Prije nekoliko sam se mjeseci zatekla u Pepermintu na kavi s Ivanom Šojat. Upoznala nas je zajednička prijateljica - njezina susjeda, moja kolegica (sad mi se to čini smiješnim - nas dvije, sudac i daktilograf, sjedimo na kavi s književnicom koja ispisuje likove identičnih zanimanja), znajući da sam obožavatelj njezinih knjiga. Ivana je tog dana pričala o sindikatima, o plaćama kazališnih djelatnika, o posmrtnoj pripomoći, o kremiranju, o njuškanju po arhivima, o profesoru latinskog koji joj je pomogao oko prijevoda zapisnika sa suđenja ženi koja je u Osijeku spaljena na lomači kao vještica, posljednja u nesretnom nizu. Učinila mi se teatralnom, svestranom, zanimljivom, iritantno empatičnom, ali ako bih je morala opisati jednom riječju, bila bi to - energija. Načevši njezin posljednji roman, "Rogus" (lat. lomača), brk mi se nasmiješio jer protagonisticu odlikuje ista ta energija. Ona možda jest zatomljena, jer mlada osječka arheologinja Angelina Pavković nije zadovoljna životom koji vodi (distanca između nje i njezinog partnera Jakova, racionalnog fizičara, nepodnošljiva je i čitatelju), ali ondje je - u njoj se kriju čitavi svjetovi, i ja sam jedva čekala da se rasprsnu. Zato, iako sam ovaj roman čuvala za jesenske dane (romane Ivane Šojat najradije čitam tijekom maglovitih, studenih dana), nakon pročitanog prvog poglavlja, nisam ga mogla odložiti.
Angelina od djetinjstva nosi teret čudnih, ali lucidnih snova, i oduvijek traga za počelima - svojima, tuđima, za počelima dobra i zla. Kad radnici u dvorištu jednokatnice na Štrosiki pronađu crne cigle (Gospon Pest ovdje ima svoje prste!), Angelina će zaroniti u dubine u kojima je teško plivati, koliko god čovjek vjerovao u ćiribu ćiriba - muke njezine prezimenjakinje iz 18. stoljeća, posljednje osječke vještice, proključat će ispod njezine kože.
Trg svetog Trojstva - zgrada Rektorata, Arheološkog muzeja i Kužni pil
Jezik Ivane Šojat nabijen je slutnjama, snovima, nadnaravnim, strahom, mrakom, jezom, prošlosti koja pulsira ispod površine sadašnjosti - svaka rečenica je podražajna - pa se na njega čitatelj mora naučiti, mora se oduprijeti porivu da ga pripitomi, jer kao što to biva i s ljudima, tek kad ga prihvatiš takvog kakav jest, tekst se prestane otimati, postaje krotak. Ivanine rečenice uvijek me podsjete na teksture nalik smoli, masti, nečemu teškom za podnijeti, teškom za prožvakati, za skinuti sa sebe, a atmosfera "Rogusa", nalik katranu, nije iznimka - čitajući, imala sam osjećaj da sam u mrklom mraku, da je zrak gust i vlažan, da miriše na paljevinu, da utječe na mene više nego bih željela. Ivana je sklona riječima kao što su kuljati, kaljuža, kužno, gnoj, trulež, vlaga, gmizati, svirepo - ali straha nemajte, ona ima naviku povesti čitatelja u tamu, ali uvijek ga brižno izvede na svjetlo, znajući da se oči koje su vidjele mrak najviše raduju zori.
Firingerovom ulicom
Ovaj roman svidjet će se povjesničarima amaterima (oni profesionalni mogli bi cjepidlačiti nad feminističkim podtonom priče i isticati da su za vještičarenje jednako često bili gonjeni i muškarci, ili nad neobičnim izborom stratišta, ističući da Gornji grad nije imao stratište do izgradnje Županijske palače, a da je osječka Kapelica Kamenitog križa podignuta da bi se okajali grijesi onih koji su na tom mjestu izvršavali smrtnu kaznu nad svojim susjedima), lokalpatriotima (čuvši da se zanimam za povijest Osijeka, moj me kolega drsko optužio da postajem Osječanka), ali i obožavateljima gotičkih romana. U maniri (moderne) Zagorke, Ivana Šojat se (ponovno) pretvorila u pučku dramatičarku i u gotičkoj priči ispreplela život zaboravljene Pavkovićke iz 18. stoljeća sa životom suvremene Pavkovićke (toliko je profesionalno deformirana da vam čini da se autorica pravi važna nabrajajući arheološka otkrića i povijesne zanimljivosti koje okupiraju njezin um), koja vjeruje u energiju koja se ne gubi, nego se prelijeva iz tijela u tijelo, ostavljajući za sobom samo prazne kućice puževa. Neugledni brat renesanse, barok, savršeno je portretiran - gotovo sam mogla čuti korake vojnika po popločanoj Tvrđi, zvona kapucinske crkve, žamor krčmi ili bludilišta, mogla sam osjetiti građansku, svjetovnu i vojnu stvarnost, naježiti se. Osim suvremene narativne linije, Ivana Šojat ponudila je i minulu. Lik koji čitatelja vodi onkraj vremena pisar je na suđenju Anici Pavković, optuženoj za vještičarenje od strane susjeda. Pisar Stjepan Špišić, iako govori arhaično (divno napisano!), empatijom nam je nalik više nego oni koji vode legitimni kazneni postupak u kojem se okrivljenika može osuditi samo na temelju priznanja, danog silom ili milom. On je udovac koji dane provodi u razgovorima s fratrima i birtijašima, oplakujući svoju suprugu, koju je uzela kuga - on nikad nije vidio vješticu. Njegov je unutarnji svijet živ, bolan i intenzivan kao i svijet primarne pripovjedačice, istine žedne i pravde gladne Angeline (koja, kao i Mirna u romanu "Sama", ima prijateljicu Jasnu, uz koju je sve jasnije) - on je lučonoša i nama i Angelini u mračnim vremenima ozakonjenog straha, praznovjerja i neznanja.
