Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's! (7)

Budući da me pere stres, vratila sam se starom običaju - traženju radosti u sitnicama - i odlučila (opet) biti sretna i ne planirati ni sutra, ni prekosutra, a pogotovo ne sljedeći tjedan, mjesec ili godinu. Dan po dan, korak po korak. Kamo god me voda odnese...

Prošli vikend mi je započeo u potrazi alternativnih puteva od posla do novog stana. Novi kvart, novi ljudi, novo groblje. Izgubila sam se već triput prošli tjedan. Taj put krenula sam Arsenovim i Mišinim susjedstvom, šibenskom Varoši - Težačkom ulicom, pa Ulicom svetog Spasa i naletjela na predivno staro pravoslavno groblje koje krije hram Vaznesenja Hristovog sveti Spas sagrađen 1778. i kapelu časnog Krsta sagrađenu 1600. godine.


Petak je dan za metak, ili za kolače. Obožavam kad uz radijski šušur (i prastare hitove kao što je I wanna be the only one) stanom zamiriše vanilijin šećer! Marelice na poniženju, kako bi rekla moja svekriva, gostoljubivi gazde koji su nam ovih dana puno pomogli i nadolazeći vikend nagnali su me na isprobavanje super brzog i jednostavnog recepta - kolača s marelicama koji je prava uvertira za ljeto, a koji je bio gotov za malo više od pola sata. Za još bolji okus - pocimetiti!


Najveći čovjek uvijek ostaje dijete, rekao je netko, i dobro je s vremena na vrijeme osvijestiti si tu činjenicu. Hvala Bogu, trenutno živim s jednim velikim čovjekom koji me s nekoliko metara željezničke pruge i maketama jugoslavenskih lokomotiva i vagona koji jure našim dnevnim boravkom podsjeća da je odrastanje precijenjeno.


Veliki čovjek i ja na svoje smo došli i u novootvorenom candy shopu u šibenskog ulici popularno zvanoj Masna koja će sada, nakon nekoliko pustih stoljeća, opet opravdano nositi to ime. Preporučujem karamele i rum kuglice!


U utorak smo se počastili romantičnom večerom u konobi Gorica koju toplo preporučujemo svima željnima domaće dalmatinske spize uz atmosferu najstarijeg dijela Šibenika i zvuke legendarnog Arsena koji se može naći na repertoaru konobe. Pappardelle s plodovima mora bile su tako mirisne i ukusne da sam zaboravila fotografirati spizu prije konzumacije. Ups!


Tjedan je začinio Festival europske kratke priče koji se, nakon Zagreba, preselio u Šibenik. Slušanje kratkih priča na portugalskom, engleskom, slovenskom i hrvatskom jeziku kraj šibenske Šupukove česme, palače u kojoj je živio Krsto Stošić i crkve svetog Ivana dok lastavice prelijeću Anu Paulu Maia, Joãoa Anzanello Carrascoza, Emira Imamovića Pirkea, Vesnu Lemaić, Jona McGregor, Damira Uzunović i direktora festivala Romana Simića Bodrožića - to je za mene ljeto. Raspoloženi ljudi, topao zrak, miris lavande i pečene ribe u zraku. Festival se nastavlja i danas, u Maloj loži u 20.30 sati. Vidimo se!

Primjedbe

  1. eto nisam ni znala da postoji to praslavno groblje i kapelica tamo, a i u Splitu donedavno nisam znala da postoji jedna od najstarijih sinagoga u Europi.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...