Preskoči na glavni sadržaj

Kruha i igara!

Ljeto je definitivno doba kad se u ovom gospodarski zapuštenom gradu lakše živi - grad je pun turista, na svakom kantunu pivaju klape, održavaju se dječje predstave i open air projekcije filmova, festivali, slastičarnice su otvorile svoja vrata, sladoled je preskup, more je ledeno – ali život je lip. Vrijeme je savršeno za bućnuti se u bočatu vodu ili pogledati Šibenik iz ptičje perspektive.

Možda vas je Šibenik do sada asocirao na Međunarodni dječji festival, ali u 21. stoljeću Šibenik postaje grad tvrđava! 
 
 
U Šibeniku možete posjetiti četiri tvrđave – svetog Ivana (Tanaju – koja mi je omiljena), Barone (Šubićevac), svetog Nikole (više o njoj u nekom od sljedećih postova) i tvrđavu svetog Mihovila u srcu grada, koja je ovih dana hit koji posjećuju predsjednik države i svi drugi uvaženi i neuvaženi gosti. 
 
 
Uz show program Maksima Mrvice i Josipe Lisac otvorena je prošlu subotu i predstavljena izabranoj eliti, a u nedjelju je bila otvorena za siromašno pučanstvo, koje ju je u 15. stoljeću i izgradilo, btw. Sramotno je za reći, ali na tvrđavi koja postoji već pet stotina godina velik broj Šibenčana nikada do sada nije ni bio. Tobože, čekali su da se ondje nešto napravi, iako je ona za turiste otvorena već jako dugo. 
 
 
Prvi put sam je posjetila prije otprilike sedam godina, turistički, i mogu reći da je pogled bio jednako lijep kao i sada (duh!), ali je njen obilazak bio vrlo nesiguran, bila je puna skela i rupa, odrona kamenja i dr. (unatoč tome, ulaz se naplaćivao 20 kn). 
 
 
Sada ćete na ulaznicu potrošiti 35 kn, a tvrđava podržava pozornicu s 1600 sjedećih mjesta i sigurna je za obilaske, štoviše, toliko je sigurna da mi gotovo ni ne sliči na onu staru tvrđavu. Ranije je izgledom podsjećala na utvrdu koja služi za obranu grada (ta na njoj je spavao 1066. sam kralj Krešimir IV!), a danas je ona renovirani i nadograđeni moderni prostor koji služi za selfije i glazbene spektakle u kojima će češće uživati oni povlašteni. 
 
 
Oproštaj od jednog dijela povijesti uvijek me rastuži, ali budući da Šibeniku kronično nedostaje sadržaja i osvježenja, I'll go with it. Nek je kruha i igara! I tvrđava!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...