Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete?
Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života).
Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranjena prodaja bilježnica, ali nije to jedina zabrana koja je nametnuta sirotoj Valeriji. Valeria, naime, potječe iz generacije žena koje nisu smjele biti besposlene, koje su se sramile svog umora, kojima je jedina zadaća bila zadovoljiti potrebe obitelji. Misliti o onome što nju zanima, o onome što bi nju usrećivalo - ženi nije bilo suđeno (nisam sigurna je li patrijarhat nametnuo takav modus operandi ili smo si ga same nametnule). No, Valeria se nalazi na životnoj prekretnici. Njezina djeca su gotovo odrasla, uskoro će napustiti kuću, osnovati svoje obitelji, a Valeria će ostati s mužem koji ju zove nadimkom "majčica". Valeria se prvi put u svom životu usuđuje pomisliti - to nije dovoljno.
Iako ona zarađuje svoj kruh i na radnom mjestu je dokazala svoje sposobnosti, ona doista misli da nema pravo na vlastite snove pa joj bilježnica služi za raspetljavanje zamršenog klupka misli, krivnje, obveza i želja. Valeria nema namjeru voditi dnevnik, pa ona u kući čak ni nema kutak koji nisu zaposjela njezina djeca, u kojem bi čuvala nešto svoje, ali bilježi svakodnevna zbivanja, pamti ih i pokušava dokučiti kako je do njih došlo - što je ponekad blagoslov, a ponekad prokletstvo. Kaje se što troši toliko vremena na pisanje, a opet, tek joj se sada čini da je "sve što joj se događa u danu vrijedno bilježenja". Žena kojoj je robovanje kućanskim poslovima postalo snagom, sada otkriva u sebi jedan novi svijet - i otkriva da joj se njezina kćer ne divi, čak ju smatra ljubomornom, protivi se životu koji bi nalikovao majčinom, otkriva da joj sin u životu ima novu ženu, a da i njezin muž posjeduje skrivenu bilježnicu i da taji kojekakve hobije i talente (ali iz nekih sasvim drugih razloga).
"Često se žalim da imam previše posla, da robujem obitelji i kućanstvu: da nikad ne mogu pročitati knjigu, primjerice. Sve je to istina, no u neku ruku to je ropstvo postalo mojom snagom, aureolom mog mučeništva. Zato, u rijetkim prilikama kada zaspim pola sata prije nego što se Michele i djeca vrate na večeru, ili kada na povratku s posla prošećem da razgledam izloge, nikada to ne priznam. Kad bih priznala da sam sebi priuštila počinak, razbibrigu, bojim se da bih izgubila reputaciju nekoga tko svaki trenutak svog vremena posvećuje obitelji. Kada bih to priznala, nitko oko mene više se ne bi sjećao bezbroj sati koje sam provela na poslu ili u kuhinji ili u kupnji ili u krpanju, nego samo tih kratkih trenutaka provedenih u čitanju ili šetnji. Ako ćemo pravo, Michele me uvijek potiče da malo predahnem, a Riccardo kaže da će me, čim se zaposli, počastiti odmorom na Capriju ili na Rivijeri. Uviđanje mog umora lišava ih odgovornosti. Zato mi često ozbiljno ponavljaju: " Moraš se odmoriti", kao da se umaram iz hira. A čim vide da sam sjela pročitati novine, odmah me se dohvate: "Mama, ako ništa ne radiš, možeš li mi zašiti podstavu na jakni?" A možeš meni izglačati hlače?" I tako dalje."
Nešto se dogodi u ženi kad se približi četrdesetima, kad djeca očvrknu i ona si dopusti analizirati svoj život, dopusti si da ju on prožme. Dogodi se neki pomak, dogodi se gubitak kontrole, dogode se bespomoćnost i preplavljenost emocijama. Osjećala sam se usamljeno na ponoru tog rasjeda sve dok se nisam počela družiti sa ženama koje su navršile četrdesetu. One znaju moje nemire, one su izvukle pouke iz njih i spremne su ih podijeliti sa svakim tko želi slušati. Kad god bih popila kavu sa ženom u četrdesetima, pomislila bih: "Jedva čekam, tako ću i ja!" I ne, nisu četrdesete nove tridesete, četrdesete su četrdesete, i nose svoje izazove (više to nisu problemi nego izazovi, get it?), ali uzbuđeno ih iščekujem.
Valerijino tečno pripovijedanje prikovalo me za papir kao malo koja knjiga ove godine - prepoznavanje u literarnom liku jače je od uvažavanja objektivnih karakteristika književnog djela (Julijana Matanović u "Kao da smo otac i kći" otkrila mi je da u tome i jest tajna). Prepoznavanje me ponukalo da se prisjetim trenutaka u kojima sam zamjerala svojoj majci na njezinim životnim odabirima i na njezinim odgojnim metodama (kao da imam pravo na to), na njezinim slabostima i grijesima (kao da ona na njih nema pravo), ponukalo me da se zapitam kad će moja djeca iste zamjerke meni sasuti u lice. Čini se neizbježnim, zar ne, jer život je ništa doli niz repetitivnih obrazaca kojima možemo samo pokušati umaći. Ali, to je cijena majčinstva koje ogoljava, koje prokazuje (kojem uvijek dajem prednost nad izvještačenim, da se razumijemo). Protiv njega se možemo boriti jedino onime što nas čini osobama koje jesmo, onime što nam predstavlja razbibrigu i nadahnjuje nas da sanjamo i maštamo, što god to bilo - nova fotelja u vlastitom kutku u kući, posebna ladica u kojoj počiva crna bilježnica ili blog čije pisanje mnogi smatraju gubljenjem vremena. Ne znaju oni (još uvijek nisu bili primorani saznati). Ne znaju da upravo u onome što od drugih krijemo kao slabost, sram ili potrebu zapravo leži izvor naše snage.
"A oni su već odrasli, premda ih ne doživljavam tako; poprimili su sve slabosti odraslih, možda i grijehe. Nekad mislim da ne trebam zapisivati sve što se događa: na papiru izgleda ružno i ono što zapravo nije. Nisam smjela zabilježiti razgovor s Mirellom, one večeri kad se vratils kasno i kad se nismo rastale kao majka i kći, nego kao neprijateljice. Da to nisam zapisala, zaboravila bih. Uvijek smo skloni zaboravljanju onoga što smo rekli ili učinili u prošlosti, dijelom i kako se ne bismo morali toga pridržavati. Mislim da bismo u suprotnom svi spoznali da smo puni mana, a osobito proturječja između onoga što smo naumili učiniti i onoga što smo učinili, između onoga što smo željeli biti i onoga čime smo se zadovoljili da budemo. Zato sam one večeri skrila bilježnicu pomnije nego inače: popela sam se na stolicu i odložila je na ormar s posteljinom. Činilo mi se da ću, ako je skrijem, lakše obuzdati sumnju koja me zaposjela: da već dvadeset godina živim s kćeri, hranim je, odgajam, iz petnih se žila trudim shvatiti kakva je, a da moram proznati kako je zapravo uopće ne poznajem."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)