Preskoči na glavni sadržaj

Kruha i igara!

Ljeto je definitivno doba kad se u ovom gospodarski zapuštenom gradu lakše živi - grad je pun turista, na svakom kantunu pivaju klape, održavaju se dječje predstave i open air projekcije filmova, festivali, slastičarnice su otvorile svoja vrata, sladoled je preskup, more je ledeno – ali život je lip. Vrijeme je savršeno za bućnuti se u bočatu vodu ili pogledati Šibenik iz ptičje perspektive.

Možda vas je Šibenik do sada asocirao na Međunarodni dječji festival, ali u 21. stoljeću Šibenik postaje grad tvrđava! 
 
 
U Šibeniku možete posjetiti četiri tvrđave – svetog Ivana (Tanaju – koja mi je omiljena), Barone (Šubićevac), svetog Nikole (više o njoj u nekom od sljedećih postova) i tvrđavu svetog Mihovila u srcu grada, koja je ovih dana hit koji posjećuju predsjednik države i svi drugi uvaženi i neuvaženi gosti. 
 
 
Uz show program Maksima Mrvice i Josipe Lisac otvorena je prošlu subotu i predstavljena izabranoj eliti, a u nedjelju je bila otvorena za siromašno pučanstvo, koje ju je u 15. stoljeću i izgradilo, btw. Sramotno je za reći, ali na tvrđavi koja postoji već pet stotina godina velik broj Šibenčana nikada do sada nije ni bio. Tobože, čekali su da se ondje nešto napravi, iako je ona za turiste otvorena već jako dugo. 
 
 
Prvi put sam je posjetila prije otprilike sedam godina, turistički, i mogu reći da je pogled bio jednako lijep kao i sada (duh!), ali je njen obilazak bio vrlo nesiguran, bila je puna skela i rupa, odrona kamenja i dr. (unatoč tome, ulaz se naplaćivao 20 kn). 
 
 
Sada ćete na ulaznicu potrošiti 35 kn, a tvrđava podržava pozornicu s 1600 sjedećih mjesta i sigurna je za obilaske, štoviše, toliko je sigurna da mi gotovo ni ne sliči na onu staru tvrđavu. Ranije je izgledom podsjećala na utvrdu koja služi za obranu grada (ta na njoj je spavao 1066. sam kralj Krešimir IV!), a danas je ona renovirani i nadograđeni moderni prostor koji služi za selfije i glazbene spektakle u kojima će češće uživati oni povlašteni. 
 
 
Oproštaj od jednog dijela povijesti uvijek me rastuži, ali budući da Šibeniku kronično nedostaje sadržaja i osvježenja, I'll go with it. Nek je kruha i igara! I tvrđava!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...