Preskoči na glavni sadržaj

Prva rič

"Ni jedan se narod ne može opravdano dičiti svojim jezikom jer ni jedan jezik nije stvorio samo jedan narod" 

Jeste li znali da dijete staro šest mjeseci u majčinoj utrobi raspoznaje ne samo glasove, nego i jezik, i da se veže za majčin način izražavanja - stoga jezik koji govorimo odmalena i nazivamo materinski jezik? Sjećate li se koju ste riječ prvu svjesno uspjeli prevaliti preko usana?

O rodu i jeziku nisam previše razmišljala dok sam bila okružena slavonskim štokavcima. Međutim, otkad živim u Šibeniku shvaćam koliko je jezik bitan čovjeku, koliko je neodvojiv od njegovog ljudskog postojanja. Neki dan je šibenska kolegica priznala da je tek na studiju u Zagrebu shvatila da komparacija pridjeva visoko ne glasi visok, visočiji, najvisočiji - ne čini li vam se nevjerojatnim da u maloj državi s jednim obrazovnim sustavom i jednim medijskim prostorom mogu postojati tolike razlike u govoru? Wow!

Zbog jezika gledamo svijet drugim očima, ponekad nas on zbližava, a ponekad predstavlja prepreku. Stvari za nas prestanju biti apstrakcije tek kad ih nazovemo nekim imenom, a dijalekt ih ponekad označava do krajnjih granica. Npr., ja  ne gledam istim očima tanjur i p(i)jat. Tanjur je za mene simbol doma, topline, mamine kuhinje, a pjat mi je nešto strano, nepristupačno, nešto što mi ne pripada, i mozak kao da mi, svaki put kad ju čuje, tu riječ ponovno mora registrirati, obraditi i proslijediti, baš kao da se radi o riječi koja pripada kineskom ili njemačkom vokabularu.

Kažu da je bolje da propadne selo, nego običaji, a ja bih nadodala, i jezik - jer ponekad mi se čini da nas ništa ne čini Hrvatima poput jezika. (Znam, boguhilim - nogomet nas čiji najhrvatskijima!) Svi imaju nebo, šume, neki imaju more, bit će krša, bit će zgrada, ali hrvatski jezik govori samo nekoliko milijuna ljudi na ovom svijetu.

"Osjetila sam intuitivno da je Homo sapiens govorio kako bi sačuvao uspomenu na nekog važnog člana njihova društva koji je napustio život. "Prva je riječ bila neko ime... Dali su ime preminulom da ga ne bi zaboravili. Ja pišem da bi ime moga brata nastavilo živjeti."


Iako su nepoznate riječi moja svakodnevica, nisam se još nikada upitala - što je bila prva riječ? I stoga sam zahvalna znatiželji koja je s police gradske knjižnice zgrabila upravo knjigu Prva riječ grčkog autora koji piše na francuskom,Vassilisa Aleksakisa, u kojoj profesor komparativne književnosti na Sorboni nastoji otkriti tajnu as old as time. Tko je izgovorio tu prvu riječ i zašto - profesor Miltiadis saslušava brojne teorije. Nakon njegove iznenadne smrti, njegova sestra nastoji očuvati njegov duh, i kroz razgovore sa zoolozima, antropolozima, lingvistima, političarima i književnicima nastoji upoznati Miltiadisov, svoj, ali i jezik prvog čovjeka. "Čini mi se da i ja počinjem voljeti riječi", izrekla je, a slično sam si i ja pomislila otkrivajući čarobni svijet svjetskih jezika, njihove sličnosti i različitosti. Osim emocijama i zgodama iz njihovih života, knjiga obiluje zanimljivim informacijama kao što je ona UNESCO-va o šest tisuća svjetskih jezika, od kojih će polovica nestati s lica Zemlje u sljedećih nekoliko godina, ili činjenice da na sanskrtu matar znači majka, da se grčke cipele nazivaju papuciama, baš kao i drugim sličnostima koje dijele naizgled nepovezani jezici. Knjiga se dotiče i hrvatskog jezika, koji autoru, očito, nije jasan, baš kao ni ostalim jezikoslovcima koji nastoje hrvatski i srpski, jezike koji nikada nisu tvorili jedan jezik, strpati u isti koš. Zanimljiva, neobična, edukativna i inspirativna - ova knjiga zasigurno će vas, ironije li, ostaviti bez riječi, pogotovo ako ste jezikoljubac.


Često čeznemo za posjetom stranim zemljama, iako svoju zemlju nismo ni površno upoznali, a jednako se odnosimo i prema našem jeziku - podcijenjujemo ga, stremimo anglicizmima, pokoravamo se turskom jeziku, romantiziramo talijanski i francuski. Strani jezici su naša budućnost, kažu - ali imamo li budućnosti ako izgubimo svoj jezik?


"Bio je veoma ganut. Htjela sam ga pitati zašto ga izumiranje jedngo jezika toliko rastužuje, ali nije bilo potrebno: - Jezici su civilizacije, tradicije, povijesti - objasnio mi je kao dobar profesor. - Svaki čuva neku tajnu koju ni jedan drugi ne zna. Jezicima koje sam naučio dugujem mnoge misli koje bez njih nikada ne bih spoznao. Svaki jezik koji otkrijem jamči na svoj način moju slobodu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...