Preskoči na glavni sadržaj

London, baby!

Jedna osebujna gospođa, gospođa Lidija, predložila je da u čitateljskom klubu ovaj mjesec čitamo Ulica Charing Cross 84, must read svakog knjigoljupca, a ja sam se tom idejom oduševila - jer sam imala izliku pročitati nastavak tog klasika iz 1970., "The Duchess of Bloomsbury Street", koji sam naručila iz Blackwell's Bookshopa (free shipping), slavne oxfordske knjižare, osnovane u 19. stoljeću, koja se spominje i u knjizi, btw. Prije toga, pogledala sam i ekranizaciju "Ulice Charing Cross 84", ali ostadoh razočarana. Na početku filma, Anne Bancroft, koja glumi američku spisateljicu Helene Hanff, stiže u London radi nedovršenog posla i prisjeća se kako je sve počelo - oglasom Marks and Co., londonskih knjižara specijaliziranih za stare knjige, na koji se javila, tražeći rijetke rabljene knjige. Film bi bez Bancroft i Anthonyja Hopkinsa, koji glumi Franka Doela, bio nepodnošljivo dosadan, što ne iznenađuje, jer riječ je o adaptaciji epistolarnog romana, ali esencija Helene Hanff je uhvaćena.


Pravom knjigoljupcu nije moguće narušiti doživljaj čitanja "Ulice Charing Cross 84" pa se nećete ljutiti ako otkrijem da se Helene i Frank, nakon dvadeset godina dopisivanja, razmjenjivanja dobara i prijateljevanja, nikada uživo nisu sreli. Ipak, Frank ju je, na neki način, doveo u London o kojem je sanjala cijelog života. Tek nakon što je britanski izdavač otkupio prava za njezinu "Ulica Charing Cross 84", zahvaljujući predujmu, Helene je posjetila London, i to na tri tjedna. Bez imalo lažne skromnosti prihvaćajući velikodušne ponude za izlaske i obilaske od strane obožavatelja, izdavača, ali i prijatelja iz tada (u ljeto, 1971.) već zatvorene knjižare "Marks and Co." (na poznatoj adresi danas se nalazi McDonald's), Helene istražuje London iz engleske književnosti. Ona u širokom luku zaobilazi poznate londonske znamenitosti i traga za mjestom na kojem je stajao Shakespeareov The Globe, ulicama koje je opisivao Dickens, hodnicima Oxforda kojima je koračao John Donne, i neumorno se iščuđava običajima uštogljenih Britanaca.


Helene Hanff je neka vrsta načitane, elokventne, seksualno-samozatajne (u filmu se da naslutiti da Helene čitavog života tuguje za anonimnim mornarom) i modno onesviještene Carrie Bradshaw - ona je Njujorčanka koja zna što želi, a još bolje zna što ne želi, i dammit, ne boji se to izreći naglas. Iako naoko neustrašiva, ona je i woodyallenovski neurotična, zbog čega ju smatram sebi sličnom, zbog čega i posežem za njezinim knjigama. Svidjet će vam se Helene ako vam se sviđaju lik i djelo Nore Ephron i sličnih njujorških šašavica, a vjerujem da će vam momentalno prirasti k srcu ako pročitate njezine komentare o Londonu, o modnom stilu, obožavateljima, i o ostvarenju snova, dane u ovom malom slatkom londonskom dnevniku. 

"I sat on  a park bench and stared at the houses. I was shaking. And I'd never in my life been so happy. All my life I've wanted to see London. I used to go to English movies just to look at streets with houses like those. Staring at the screen in a dark theatre, I wanted to walk down those streets so badly it gnawed at me like hunger. Sometimes, at home in the evening, reading a casual description of London by Hazlitt or Leigh Hunt, I'd put the book down suddenly, engulfed by a wave of longing that was like homesickness. I wanted to see London the way old people want to see home before they die. I used to tell myself this was natural in a writer and booklover born to the language of Shakespeare."

"You can't imagine how funny it strikes me when somebody calls me chic. I'm wearing the same kind of clothes I've worn all my life and for years I was looked on as a bohemian mess. My sister-in-law Alice, for instance, used to wear herself out every year trying to find a shoulder bag to give me for Christmas because I wouldn't carry a handbag and nobody else wore shoulder bags so no manufacturers made them. (Handbags make you choose between your wallet, your glasses and your cigarettes. Choose two of the three and maybe you can get the bag closed.) I also wouldn't wear high heels because I like to walk, and you can't walk if your feet hurt. And I live in jeans and slacks because skirts are drafty in winter and hamper you when you walk, and besides, if you're wearing pants nobody knows there's a run in one stocking."

"Carmen, dear", I said, "I am not the kind of author who wants to be protected from her public. Any fan who phones want to feed me, and I am totally available as a dinner guest. Just give out my address all over."

"I sat down, suddenly shaken by the fact that these four distinguished people had watned to meet me. I tell you, life is extraordinary. A few years ago I couldn't write anything or sell anything, I'd passed the age where you know all the returns are in, I'd had my chance and done my best and failed. And how was I to know the miracle waiting to happen round the corner in late middle age? 84, Charing Cross Road was no best seller, you understand; it didn't make me rich or famous. It just got me hundreds of letters and phone calls from people I never knew existed; it got me wonderful reviews, it restored a self-confidence and self-esteem I'd lost somewhere along the way., God knows how many years ago. It brought me to England. It changed my life."



Ove fotografije snimljene su u osječkom Perivoju kralja Tomislava (moj jesenji izbor za #mjestozačitanjeuosijeku) dan prije velikog požara u tvornici Drava International, a one, kao i Helene Hanff i nezaboravna priča o ljubavi prema knjigama koja umije premostiti i prostor i vrijeme, podsjećaju na trenutke koje ne bismo smjeli odgađati, koje si dugujemo, bez obzira na našu dob i odgovornosti - trenutke istinske sreće, opuštanja i uživanja, trenutke u kojima nam je dopušteno maštati, biti dijete, biti svoj, biti. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...