"Koliko zapravo odlučujemo sami o sebi, a koliko nam sudbu kroje Bog, usud i drugi?"
Ovaj me roman podsjetio na "Unterstadt". Doduše, nisam nad njim plakala, ali mjestimično sam gubila ravnotežu, preispitivala svoje pojmove slobode i pravde, i istovremeno osjetila neodoljivu želju za stapanjem s gradom u kojem živim, a u kojem nisam rođena. U reinkarnaciju ne vjerujem, ali u povijest vjerujem. Vjerujem da se ponavlja, ako joj dopustimo, ako se pridružimo gomili, odamo se malodušnosti, ako nam legalitet postane prioritet, ako ušutkamo svoju savjest, ako zanemarimo ono što u svojoj čovječjoj nutrini prepoznajemo kao dobro. Vjerujem da je moj život važan, jednako kao i život onih koji su prije mene hodili ovim ulicama. Pomisao da mi njihove duše nisu strane zato što postoje ljudi koji vole ovaj grad i koji neumorno pišu o njemu (pozdrav Grguru Vremeplovcu, btw!) pruža mi neobičnu utjehu, koju nisam ni znala da trebam.
Crkva svetog Mihaela
Nisam sigurna koji će osjećaji preplaviti čitatelje koji Osijek ne poznaju, pa sam, čitajući i bilježeći - šetala. Šetala sam Trgom Vatroslava Lisinskog (kraj Crkve svetog Ante, radnici su uklanjali tragove Festivala svjetla), pa prošla kraj zgrade Rektorata, kratko sjela na klupicu, pretvarajući se da sam Angelina, da radim u Arheološkom muzeju. Odoljela sam zvuku tamburica iz glazbene škole, pošla u Franjevačku, u Firingerovu (hm, kladim se da ne znate tko je bio Kamilo Firinger), u kojoj se među gusto isprepletenim baroknim kućama krije Državni arhiv. Skrenula sam ulijevo u užurbanu Kuhačevu, i, u potrazi za rodnom kućom Franje Kuhača, našla kuću u kojoj se rodio slavni Franjo Krežma i slavni krokant njegovoga oca (krokanta nema, ali možete popiti kavu u nekom od kafića). Pratila sam tračnicu starog (prvog hrvatskog) tramvaja pa skrenula udesno, udaljila se od Ulice Danice Pinterović, pošla prema Crkvi svetog Mihaela, otkriti tragove masonske lože, ili Kasim-pašine džamije. Cigle, posvuda su cigle. Pipala sam cigle u Klaićevoj (sadašnji vlasnici mijenjaju prozore predivnoj kući s ogradom i vrtom, kojoj se oduvijek divim). Gubila sam se u kibicinfensterima, negdašnjim stajama u kojima danas živi čovjek, oronulim fasadama i popločanim ulicama. Biciklirala sam, potom, Europskom avenijom, prošla kroz šuškavi drvored u Parku kralja Tomislava (spretno sam izbjegla kestenje rasuto po stazi), pa se promenadom vratila u realnost, na posao na kojem svakodnevno primjenjujem zakone (ipak, volim misliti da živim slobodno od zakona - izraz je to kojem se utječem od studija), duboko uvjerena da postoji pravda, ali ne nužno na ovom svijetu.
Kuća u Klaićevoj
Kibicfenster
"Svijet se istodobno mijenja i ostaje isti, ciklički. Uvijek nam se naše vrijeme čini najgorim, uvijek težimo vratiti u minulo, u ono što mislimo da poznajemo. Zlo koje poznajemo uvijek je valjda manje od onoga koje tek treba doći. A svako se vrijeme nečim bori protiv kaosa kako kaos ne bi prevladao. Čak i ako toga nismo svjesni.
Zapravo je uvijek umjetnost ta koja nas spašava, koja poništava mrak, ona varkom blještavila nadvisuje, uzvišeno natkriljuje sve pokolje, pošasti, gladi, neimaštine, nepravde, progone. Na spomen baroka ljudima poslovično na pamet padaju Bach, Scarlatti, Rubens. Nipošto kuga, ratovi, glad ili progoni vještica. Premda su Bach i kuga suvremenici. Bach uvijek pobjeđuje. Ljepota pobjeđuje. Možda sam nepravedna prema baroku, koji je morao biti pretjeran da bi nadglasao mrak koji je čovječanstvo u to doba opasavao sa svih strana."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)