Preskoči na glavni sadržaj

Iz Šibenika si ako... (2)

Hrvatska je mala, ali različitostima bogata zemlja. Da, da, i ptičice na grani znaju. Međutim, život u Dalmaciji mi gotovo na svakodnevno bazi potvrdi tu činjenicu – taj čarobni mentalitet koji razlikuje Slavonca od Dalmatinca prepoznatljiv je na svakom koraku...


Primjerice, ako ste iz Šibenika, onda ćete ulicu široku dva metra zvati kalelarga, u prijevodu – široka ulica. Ako ste Slavonac, onda znate da bi u širok šor stalo najmanje pet njihovih kalelargi. Uske ulice predmet su čuđenja svakom Slavoncu, naviklom na nepregledne ravnice, koji posjeti Dalmaciju. Međutim, fetivim Dalmošima sasvim je normalno da žive u jednosmjernoj ulici širine jednog prosječnog automobila i da iz nje na glavu cestu, koja je udaljena par metara zračne linije, izlaze vozeći kroz dva do tri gradska kvarta i naprave nekoliko kilometara ili, pak, voze u rikverc cijelom ulicom dugom nekoliko desetaka metara. U Šibeniku je sasvim uobičajeno da se parkirate uz sam rub ceste i da iz vozila izlazite provlačeći se preko suvozačevog sjedala ili da vam je automobil sav izgreban ili da mu nedostaje retrovizor. Dakle, dalmatinski moto je - ili nabavi krntiju od auta, vozi motor ili lagano pješice, pa po skalama gor', pa po skalama dol'.


Ako ste iz Šibenika, onda eventualno znate ime jedne ulice – i to ulice svog prebivališta. Sve ostale ulice, što se vas tiče, bezimene su i jedini način orijentacije u gradu je prema pijaci, prema starom pazaru, prema poljani, prema kinu kojeg odavno nema i prema kafićima koji su se davnih dana zatvorili. U kontinetalnom dijelu Hrvatske neke su ulice same po sebi institucije, tko u Osijeku, npr.,  ne zna gdje su Vinkovačka cesta, Radićeva ili Vukovarska ulica? Mđeutim, pitati za smjer usred Šibenika baš vam i neće biti najpametnija ideja, pa se pouzdajte radije u navigaciju i druge uređaje.


Znam da mi ne možete povjerovati, ali i nakon dvije godina dalmatinskog života, u Šibeniku još uvijek svakodnevno naučim novu riječ (danas sam prvi put čula da za smeđu boju kažu - kavena). Rado učim strani jezik (jezici otvaraju sva vrata, zar ne?), ali katkad me sram po stoti put pitati: „A što to znači?“, a ponekad im jednostavno ne želim dati tu satisfakciju pa se pravim da sve savršeno razumin. Jer istina jest da Šibenčani uživaju pred fureštima forsirati svoje riči, pa vas radosno i pitati: „A je l' znaš ća je to?“ Svatko voli svoj jezik i svoje narječje, pa i žargon, svi ih nastojimo očuvati od zaborava, ali ne bismo zato iz upotrebe trebali izbaciti hrvatski književni jezik, ne mislite li tako? Ponekad bude smiješno koliko Dalmatinci cijene svoj jezik i doživljavaju ga kao nešto egzotično - ako mi netko još jednom na moje 'tata' edukativnim tonom kaže: „Kod nas se kaže ćaća“ - dobit ću slom živaca. Džabe meni objašnjavati da i Slavonci kažu ćaća, da ja stojin ode već više od dvi godine i da nisan debil.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...