Preskoči na glavni sadržaj

Kruha i igara!

Ljeto je definitivno doba kad se u ovom gospodarski zapuštenom gradu lakše živi - grad je pun turista, na svakom kantunu pivaju klape, održavaju se dječje predstave i open air projekcije filmova, festivali, slastičarnice su otvorile svoja vrata, sladoled je preskup, more je ledeno – ali život je lip. Vrijeme je savršeno za bućnuti se u bočatu vodu ili pogledati Šibenik iz ptičje perspektive.

Možda vas je Šibenik do sada asocirao na Međunarodni dječji festival, ali u 21. stoljeću Šibenik postaje grad tvrđava! 
 
 
U Šibeniku možete posjetiti četiri tvrđave – svetog Ivana (Tanaju – koja mi je omiljena), Barone (Šubićevac), svetog Nikole (više o njoj u nekom od sljedećih postova) i tvrđavu svetog Mihovila u srcu grada, koja je ovih dana hit koji posjećuju predsjednik države i svi drugi uvaženi i neuvaženi gosti. 
 
 
Uz show program Maksima Mrvice i Josipe Lisac otvorena je prošlu subotu i predstavljena izabranoj eliti, a u nedjelju je bila otvorena za siromašno pučanstvo, koje ju je u 15. stoljeću i izgradilo, btw. Sramotno je za reći, ali na tvrđavi koja postoji već pet stotina godina velik broj Šibenčana nikada do sada nije ni bio. Tobože, čekali su da se ondje nešto napravi, iako je ona za turiste otvorena već jako dugo. 
 
 
Prvi put sam je posjetila prije otprilike sedam godina, turistički, i mogu reći da je pogled bio jednako lijep kao i sada (duh!), ali je njen obilazak bio vrlo nesiguran, bila je puna skela i rupa, odrona kamenja i dr. (unatoč tome, ulaz se naplaćivao 20 kn). 
 
 
Sada ćete na ulaznicu potrošiti 35 kn, a tvrđava podržava pozornicu s 1600 sjedećih mjesta i sigurna je za obilaske, štoviše, toliko je sigurna da mi gotovo ni ne sliči na onu staru tvrđavu. Ranije je izgledom podsjećala na utvrdu koja služi za obranu grada (ta na njoj je spavao 1066. sam kralj Krešimir IV!), a danas je ona renovirani i nadograđeni moderni prostor koji služi za selfije i glazbene spektakle u kojima će češće uživati oni povlašteni. 
 
 
Oproštaj od jednog dijela povijesti uvijek me rastuži, ali budući da Šibeniku kronično nedostaje sadržaja i osvježenja, I'll go with it. Nek je kruha i igara! I tvrđava!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t