Na društvenim sam mrežama ugledala fotografiju tradicionalne albanske kuće s nekom vrstom zatvorene drvene lođe iz koje mora da se pružao pogled na ulicu, a u koju bi jedva tračak svjetla mogao prodrijeti. Slaba sam na tradicijsku gradnju svog zavičaja pa mi se i ova albanska arhitektura učinila zanimljivom - dovoljno da na policama gradske knjižnice potražim albansku književnost (ali i istražim albanske običaje kao što su krvna osveta, zaklete djevice, podruga i Burneše). Mala je to zbirka, a ime Ismaila Kadarea bilo mi je jedino poznato u njoj - sasvim slučajno, posudila sam jednu njegovu knjigu u kojoj i kuća ima svoju ulogu.
U romanu "Lutka" Kadare piše od svojoj majci, koja je lagana kao papir, kao papirnata lutka. On zamišlja trenutak njezine udaje i prelazak iz nimalo misteriozne kuće Dobi u otmjenu đirokastrijsku Kadare kuću i pokušava shvatiti netrpeljivost koja je vazda vladala u njegovoj obitelji. Njegov otac morao je glumiti suca u zaoštrenim odnosima između svekrve i mlade, a pisac popunjava praznine u obiteljskoj kronici o kojoj mu je majka, tajanstvena Lutka, samo jednom ispovjedila. Osim što ju je uništavao odnos sa svekrvom, i sama ju je kuća, nalik kućnom zatvoru, kojim se obitelj Kadare dičila, uništavala.
Neki prigovaraju Kadereu da je ovo autobiografija pisca, da on piše o sebi više nego o svojoj majci. Smiješna mi je ta izjava, jer čini mi se tako često da su naše priče isprepletene s pričama naših majki, da jedne bez drugih ne idu.
"Ubrzo ću shvatiti da i ja imam problem s majkom, iako ni približno sličan tim spomenutima. Taj problem bio je uglavnom vezan za činjenicu da je ona bila iznimno sitna i lagana, što mi se kasnije činilo kao njezino papirnato ili gipsano svojstvo. Na početku mutno, a kasnije sve jasnije, shvaćao sam da u slučaju svoje majke ne mogu pronaći ona svojatva kojih u stihovima i pjesmama posvećenima majkama nikada nije manjkalo: mlijeko, grudi, miris, majčinska toplina...
Nije tu bila riječ o hladnoći. Njezino suosjećanje bilo je uočljivo izdaleka. Kao i brižnost.
Njoj je nedostajalo nešto drugo, što ću shvatiti tek kasnije, a bilo je povezano s preprekom, nemogućnošću da preskoči određeni prag."
Lijepo Kadare piše - iako je knjiga elegičnog tona, rečenice su mu suzdržano muške pa bih rekla da je važno ono što pisac govori, ali je još važnije ono o čemu šuti. Nije svaki čitatelj spreman na takvu vrstu ispovijedi - oni koji jesu, u Kadareu će naći vječnog prijatelja.
Postala sam opsjednuta ovom temom pa sam nastavila u revijalnom tonu i prionula čitanju "Jedne žene", knjige Annie Ernaux, lanjske dobitnice Nobelove nagrade, koja je, također, na glasu kao priča pisca o majci.
"Majka je umrla u ponedjeljak, sedmog travnja u domu za starije i nemoćne u Pontoiseu, kamo sam je smjestila dvije godine ranije," počela je precizno Ernaux, za razliku od rastresenog Camusa.
Nisam sklona mehaničkom načinu pisanja koji Ernaux prakticira - opisuje događaje vezane za majčinu smrt i pokušava složiti životopis "jedine žene koja joj je ikad značila", i koja za nju "nema povijest", jer uvijek je bila tu. Čitatelj osjeća njezinu potrebu za odavanjem počasti majci, onoj koja "nije izašla iz svoje noći", ali nema tu lirike, nema pažljivog slaganja rečenica. Vrlo koncizno, kao da zazire od izljeva ljubavi, ona opisuje kako se njezina majka, kojoj se divila, pretvorila u majku koja gnjavi, određuje zabrane, koja je staromodna i nedostojna zvati se uzorom (u glavi mi je još odnos Mirelle i Valerije iz "Zabranjene bilježnice").
Ovo nije ni biografija ni roman, nego tek pokušaj književnice da poveže život svoje majke sa njezinom smrću, da prihvati tu konačnost u svom životu. Tekst je više nalik na tipski obrazac, nego na književno djelo. Iako pomalo hladne atmosfere, ovaj slijed od osamdestak stranica uspio me rastužiti, jer svi mi tijekom života postajemo svjesni da ćemo jednog dana "izgubiti svoju posljednju vezu sa svijetom iz kojeg smo potekli". Možda zato Ernaux ne mora biti osjetljiva, podatna i emocionalna u svom izričaju - možda računa na to da smo takvom vrstom osjećanja ionako preplavljeni.
"Tako na primjer nije odgovarala na telefon kad vi zazvonio u njezinoj blizini, glasno je kucala prije ulaska u dnevni boravak dok je zet gledao utakmicu, stalno je zahtijevala da nešto radi, "ako mi ne date posla, nema mi druge nego da odem", i, napola se smijući, "moram zaraditi svoje mjesto za stolom!" Svađale smo se zbog tog stava, predbacivala sam joj da se namjerno ponižava. Dugo mi je trebalo da shvatim kako majka u mojoj vlastitoj kući osjeća istu onu nelagodu koju sam ja u mladosti osjećala među "bogatijima od nas" (kao da su samo "podređeni" u stanju trpjeti zbog različitosti koje drugi smatraju nevažnima). I da time što izigrava zaposlenicu nagonski preobražava kulturnu nadmoć, zbiljsku u ovome slučaju, svoje djece koja čitaju Le Monde ili slušaju Bacha, u ekonomsku nadmoć, imaginarnu u ovome slučaju, šefa nad radnikom: način izražavanja bunta."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)