Hrvatska je mala, ali različitostima bogata zemlja. Da, da, i ptičice na grani znaju. Međutim, život u Dalmaciji mi gotovo na svakodnevno bazi potvrdi tu činjenicu – taj čarobni mentalitet koji razlikuje Slavonca od Dalmatinca prepoznatljiv je na svakom koraku...
Primjerice, ako ste iz Šibenika, onda ćete ulicu široku dva metra zvati kalelarga, u prijevodu – široka ulica. Ako ste Slavonac, onda znate da bi u širok šor stalo najmanje pet njihovih kalelargi. Uske ulice predmet su čuđenja svakom Slavoncu, naviklom na nepregledne ravnice, koji posjeti Dalmaciju. Međutim, fetivim Dalmošima sasvim je normalno da žive u jednosmjernoj ulici širine jednog prosječnog automobila i da iz nje na glavu cestu, koja je udaljena par metara zračne linije, izlaze vozeći kroz dva do tri gradska kvarta i naprave nekoliko kilometara ili, pak, voze u rikverc cijelom ulicom dugom nekoliko desetaka metara. U Šibeniku je sasvim uobičajeno da se parkirate uz sam rub ceste i da iz vozila izlazite provlačeći se preko suvozačevog sjedala ili da vam je automobil sav izgreban ili da mu nedostaje retrovizor. Dakle, dalmatinski moto je - ili nabavi krntiju od auta, vozi motor ili lagano pješice, pa po skalama gor', pa po skalama dol'.
Ako ste iz Šibenika, onda eventualno znate ime jedne ulice – i to ulice svog prebivališta. Sve ostale ulice, što se vas tiče, bezimene su i jedini način orijentacije u gradu je prema pijaci, prema starom pazaru, prema poljani, prema kinu kojeg odavno nema i prema kafićima koji su se davnih dana zatvorili. U kontinetalnom dijelu Hrvatske neke su ulice same po sebi institucije, tko u Osijeku, npr., ne zna gdje su Vinkovačka cesta, Radićeva ili Vukovarska ulica? Mđeutim, pitati za smjer usred Šibenika baš vam i neće biti najpametnija ideja, pa se pouzdajte radije u navigaciju i druge uređaje.
Znam da mi ne možete povjerovati, ali i nakon dvije godina dalmatinskog života, u Šibeniku još uvijek svakodnevno naučim novu riječ (danas sam prvi put čula da za smeđu boju kažu - kavena). Rado učim strani jezik (jezici otvaraju sva vrata, zar ne?), ali katkad me sram po stoti put pitati: „A što to znači?“, a ponekad im jednostavno ne želim dati tu satisfakciju pa se pravim da sve savršeno razumin. Jer istina jest da Šibenčani uživaju pred fureštima forsirati svoje riči, pa vas radosno i pitati: „A je l' znaš ća je to?“ Svatko voli svoj jezik i svoje narječje, pa i žargon, svi ih nastojimo očuvati od zaborava, ali ne bismo zato iz upotrebe trebali izbaciti hrvatski književni jezik, ne mislite li tako? Ponekad bude smiješno koliko Dalmatinci cijene svoj jezik i doživljavaju ga kao nešto egzotično - ako mi netko još jednom na moje 'tata' edukativnim tonom kaže: „Kod nas se kaže ćaća“ - dobit ću slom živaca. Džabe meni objašnjavati da i Slavonci kažu ćaća, da ja stojin ode već više od dvi godine i da nisan debil.
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)