Kad mi netko priopći da je jedinac od oca i majke, najčešće složim facu kao da mi je rekao da život živi bez nekih od vitalnih organa. „Čovječe, pa tvoj život mora da je strašno težak, prazan i dosadan“, rekla bih mu najradije, ali šutim, jer bol jedinca je i više nego ljudsko srce može podnijeti, i ne trebam dodavati sol na ranu.
Odrastemo, prijatelji nas zaborave, a i mi njih, stvorimo vlastitu obitelj, izoliramo se, tako to mora biti, čujem. Zaposlenjem, ženidbom i selidbom pozdravimo se zauvijek s bezbrižnim načinom života, ali od nekih stvari preteško se oprostiti – toliko da i sama pomisao grči lice u ugly cry.
Za nekih stotinjak dana svome prezimenu dodat ću još jedno (ili neću, još sam neodlučna), i ono što mi glede vjenčanja slama srce nije ni napuštanje moje djevojačke sobe, nisu ni sve moje udavače koje će se veseliti sa mnom, ni roditelji obliveni suzama (radosnicama – jer tada ću im se valjda i službeno skinuti s grbače), nego su to moje sestre, njih zapravo napuštam.
Potekle smo iz iste obitelji, ali svaka je oduvijek bila otok za sebe, što god John Donne imao na tu temu reći. Rasle smo oponašajući jedna drugu, izazivajući jedna drugu, učeći jedna od druge, rastužujući jedna drugu, uveseljavajući jedna drugu. Rituali koje smo stvorile i obrasci ponašanja kojem smo, htjele-ne htjele, bile vjerne, ono su što će mi najviše nedostajati kad napustim obiteljsku kuću. Svako malo upitam budućeg muža hoću li moći, kad posjetimo domaju, ostati spavati u svom krevetu i gledati sa sestrama filmove do 2 sata ujutro. „Moći ćeš“, kaže on, a ja se ipak bojim – što ako odrastu u ljude koje neću prepoznati? Što ako ne budemo imale ništa zajedničko? Što ako više ne budu htjele gledati filmove sa mnom? Što ako me ne budu nikad više trebale?
Što ako me zaborave?
Nisam uvijek bila najbolja starija sestra, naučila sam ih mnogim lošim navikama, prigovarala im zbog gluposti i više nego rođena mater, pametovala im kad im je trebao samo netko tko će ih saslušati, izgubila njihovo povjerenje puno puta. I ne, nisam uvijek sve činila iz ljubavi – ponekad sam bila zavidna, ljubomorna, ljuta, ogorčena, tužna i bijesna. Znate, sestrinska ljubav je i najgora i najbolja vrsta ljubavi.
Nadam se da će mi, prije nego odem, oprostiti.
Moje su sestre čudne biljke - najsvojeglavije, najtvrdoglavije, najteže i najkompliciranije osobe koje poznajem. Nemamo naviku čuti se telefonom, ta nema potrebe jer mama je gora od obavještajne službe! Ipak, koliko god to ludo bilo reći, srce mi je na mjestu dokle god se, svaka na svojoj strani svijeta, i virtualno posvađamo onako kako se posvađamo nakon što smo dva dana uzastopce u istoj kući. S puno drame, psihoanalize i buke.
Iako ih poznajem prije nego su došle na ovaj svijet, još ima u njima toliko toga nepoznatog za voljeti, još ima u njima milijun komadića koje nisam uspjela složiti.
Zašto osjećam kao da je moje vrijeme isteklo, da slika za mene nikada neće biti potpuna?
Iako najmlađu baš i ne poznajem, meni se čini da ste vi slagalice od tri puzle i kako god da okreneš - slika nije potpuna ako nama sve tri :)
OdgovoriIzbrišiTo ti je baš lijepa misao, hvala ti :*
Izbriši