Preskoči na glavni sadržaj

Moja dva vitalna organa

Kad mi netko priopći da je jedinac od oca i majke, najčešće složim facu kao da mi je rekao da život živi bez nekih od vitalnih organa. „Čovječe, pa tvoj život mora da je strašno težak, prazan i dosadan“, rekla bih mu najradije, ali šutim, jer bol jedinca je i više nego ljudsko srce može podnijeti, i ne trebam dodavati sol na ranu.

Odrastemo, prijatelji nas zaborave, a i mi njih, stvorimo vlastitu obitelj, izoliramo se, tako to mora biti, čujem. Zaposlenjem, ženidbom i selidbom pozdravimo se zauvijek s bezbrižnim načinom života, ali od nekih stvari preteško se oprostiti – toliko da i sama pomisao grči lice u ugly cry.

Za nekih stotinjak dana svome prezimenu dodat ću još jedno (ili neću, još sam neodlučna), i ono što mi glede vjenčanja slama srce nije ni napuštanje moje djevojačke sobe, nisu ni sve moje udavače koje će se veseliti sa mnom, ni roditelji obliveni suzama (radosnicama – jer tada ću im se valjda i službeno skinuti s grbače), nego su to moje sestre, njih zapravo napuštam.


Potekle smo iz iste obitelji, ali svaka je oduvijek bila otok za sebe, što god John Donne imao na tu temu reći. Rasle smo oponašajući jedna drugu, izazivajući jedna drugu, učeći jedna od druge, rastužujući jedna drugu, uveseljavajući jedna drugu. Rituali koje smo stvorile i obrasci ponašanja kojem smo, htjele-ne htjele, bile vjerne, ono su što će mi najviše nedostajati kad napustim obiteljsku kuću. Svako malo upitam budućeg muža hoću li moći, kad posjetimo domaju, ostati spavati u svom krevetu i gledati sa sestrama filmove do 2 sata ujutro. „Moći ćeš“, kaže on, a ja se ipak bojim – što ako odrastu u ljude koje neću prepoznati? Što ako ne budemo imale ništa zajedničko? Što ako više ne budu htjele gledati filmove sa mnom? Što ako me ne budu nikad više trebale?

Što ako me zaborave?

Nisam uvijek bila najbolja starija sestra, naučila sam ih mnogim lošim navikama, prigovarala im zbog gluposti i više nego rođena mater, pametovala im kad im je trebao samo netko tko će ih saslušati, izgubila njihovo povjerenje puno puta. I ne, nisam uvijek sve činila iz ljubavi – ponekad sam bila zavidna, ljubomorna, ljuta, ogorčena, tužna i bijesna. Znate, sestrinska ljubav je i najgora i najbolja vrsta ljubavi. 


Nadam se da će mi, prije nego odem, oprostiti.

Moje su sestre čudne biljke - najsvojeglavije, najtvrdoglavije, najteže i najkompliciranije osobe koje poznajem. Nemamo naviku čuti se telefonom, ta nema potrebe jer mama je gora od obavještajne službe! Ipak, koliko god to ludo bilo reći, srce mi je na mjestu dokle god se, svaka na svojoj strani svijeta, i virtualno posvađamo onako kako se posvađamo nakon što smo dva dana uzastopce u istoj kući. S puno drame, psihoanalize i buke.

Iako ih poznajem prije nego su došle na ovaj svijet, još ima u njima toliko toga nepoznatog za voljeti, još ima u njima milijun komadića koje nisam uspjela složiti.

Zašto osjećam kao da je moje vrijeme isteklo, da slika za mene nikada neće biti potpuna? 


Primjedbe

  1. Iako najmlađu baš i ne poznajem, meni se čini da ste vi slagalice od tri puzle i kako god da okreneš - slika nije potpuna ako nama sve tri :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t