Preskoči na glavni sadržaj

Dođi da ti nešto šapnem

Jedna je moja kolegica nedavno, radosna i uzbuđena, podsjetila muža da im predstoji godišnjica braka, i to ne bilo koja, nego sedma, što će reći da su uspješno priveli kraju tu kritičnu godinu i da ulaze u osmu godinu svog bračnog zajedništva. Muž joj se smeo računicom i stao ju uvjeravati da će tek sada kročiti u nesretnu sedmu godinu braka, pa su, odlučni da jedno drugome dokažu da su u pravu, začinili planiranje romantične godišnjice braka jednom svađom. Vjerojatno su oboje bili u pravu jer istina jest - nema godine u braku koja nije kritična (volim svog muža već dvadeset godina, a toliko me dugo i izluđuje). Briga, panika, obveze, poslovni izazovi, roditeljstvo - žonglirati njima ne žrtvujući pri tome partnera ponekad se čini nemogućim. Svaki čovjek sanja svoje snove, za sebe, ali i za svoju vezu, za svoju obitelj. No, što kad naši snovi nemaju dodirnih točaka, kad ne prepoznajemo jedno drugo u životnim planovima?



"Sobu 909" zadarskog farmaceuta Frane Herende nisam čitala, ali mi je za oko zapela knjiga "Sedam", njezin nastavak. Tema suludog života u korporaciji u kojoj nitko nema ime, nego tek ulogu, želja za napretkom u korporativnom lancu, ali i želja za bijegom od njega nametnula se autoru nakon godina rada u tvrtki takvog tipa - saznala sam to iz medija. Nisu te informacije bile dovoljne da bih na samom početku spinoffa shvatila tko je Kolegica, a tko Ona, koja je Crvena, a koja Plava, ali Herendine rečenice su me privukle.

Radnja ovog romana započinje sedam godina nakon što je naš pripovjedač izašao iz "Sobe 909" (navodno, ondje je radio neke crazy stvari s nekom ženom s povezom) i uplivao u bračnu luku. Prokleta sedma godina dovela ga je do bračnog brodoloma (super sam originalna s ovim klišejima, sorry) - njegova je supruga napustila njihov stan s njihovim kćerima, a on, sam i beznadan (Ha! A tko je kriv za to!), s džointom u ruci, mora pronaći novi posao i novi smisao u životu. Iako mrzi riječi kao što su kapitalistički, kompenzacijski, signifikantno ili challengeirati, on nema hrabrosti za odmak, nego kreće linijom manjeg otpora. Može li se nadati happy endu
 
Iako se nisam pronašla u korporativnim zavrzlamama sirotog menadžera (zaista volim svoj posao, ali i ljude s kojima radim), prepoznala sam se u strahovima koje ima svatko tko dijeli život s drugim čovjekom. Život wannabe Direktora koji se pipka tijekom online konferencija i koji uspijeva prodati maglu svima, osim svojoj supruzi, nije me oduševio, riječ je o drami na tragu "I bogati plaču", ali zbog Herendinog opisa raspada jedne obitelji i pripovjedačevog iznenadno stečenog single statusa cmizdrila sam u javnosti, na klupici u parku na koju bježim za vrijeme pauze (a knjiga se činila bezopasnom!). Prsten koji leži u vrećici u ormaru pokraj albuma s vjenčanja podsjetio me na ustajali rižoto koji čami u hladnjaku protagonista "Priče o jednom braku" Geira Gulliksena i još jednom sam zaključila da sam slaba na ljubavne priče iz pera muškaraca. Muškarci su realni, neopterećeni romantičnim komedijama, njihove ideje o braku ne uključuju serenade i doručke u krevetu (ipak, buket cvijeća za godišnjicu nikada nije loša ideja), nego osluškivanje disanja na jastuku kraj njihovog i ispijanje kave u društvu, a ne odvojeno, "svatko u svoje vrijeme, svatko sa svojim mislima, bez riječi". Brak može od najgoreg dana učiniti najbolji, ali umije i najgori dan učiniti još gorim. Delikatna je to stvar koja podrazumijeva čitavu lepezu osjećaja i stanja koja ne uključuju uvijek nježnost, pa niti ljubaznost, prema bračnom drugu. O osjećajima koji ostaju s čovjekom nakon što izgubi ono što je nekoć zvao teretom Frane Herenda piše uvjerljivo i nepokolebljivo, dovoljno da pažljivo čitamo ovu ispovijed, slušamo svih sedam grijeha našeg pripovjedača, pa i dođemo do nekih novih spoznaja o onome što smo spremni žrtvovati da bismo preživjeli, i bili sretni.
 

"Vratio bih se u stan ili u zajednički krevet, legao, misleći uvijek da je to jedino važno, da što god se dogodilo, da je najvažnije da se vratim u krevet i da zajedno zaspimo. Da to znači da je sve u redu. Da se moramo svađati jer smo dvoje, povezivani i razdvajani djecom, životom, u današnje doba u kojemu ne smiješ ni na koga biti ljut, svima moraš pristupiti asertivno i sa smiješkom, i prema podređenim, a nadređenima, djeci, neugodnim prolaznicima, prema svima moraš biti pun razumijevanja i ne smiješ se istresti, pa ti ostaje partner. Na njega smiješ. On i tako ne može otići.

Barem tako misliš.

Brak je kao i i krema, emulzija. Svaka je krema mješavina vode i ulja. Kad gledaš lijepu, bijelu kremu koju nanosiš na lice, nikad ne bi pomislio da je sastavljena od dviju nespojivih komponenti, ulja i vode, komponenti koje se ne podnose. Za nas nitko nije mogao reći da u bjelini našeg braka postoje dvije nespojive osobe. Ono što je kremama ta supstancija koja ih spaja u jedinstvenu, lijepu, korisnu cjelinu, to je za dvoje ljudi ljubav, pa djeca, pa zajedničke obveze i kredit. Ali potrebna je želja da se to napravi, potreban je trud i miješanje da se ulje i voda povežu. Koliko ljudi zna da se to može, kako se to radi i da žele uložiti energiju? Kad pogledamo kremu koja se raspala, zar nije najlakše baciti je u smeće? Jednostavno kupiti novu? Na prvu možda još ugodniju, još ljepšeg mirisa, u novom, ljepšem pakiranju?"




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta