što da učini s njim."


Foto: Park Petra Krešimira IV u Osijeku

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...